Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/10 (L. B.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-491/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 491/10, rješavajući apelaciju Luke Beljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Beljana podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž- 08-000-740 od 30. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj O-215/03 od 27. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Beljana podnesena zbog navodne povrede člana II. A. 2. stav 1. tačke a), c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoje podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-740 od 30. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-215/03 od 27. oktobra 2008. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 29. novembra 2010. godine.

2. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-255/03-T od 18. aprila 2005. godine ostavina iza Ante Beljana (u daljnjem tekstu: ostavilac) umrlog 29. juna 2000. godine, koja se sastoji od nekretnina pobliže navedenih u dispozitivu rješenja, na osnovu zakona uručena je sinu ostavioca-apelantu sa dijelom ½, te unukama ostavioca Milici Ćurić, Miri Kurteša, Ljiljani Vrdoljak i Sanji Krivić (u daljnjem tekstu: unuke ostavioca) sa dijelom 1/8.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da su na nasljeđe pozvani nasljednici prvog nasljednog reda i to supruga Ruža, sin (apelant), kćerke Zorka i Marija, te unuke ostavioca, inače kćerke umrlog sina ostavioca Mileta Beljana (umro 2002. godine). U provedenom ostavinskom postupku, kako je dalje naveo sud, supruga ostavioca Ruža, te kćeri Zorka i Marija, primile su svoj nasljedni dio na nekretninama i ujedno se odrekle u korist apelanta i unuka ostavioca. Apelant i unuke ostavioca koje su bile na ročištu (Milica i Mira) primili su svoje nasljedne dijelove-imovinu, kao i dijelove određene u njihovu koristi, dok je u odnosu na Ljiljanu i Sanju koje nisu bile prisutne sud postupio u smislu odredbe člana 124. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05).

4. Odlučujući o žalbi koju su izjavile nasljednice-unuke ostavioca, Općinski sud je Rješenjem broj O-215/03 od 27. oktobra 2008. godine ukinuo Rješenje o nasljeđivanju tog suda broj O- 255/03-T od 18. aprila 2005. godine i naložio Zk. uredu tog suda da imovinu pobliže navedenu u dispozitivu, koja je ukinutim rješenjem uručena unukama ostavioca sa dijelom 1/8 te sinu ostavioca-apelantu sa dijelom ½, ponovo vrati u suvlasništvo vlasnika-ostavioca.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je razmatrajući žalbene navode izvršio uvid u spis i utvrdio da u provedenom ostavinskom postupku nije uzeto u obzir da je Iva Beljan, udova Mileta Beljana (apelantov brat a sin ostavioca), nasljednica iza umrlog ostavioca po načelu reprezentacije, te je na osnovu člana 20. Zakona o vanparničnom odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Odlučujući o žalbi koju je protiv Rješenja Općinskog suda broj O-215/03 od 27. oktobra 2008. godine izjavio apelant, Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-Gž-08-000-740 od 30. decembra 2009. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud donio Rješenje o nasljeđivanju broj O-255/03-T od 18. aprila 2005. godine, ali da u postupku raspravljanja zaostavštine nije utvrdio ko su tačno nasljednici umrlog, te koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, čime je počinio povredu odredaba vanparničnog postupka pa je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, na ročištu određenom radi raspravljanja zaostavštine sud je bio obavezan da, u smislu člana 126. Zakona o vanparničnom postupku, raspravi sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu i prava osoba po osnovu zaostavštine a to prije svega znači da je trebao utvrditi tko su nasljednici umrlog i po kojem osnovu, koja imovina sačinjava zaostavštinu, te koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima. Budući da prvostepeni sud nije utvrdio ko su nasljednici, to je pravilno osporenim rješenjem ukinuto rješenje o nasljeđivanju pa je prvostepeni sud obavezan da ponovno raspravi zaostavštinu iza umrlog Ante Beljana postupajući po datim uputama.

8. Općinski sud je, slijedeći upute Kantonalnog suda, ponovo raspravio ostavinu iza ostavioca zakazavši raspravu na koju je pozvao sve zakonske nasljednike, te Rješenjem broj 68 0 O 012215 10 O od 16. aprila 2010. godine (postalo pravosnažno 12. maja 2010. godine) ostavinu iza ostavioca, koja se sastoji od nekretnina pobliže navedenih u dispozitivu rješenja, na osnovu zakona uručio sinu-apelantu sa dijelom ½ i nevjesti Ivi Beljan, udovici Mileta Beljana, sa dijelom ½.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je na raspravu pozvao nasljednike prvog nasljednog reda i to suprugu Ružu, kćerke Zorku i Matiju, te sina-apelanta, kao i nasljednike sina Mileta koji je umro poslije ostavioca (2002. godine) a iza koga su ostali supruga Iva Beljan koja je u prethodnom postupku izostavljena jer je drugi nasljednici i nadležni organ koji je sačinjavao smrtovnicu nisu prijavili, te kćerke Mira, Milica, Ljiljana i Sanja (inače unuke ostavioca) tako da je morao ponovo uzimati nasljedničke izjave iz razloga što se pojavio novi nasljednik koji nije bio poznat na prethodnom ročištu. Nakon uzetih nasljedničkih izjava doneseno je rješenje kao u izreci na osnovu člana 132. Zakona o vanparničnom postupku.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo iz čl. II/3. a), e), k) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 14, 17. i 53. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava priznata Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II. A. 2. stav 1. tačke a), c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih navoda apelant isključivo navodi da osporava primjenu materijalnog i procesnog prava i detaljno iznosi navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepenog rješenja kojeg osporava apelacijom. Apelant smatra da Općinski sud nije mogao ukinuti svoje rješenje jer žalbu nije podnijela Iva Beljan nego su to učinile njene kćerke-unuke ostavioca. Također, navodi da «ako su unuke ostavioca željele da uknjiže naslijeđenu imovinu na svoju majku Ivu Beljan, mogle su to učiniti bez osporavanja rješenja o nasljeđivanju od 18. aprila 2005. godine» a sud je trebao Ivu Beljan uputiti da svoje pravo ostvaruje u parničnom postupku. Apelant je, također, istakao da je zbog dugog trajanja postupka povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

11. U dopuni apelacije apelant je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud u ponovnom postupku donio novo rješenje o nasljeđivanju od 16. aprila 2010. godine, da se «ništa nije promijenilo, imovina je ostala ista jedino što je novina da su žaliteljice uspjele svoje dijelove ustupiti svojoj majci Ivi sa dijelom ½ a to su mogle učiniti i bez nezakonitog pokretanja postupka na njegovu štetu». Ponovio je navode da je postupak trajao dugo i predložio Ustavnom sudu da mu dodijeli na ime nematerijalne štete iznos od 5.000,00 KM, te na ime troškova postupka iznos od 3.500,00 KM.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (…)

a) Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu ostavinskog postupka, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance (pet godina) suprotan standardu «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud, odlučujući o žalbi unuka ostavioca, osporenim rješenjima ukinuo rješenje o nasljeđivanju doneseno 18. aprila 2005. godine i naložio Zk. uredu da imovinu koja je tim rješenjem o nasljeđivanju uručena apelantu i unukama ostavioca vrati na ostavioca sa uputom da se ostavina iza umrlog ostavioca ponovo raspravi. Naime, rješavajući o žalbi unuka ostavioca izjavljenoj na rješenje o nasljeđivanju od 18. aprila 2005. godine, redovni sudovi su utvrdili da u provedenom ostavinskom postupku prvostepeni sud nije u smislu člana 126. Zakona o vanparničnom postupku utvrdio ko su nasljednici ostavioca, odnosno izostavljena je Iva Beljan koja je, pored svojih kćerki-unuka ostavioca, nasljednica po načelu reprezentacije u predmetnom ostavinskom postupku. U ponovnom postupku prvostepeni sud je pozvao sve zakonske nasljednike koji su dali svoje nasljedničke izjave, te rješenjem o nasljeđivanju od 16. aprila 2010. godine, koje je postalo pravosnažno 12. maja 2010. godine, ostavinu iza ostavioca koja se sastoji od nekretnina pobliže navedenih u dispozitivu uručio apelantu sa dijelom ½ i nevjesti Ivi Beljan sa dijelom ½ . S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je (i) apelant mogao te bio dužan da u smislu člana 100. Zakona o vanparničnom postupku prilikom sastavljanja smrtovnice pred nadležnim upravnim organom pruži podatke o nasljednicima ostavioca ili da to učini u ostavinskom postupku u smislu člana 126. Zakona o vanparničnom postupku (posebno kad se ima u vidu da se radi o supruzi apelantovog pok. brata) u kojem slučaju bi svi zakonski nasljednici bili pozvani da daju svoje nasljedničke izjave i na taj način bi ostavinski postupak bio okončan u razumnom roku. Ustavni sud smatra da u situaciji kada je apelant mogao i bio dužan da organu uprave ili sudu da podatke o nasljednicima ne može se uspješno pozivati da je ostavinski postupak trajao suprotno standardu «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. U vezi sa navodima o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koja se apelant pozvao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava garantiranih čl. II/3. a), e), k), članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 14, 17. i 53. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava priznata Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Nenadležnost za odlučivanje

17. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana IV. C. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer apelacija u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/10 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio