Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/10 (E. M.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-999/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 999/10, rješavajući apelaciju Ejuba Mešinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ejuba Mešinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001115 od 3. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ejub Mešinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa Armina Zukić-Gičević, podnio je 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001115 od 3. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-512/03 od 10. novembra 2006. godine (stav 1.) obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 6.000,00 KM, na ime materijalne štete za plaćanje dva čobana iznos od 11.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti iznos od 2.500,00 KM i na ime izmakle dobiti radi gubitka u proizvodnji ovčijeg sira iznos od 16.500,00 KM, što ukupno iznosi 36.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. jula 2005. godine pa do isplate za nematerijalnu štetu, odnosno za materijalnu štetu počev od 10. novembra 2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.363,77 KM. Stavom 2. presude apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant bio u pritvoru od 23. marta do 3. septembra 1999. godine, da je presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-33/00 od 29. novembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Kž-35/01 od 30. jula 2001. godine, oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo ubistva i pokušaj ubistva iz člana 171. stav 2. tačka

7. Krivičnog zakona FBiH u vezi sa članom 20. istog Zakona, da su apelanta u pritvoru 23 puta posjetili članovi najbliže rodbine koji su u posjetu dolazili iz Šerića, da je apelant prvih sedam dana boravka u pritvoru trpio intenzivan strah, da nakon sedam dana trpi strah srednjeg intenziteta koji intenzitet traje do tri mjeseca nakon puštanja iz pritvora, da bi potom intenzitet straha prešao u nivo blagog intenziteta i traje sve do oslobađajuće krivične presude od 29. novembra 2000. godine, da usljed pritvaranja apelant nije bio u mogućnosti da se brine o vlastitom stadu od 200 ovaca, radi čega je angažovao dva lica za čuvanje stada kojima je za taj rad isplatio po 5.500,00 KM (ukupno 11.000,00 KM za oba lica), da zbog pritvaranja nije bio u mogućnosti vršiti redovnu mužu i proizvodnju ovčijeg sira i da je prema nalazu vještaka poljoprivredne struke u periodu u kojem je apelant boravio u pritvoru mužom njegovog stada bilo moguće proizvesti tri tone ovčijeg sira i da cijena jednog kilograma ovčijeg sira iznosi 7,00 KM. Imajući u vidu naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud je djelimično udovoljio apelantovom zahtjevu (na način opisan u dispozitivu presude) primjenom odredbi člana

523. Zakona o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 43/98, koji je bio na snazi na dan pravomoćnosti odluke, kojom je apelant oslobođen od optužbe) i člana 527. stav 1. tačka 1. istog Zakona, te primjenom odredbi člana 154., člana 189. stav 1., 2. i 3., člana 192. i člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-07- 000067 od 31. marta 2008. godine žalbe apelanta i tužene su djelimično uvažene, prvostepena presuda Općinskog suda od 10. novembra 2006. godine preinačena i obavezana tužena da apelantu isplati ukupan iznos od 42.500,00 KM i to na ime naknade štete zbog neosnovanog zadržavanja u pritvoru iznos od 8.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2003. godine pa do konačne isplate, na ime naknade materijalne štete po osnovu plaćanja dva čobana za čuvanje ovaca iznos od 11.000,00 KM, na ime izmakle dobiti radi nemogućnosti proizvodnje i prodaje ovčijeg sira iznos od 21.000,00 KM i na ime troškova dolaska porodice u posjetu iznos od 2.300,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose počev od 10. novembra 2006. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.707,35 KM, a (stav 2.) u preostalom dijelu žalbe su odbijene.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su osnovani žalbeni navodi apelanta u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade, zbog nemogućnosti proizvodnje ovčijeg sira od strane apelanta, te u dijelu koji se odnosi na naknadu štete na ime troškova dolaska članova porodice u posjetu, kao i u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Naime, apelant je postavio tužbeni zahtjev, tražeći naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti za vrijeme dok je bio u pritvoru zbog nemogućnosti proizvodnje ovčijeg sira, tražeći da mu se po ovom osnovu naknadi materijalna šteta u ukupnom iznosu od 21.000,00 KM. Prvostepeni sud je samo djelimično usvojio navedeni tužbeni zahtjev dosudivši apelantu iznos od 16.500,00 KM. S tim u vezi, a suprotno zaključku prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je apelant dokazao odgovarajućim dokazima (saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke i vještačenje po vještaku poljoprivredne struke Zijadu Neimarliji) da je u utuženom periodu, a da nije bio neosnovano pritvoren, mogao po osnovu proizvodnje i prodaje ovčijeg sira ostvariti prihod od 21.000,00 KM, pa je stoga po ovom osnovu prvostepena presuda preinačena i u cjelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta. Osnovan je, također po ocjeni Kantonalnog suda, i apelantov žalbeni navod koji se odnosi na naknadu štete na ime troškova dolaska porodice u posjetu apelantu za vrijeme dok je bio u pritvoru, kao i da je djelimično osnovan žalbeni navod apelanta koji se odnosi na dosuđene troškove postupka. Dalje je navedeno u drugostepenoj presudi da, u preostalom dijelu, žalba apelanta nije osnovana. Na drugoj strani, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani navodi žalbe tužene da apelant nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu zbog činjenice da je imao izdatke za dva čobana koji su mu čuvali stado ovaca dok je bio u pritvoru, jer je apelant odgovarajućim dokazima dokazao da je, zbog činjenice da je zbog neopravdanog zadržavanja u pritvora od 164 dana, pretrpio štetu jer je morao angažovati dva čobana za čuvanje njegovog stada od preko 200 ovaca, te time dokazao da je zbog neosnovanog zadržavanja u pritvoru bio onemogućen da vrši proizvodnju i prodaju ovčijeg sira u količini od tri tone, što je vještak poljoprivredne struke preračunao i utvrdio da apelant nije ostvario očekivanu dobit u iznosu od 21.000,00 KM. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001115 od 3. decembra 2009. godine revizija tužene je djelimično usvojena, te obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu materijalne štete po osnovu plaćanja čobana za čuvanje ovaca tako da se tužena obavezuje da apelantu na ime naknade štete po tom osnovu isplati iznos od 5.500,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 11.000,00 KM, a u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu štete na ime izmakle koristi radi nemogućnosti proizvodnje i prodaje ovčijeg sira u iznosu od 21.000,00 KM nižestepene presude se preinačavaju tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija i u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove tako da se tužena obavezuje da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.490,19 KM umjesto dosuđenog iznosa od 4.707,35 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana. Presudom je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužene da joj apelant naknadi troškove postupka u iznosu od 1.848,00 KM.

7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da osnovano revizija ukazuje da je pogrešnom primjenom materijalnog prava apelantu dosuđena materijalna šteta zbog angažovanja više od jednog čobana i materijalna šteta u vidu izmakle koristi radi nemogućnosti proizvodnje i prodaje ovčijeg sira. S tim u vezi je revizioni sud istakao da je notorna je činjenica da čuvanje ovaca predstavlja jedan od najjednostavnijih poslova za koji se ne zahtjeva nikakva stručna sprema, niti neke posebne intelektualne ili fizičke sposobnosti, kao i da apelant u toku postupka nije ni dokazivao činjenicu da je on imao posebne sposobnosti za obavljanje tog posla i da je kada je on zbog pritvaranja bio spriječen da čuva ovce morao angažovati dva lica koja bi zajedno obavljala isti posao koji je on obavljao sam. Apelant je naravno, prema mišljenju Vrhovnog suda, mogao angažovati i više lica za obavljanje ovog posla, ali stvarnu štetu, na čiju naknadu može biti obavezana tužena, mogu predstavljati samo izdatci učinjeni za plaćanje radne snage u omjeru izostanka apelantovog doprinosa, a to je u konkretnom slučaju izdatak plaćanja jednog čobana. Angažovanjem i plaćanjem dva čobana apelant je, po ocjeni Vrhovnog suda, doprinio da šteta po tom osnovu bude veća nego što bi inače bila, pa njegov doprinos u nastanku ovog vida štete, u skladu sa članom 192. stav 1. ZOO-a, iznosi 50%. Dalje je navedeno da osnovano revizija ukazuje da apelant nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 21.000,00 KM, zbog nemogućnosti proizvodnje i prodaje ovčijeg sira, te da su stoga nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 189. stav 1. i 3. ZOO-a kada su mu dosudili i ovaj vid štete, odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu izmakle koristi. U skladu sa članom 189. stav 3. ZOO-a, a prilikom ocjene izmakle koristi, Vrhovni sud je istakao da se uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Primijenjeno na konkretan slučaj, Vrhovni sud je konstatovao da nije dovoljno da apelant samo dokaže koju količinu ovčijeg sira je mogao proizvesti da nije bilo neosnovanog lišenja slobode i koja je cijena jednog kilograma ovčijeg sira, nego je bio dužan da dokaže da je i prije neosnovanog lišenja proizvodio ovčiji sir, da je isti prodavao, da je i za tu godinu imao zaključen ugovor (usmeni ili pismeni) o prodaji tri tone ovčijeg sira po cijeni od 7,00 KM za jedan kilogram ili da je imao sigurno tržište za prodaju te količine ovčijeg sira i po toj cijeni. Kako ove odlučne činjenice apelant nije dokazao, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo zakonskog osnova da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu. Iz naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u stavu prvom i drugom dispozitiva revizione primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 248. istog Zakona, dok je primjenom odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom

386. ZPP-a preinačena drugostepena presuda u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka te su apelantu dosuđeni troškovi srazmjemo uspjehu u parnici (apelant uspio sa 34% zahtjeva).

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelanta, ogleda u tome da je revizioni sud bez ikakve argumentacije i bez dokaza, suprotno općepoznatim činjenicama relevantnim za ovakvu odluku, izmijenio nižestepene presude na štetu apelanta u dijelu koji se odnosio na osnovanost zahtjeva za naknadu izmakle koristi, kao i samu dosuđenu visinu naknade po osnovu angažovanja dva čobana. Na taj način, po ocjeni apelanta, revizioni sud je nezakonito oduzeo apelantu pripadajuće naknade koje predstavljaju njegovu imovinu, nastalu iz štete koju mu je tužena pričinila nezakonitim zadržavanjem u pritvoru. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da ukine osporenu odluku Vrhovnog suda i da ostavi na snazi presudu Kantonalnog suda zajedno saposljedicama koje je proizvela, kao i da naredi tuženoj da apelantu naknadi troškove na ime sastava predmetne apelacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić