Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4023/12 (I. R. i R. R.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4023/12

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4023/12, rješavajući apelaciju I. R. i R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija I. R. i R. R.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006065 12 Uvl 2 od 9. novembra 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Donošenjem ove odluke prestaje važiti Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 4023/12 od 6.

decembra 2012. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. R. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i R. R. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Mostara, koje zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnijeli su 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070 U 006065 12 Uvl 2 od 9. novembra 2012. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Rješenja Kantonalnog suda (Zaključak o dozvoli izvršenja CRPC odluke) broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i M. G. zatraženo je 3. decembra 2012. godine i 17. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i M. G. su dostavili odgovore na apelaciju 4. decembra 2012. godine i 21. januara 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i M. G. proslijeđeni su prvoapelantu i drugoapelantici 14. i 24. januara 2013. godine.

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4023/12 od 6. decembra 2012. godine usvojio zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja (rješenja Kantonalnog suda) broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4586/11

7. Rješenjem SO Mostar broj 09/1-475-178/86 od 9. decembra 1986. godine izvršena je potpuna eksproprijacija u svrhu izgradnje stambeno-poslovnih objekata i M. G. je dodijeljen stan u novoizgrađenom objektu na adresi ul. Braće Bošnjića (novi naziv ulice: Akademika Ivana Zovke), lamela G, stan broj 11/potkrovlje, površine 64,31 m² (prvi stan). U rješenju o eksproprijaciji utvrđena je obaveza SIZ-a da M. G. kao nosiocu prava na ekspropriranom objektu osigura odgovarajući stan.

8. Rješenjem SIZ-a za prostorno uređenje broj 02-5/89 od 1. marta 1990. godine poništeno je rješenje iz 1988. godine kojim je M. G. dodijeljen na privremeno korištenje stan površine 64,31 m², jer je utvrđeno da dodijeljeni stan ne odgovara do tada korištenom stanu, pa su se M. G. i SIZ kao korisnik eksproprijacije sporazumjeli da M. G. navedeni stan privremeno koristi do izgradnje dvosobnog stana broj 4, u lameli D, na istoj adresi.

9. Rješenjem SIZ-a za prostorno uređenje broj 02-5/89 od 2. marta 1990. godine M. G. je ustupljen na korištenje drugi dvosoban stan, površine 81,71 m², u lameli D (na istoj adresi) koji je odgovarao do tada korištenom stanu. M. G. je naloženo da nakon iseljenja iz stana koji mu je dat na privremeno korištenje u lameli G, stan broj 11/potkrovlje (prvi stan površine 64,31 m²) preda taj stan oslobođen od ljudi i stvari i da sklopi ugovor o korištenju dodijeljenog stana (drugi stan površine 81,71 m²) sa SIZ-om stanovanja iz Mostara. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je M. G. bio nezadovoljan stanom koji mu je dodijeljen 1988. godine, površine 64,31 m², zbog čega je pokrenut postupak kod nadležnog organa i utvrđeno da taj stan ne odgovara do tada korištenom stanu. M. G. je prihvatio da stan koji mu je dodijeljen na privremeno korištenje koristi do izgradnje dodijeljenog stana, površine 81,71 m², na istoj adresi, u ul. Braće Bošnjića broj 10 (sada: Akademika Ivana Zovke broj 10).

10. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je povodom zahtjeva za potvrdu stanarskog prava donijela Odluku broj 102-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine kojom je potvrđeno da je M. G. 1. aprila 1999. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Braće Bošnjića broj 10 (novi naziv ulice: Akademika Ivana Zovke). U navedenoj odluci, osim adrese, nisu navedene bliže oznake stana, tj. nije jasno odnosi li se navedena odluka CRPC-a na «prvi stan» površine 64,31 m² ili na «drugi stan» površine 81,71 m².

11. Razmatrajući prethodnu odluku po službenoj dužnosti, CRPC je Odlukom broj R- 102-1589-1/1-90-841 od 3. septembra 2002. godine stavio van snage Odluku broj 102-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine. U tački 3. izreke ove odluke potvrđeno je da je M. G. 1. aprila 1992. godine bio u posjedu stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da se M. G. na osnovu rješenja SIZ-a za prostorno uređenje od 1. marta 1990. godine uselio u stan površine 64,31 m² (prvi stan), lamela broj 6, stan broj 11/potkrovlje, u Ul. akademika Ivana Zovke broj 10 i da mu je taj stan dodijeljen na privremeno korištenje do izgradnje stana broj 4 u lameli D na istoj adresi. U tački 4. izreke odluke je navedeno da imenovano lice može stupiti u posjed predmetnog stana uz prezentaciju odluke i dokaza kojima je potvrđen status nosioca stanarskog prava. Budući da M. G. nije zaključio ugovor o korištenju stana koji mu je dat na privremeno korištenje, CRPC je zaključio da nije stekao stanarsko pravo na opisanom stanu, pa je prethodna odluka od 28. oktobra 1999. godine stavljena van snage, a M. G. je potvrđeno da je bio u posjedu tog stana. S obzirom na tu činjenicu, CRPC je, u skladu sa odredbom člana 27.a) Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, potvrdio da se M. G. u potraživani stan uselio prije 1. aprila 1992. godine na osnovu akta o dodjeli stana, ali bez ugovora o korištenju stana, pa je potvrđeno da je bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Iz predmetne odluke CRPC-a proizlazi da se nova odluka CRPC-a odnosi na «prvi stan» koji je dodijeljen M. G., tj. stan površine 64,31 m².

12. Na osnovu odluke CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine (odluka iz koje se ne može vidjeti odnosi li se na «prvi» ili «drugi» stan), koja je naknadno stavljena van snage odlukom CRPC-a od 3. septembra 2002. godine, M. G. je od Općine Mostar-Jugozapad (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zatražio izvršenje i povrat stana u posjed. Budući da odluka nije donesena u zakonskom roku, M. G. je Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) 19. septembra 2001. godine izjavio žalbu, pa zbog toga što ni o žalbi nije riješeno, pokrenuo je upravni spor zbog šutnje uprave. Kantonalni sud je, postupajući u upravnom sporu, donio Presudu broj U-2614/01 od 3. aprila 2002. godine kojom je tužba uvažena i drugostepenom organu uprave naloženo da u roku od 15 dana odluči o žalbi M. G. koja je podnesena 19. septembra 2001. godine.

13. Drugostepeni organ nije postupio po prethodnoj presudi, pa je M. G. od Kantonalnog suda zatražio da donese upravni akt koji će u svemu zamijeniti akt nadležnog organa, odnosno da donese zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a (od 28. oktobra 1999. godine).

14. Kantonalni sud je, rješavajući o zahtjevu M. G., donio Zaključak o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine, kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine postala izvršna danom donošenja (radi se o odluci CRPC-a iz koje se ne može vidjeti odnosi li se na «prvi» ili «drugi» stan, kao i o odluci CRPC-a koju je CRPC po službenoj dužnosti stavio van snage svojom odlukom od 3. septembra 2002. godine). U tački 2. izreke Zaključka M. G. se kao nosiocu stanarskog prava vraća stan u Ulici akademika Ivana Zovke broj 10, a prvoapelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana uz obavezu da ga oslobodi od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju Zaključka je navedeno da je Presudom istog suda broj U-2614/01 od 3. aprila 2002. godine naloženo drugostepenom organu uprave da u roku od 15 dana odluči o žalbi M. G. zbog šutnje uprave o kojoj nije odlučeno. M. G. je zbog nepostupanja drugostepenog organa uprave zatražio donošenje upravnog akta koji će zamijeniti akt nadležnog organa. Kantonalni sud je, razmatrajući prijedlog i dokaze u spisu, utvrdio da je odlukom CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine potvrđeno da je M. G. nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, Ulica akademika Ivana Zovke broj 10 (u navedenoj odluci Kantonalnog suda, osim adrese, nisu navedene bliže oznake stana u pogledu kvadrature, tj. ne zna se odnosi li se na «prvi» ili «drugi» stan). Budući da su odluke navedene komisije konačne danom njihovog donošenja i da upravni organ nije donio zaključak o dozvoli izvršenja, zahtjevu M. G. je udovoljeno. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz dokaza u spisu jasno proizlazi da u predmetnom stanu stanuje prvoapelant kao privremeni korisnik kojem je donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo pravo na privremeno korištenje.

15. Prvostepeni organ uprave je na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima donio nalog broj 07/II-3-604/98 od 1. septembra 2004. godine o pečaćenju stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10.

16. Prvoapelant i drugoapelantica su 7. septembra 2004. godine tužbom radi ponavljanja postupka pred Kantonalnim sudom pokrenuli upravni spor protiv Grada Mostara – Stambeni odjel, u kojoj su, pored zahtjeva za ponavljanje, istakli i zahtjev za odgađanje Zaključka o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Odlučujući o zahtjevu za odgađanje izvršenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-355/04 od 8. septembra 2004. godine kojim je odgođeno izvršenje Zaključka broj U-811/02 do konačne odluke povodom tužbe radi ponavljanja postupka. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je istakao da su prvoapelant i drugoapelantica priloženim dokazima uz tužbu učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka o kojem će sud odlučiti posebnom odlukom. Naime, kako je dalje obrazloženo, prvoapelant i drugoapelantica su dostavili pismene dokaze i to rješenje Zemljišnoknjižnog ureda i zemljišnoknjižne izvode iz kojih proizlazi da su vlasnici stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10 (iz priloženih dokumenata proizlazi da su prvoapelant i drugoapelantica vlasnici «drugog» stana) i odluku CRPC-a od 3. septembra 2002. godine kojom je prethodna odluka stavljena van snage. Budući da je Kantonalni sud donio zaključak o dozvoli izvršenja prve odluke CRPC-a koja je kasnijom odlukom stavljena van snage, ocijenjeno je da su prvoapelant i drugoapelantica učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka i da su vlasnici stana koji je odlukom CRPC-a iz 1999. godine vraćen u posjed M. G.

17. Protiv rješenja o odgađanju izvršenja u predmetu ponavljanja postupka broj U- 355/04 od 8. septembra 2004. godine M. G. je izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

18. Vrhovni sud je Rješenjem broj Už-469/04 od 4. marta 2009. godine žalbu M. G. odbio. Vrhovni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za odgađanje izvršenja do konačne odluke tog suda radi ponavljanja postupka.

19. Kantonalni sud je nakon prijema rješenja Vrhovnog suda od 4. marta 2009. godine predmet greškom arhivirao iako prethodno nije riješio o zahtjevu prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka.

20. Odlučujući naknadno o tom dijelu zahtjeva, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine kojim je tužba prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka odbačena kao neblagovremena. S tim u vezi, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su apelanti tužbu podnijeli prema odredbama tada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), i to prema odredbi člana 52. stav 1. tačka 6, koje odgovaraju odredbama člana 47. stav 1. tačka 6. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS), koji je primijenjen u konkretnom slučaju. U tim odredbama je propisano, kako je dalje obrazloženo, da će se ponavljanje postupka dopustiti stranci ili zainteresiranom licu kojem nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je postupak okončan Zaključkom istog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Prvoapelant i drugoapelantica su u tužbi naveli da su o postupku koji se vodio prema zahtjevu tužioca za vraćanje stana u posjed saznali 1. septembra 2004. godine, dakle sedam dana prije podnošenja tužbe, i to nakon što su na vratima stana zatekli nalog Gradske uprave o pečaćenju stana. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je istakao da je zaključak o dozvoli izvršenja donesen na osnovu konačne odluke CRPC-a i da sud nije samostalno utvrđivao činjenice. Odredbom člana 48. stav 1. ZUS-a propisano je da se ponavljanje postupka može tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je stranka saznala za razloge ponavljanja. U slučaju da je saznanje uslijedilo prije okončanja postupka, ali se razlozi nisu mogli upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke. Iz tužbe prvoapelanta i drugoapelantice proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da su za postupak koji je vodio M. G. i zaključak zbog kojeg su zatražili ponavljanje saznali sedam dana prije podnošenja tužbe. Međutim, prvoapelant i drugoapelantica nisu, kako je ocijenio Kantonalni sud, u tom smislu sudu ponudili niti jedan dokaz iako su bili dužni pružiti dokaze u pogledu saznanja za razloge zbog kojih traže ponavljanje postupka. Iz dokumentacije u spisu Kantonalni sud je u pogledu ove sporne činjenice utvrdio postojanje dostavnice iz koje je vidljivo da je Zaključak broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine prvoapelantu i drugoapelantici dostavljen stavljanjem u poštansko sanduče na adresu iz tužbe (Ulica akademika Ivana Zovke broj 10), te da su prvoapelant i drugoapelantica, zbog te činjenice, za razloge zbog kojih traže ponavljanje saznali 5. juna 2003. godine. Budući da su tužbu podnijeli 7. septembra 2004. godine, očigledno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, da je tužba podnesena van roka od 30 dana, zbog čega je kao neblagovremena odbačena primjenom člana 48. stav 1. ZUS-a.

21. Prvoapelant i drugoapelantica su 29. novembra 2011. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4586/11 od 10. oktobra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo navedenu odluku Kantonalnog suda i naložio mu da donese novu odluku. U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZUS-a o dostavi, smatrajući da je apelantima zaključak iz juna 2003. godine dostavljen stavljanjem u poštansko sanduče. Naime, odredba člana 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prilikom odlučivanja o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku, tako i zainteresirana lica na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku da predoče sudu svoje argumente i dokaze. Osim toga, u odredbi člana 83. Zakona o upravnom postupku FBiH jasno je propisano da se dostavljanje pismena vrši lično. Također, odredba člana 55. ZUS-a upućuje na primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o parničnom postupku FBiH ukoliko ih taj zakon ne sadrži. Odredbe čl. od 122. do 139. ZPP sadrže jasna pravila u pogledu dostavljanja pismena koja se, kako proizlazi iz njihovog sadržaja, u pravilu dostavljaju putem pošte i izuzetno posredstvom određenog radnika suda. U navedenim odredbama jasno je propisano kako se postupa s potvrdom o obavljenom dostavljanju, kako se postupa kad primalac odbije potpisati pismeno, ili kada ne bude zatečen na adresi. Ustavni sud napominje da je urednost dostavljanja pismena vrlo značajna za postupak, da ima odlučne pravne posljedice, zbog čega je nadležni organ, u konkretnoj situaciji Kantonalni sud, bio dužan pažljivo provjeriti je li dostavljanje podneska izvršeno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Ustavni sud smatra da je propustom da prvoapelantu i drugoapelantici lično dostavi zaključak o dozvoli izvršenja iz juna 2003. godine Kantonalni sud onemogućio prvoapelanta i drugoapelanticu kao zainteresirana lica da iznesu pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka izravno tiče njihovih građanskih prava, čime su dovedeni u znatno podređen položaj u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Položaj prvoapelanta i drugoapelantice je utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer oni ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja odluke CRPC-a, nisu učestvovali, a što se vidi iz rješenja koja su donesena povodom zahtjeva M. G. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je arbitrarnom primjenom prava Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku, koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine), i pravo pristupa sudu, jer je ugrožena suština prava o kojem se trebalo odlučiti u tužbi radi ponavljanja postupka. Ustavni sud smatra da za ograničenje prava prvoapelantu i drugoapelantici na pristup sudu nije postojao legitiman cilj, niti je postignuta neophodna proporcionalnost.

b) Postupak Kantonalnog suda nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 4586/11

22. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 070 U 006065 12 Uvl 2 od 9. novembra 2012. godine kojim je tužbu prvoapelanta i drugoapelantice odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su prvoapelant i drugoapelantica 7. septembra 2004. godine podnijeli tužbu za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 3. juna 2003. godine zbog razloga navedenih u članu 52. stav 1. tačka 6. tada važećeg ZUS-a, sada član 47. stav 1. tačka 6. važećeg ZUS-a. Odlučujući o tužbi, sud je donio Rješenje broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine kojim je tužbu odbacio kao neblagovremenu. Prvoapelant i drugoapelantica su protiv tog rješenja podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, koji je apelaciju usvojio, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ukinuo rješenje ovog suda od 21. novembra 2011. godine. Donošenjem ove odluke Ustavnog suda, predmet je u procesnopravnom smislu vraćen u fazu podnošenja tužbe za ponavljanje postupka – tužbe od 7. septembra 2004. godine.

23. Kantonalni sud je istakao da se o ovoj tužbi mora odlučiti primjenom sada važećeg ZUS-a, a na osnovu člana 76. stav 2. i člana 77. tog zakona. Naime, odredbama člana 47. stav 1. ZUS-a propisano je da će se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponoviti na zahtjev stranke. Dakle, pravilnim tumačenjem člana 47. stav 1. ZUS-a postupak okončan presudom ili rješenjem može se obnoviti zbog razloga propisanih u članu 47. tog zakona, ali samo u odnosu na presude i rješenja (kojim je postupak okončan), koje je moguće donijeti prema sada važećem ZUS-u. Prema ovom zakonu, nije moguće donijeti rješenje kakvo je bilo moguće donijeti prema članu 66. ranijeg ZUS-a, a takvo je Rješenje broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine, a tužbom se upravo tražilo ponavljanje postupka koji je okončan tim rješenjem. Ukoliko bi sud dopustio ponavljanje postupka, morao bi donijeti odluku prihvatajući da postoji procesna situacija predviđena članom 66. ranije važećeg ZUS-a, a to nije moguće (nije dopušteno) prema odredbama važećeg ZUS-a, koji se mora primijeniti u ovoj upravnoj stvari. Važeći ZUS ne predviđa procesne situacije predviđene u članu 66. ranije važećeg ZUS-a, niti je u slučaju postojanja takvih procesnih situacija prema sada važećem ZUS-u moguće donositi bilo kakve odluke – presude ili rješenja. Budući da se mora primijeniti važeći ZUS, prema kojem nije moguće donijeti rješenje kako je to bilo moguće prema članu 66. ranije važećeg ZUS-a, a kako se ponavljanje postupka može tražiti samo u odnosu na postupak koji je okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda koje (presude i rješenja) je moguće donijeti prema sada važećem ZUS-u, što u konkretnom nije slučaj, to je tužba nedopuštena. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prvoapelant i drugoapelantica traže da se uzmu u obzir navodi iz ranije apelacije u vezi sa povredom prava na pristup sudu i njihov različit tretman u odnosu na ostale učesnike u postupku, jer im je onemogućeno učestvovanje u upravnom postupku i upravnom sporu prilikom odlučivanja o pravima koja ih se neposredno tiču (stan u kojem oni žive). Prvoapelant i drugoapelantica navode da iako je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4586/11 utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i naloženo Kantonalnom sudu da utvrđene propuste ukloni u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je ponovo donio rješenje kojim je tužbu odbacio kao nedopuštenu, ali sada zato što novi ZUS ne «poznaje» mogućnost donošenja rješenja kakva su bila moguća prema članu 66. ranijeg ZUS-a. Kantonalni sud im je u ovom postupku ponovo uskratio pravo na pristup sudu, niječući im pravo na korištenje pravnog lijeka, jer im je onemogućeno da preispituju odluku, odnosno Zaključak o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Osim toga, prvoapelant i drugoapelantica navode da je M. G. u međuvremenu podnio tužbu protiv Grada Mostara zahtijevajući naknadu štete prema kojoj je donesena pravosnažna presuda i koja utječe na rješavanje apelacije, jer je M. G. ostvario pravo na naknadu štete u iznosu od 147.078,00 KM, pa je evidentno da više ne postoje uvjeti da on bude nosilac stanarskog prava na stanu.

b) Odgovor na apelaciju

25. Kantonalni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja prvoapelant i drugoapelantica navode, jer su oni imali pravo da podnesu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, mada zbog promijenjenih okolnosti u odnosu na ranije stanje – sticanje prava vlasništva na stanu, tako da je apelacija bespredmetna (apelacija nema nikakav stvarni značaj za prvoapelanta i drugoapelanticu u smislu da se njihova prava restituiraju, ili pak da dođe do pozitivne promjene njihovih postojećih prava).

26. M. G. je istakao da su se, nakon što je Kantonalni sud ponovo donio rješenje 9. novembra 2012. godine, prvoapelant i drugoapelantica opet žalili Ustavnom sudu i Ustavni sud je tražio da se on očituje, a, kako je naveo: «U međuvremenu je došla presuda po hitnom postupku (silom) o isplati odštete za moj stan, tako da ispadam lopov po njihovom, jer tražim i stan i novac što je očito namještaljka sudskih organa… Ovo je moje priopćenje pošto sam na silu morao pristati na isplatu odštete, ali vam saopćavam da se njegovo rješenje mora poništiti i stan vratiti gradu Mostaru…» M. G. je, između ostalog, dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 015270 09 Gž od 11. septembra 2012. godine kojom se njegova žalba djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava tako što se obavezuje tuženi Grad Mostar da M. G. naknadi štetu u visini od 147.078,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev se odbija.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 52. stav 1. tačka 6.

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

6) ako zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu Član 56.

O tužbi za ponavljanje postupka nadležni sud rješava «u vijeću sastavljenom od trojice sudija» u nejavnoj sjednici.

Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi da je tužbu podnijela neovlaštena osoba ili da tužba nije blagovremena ili da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.

Ako sud ne odbaci tužbu po stavu 2. ovog člana dostavit će je protivnoj stranci i zainteresiranim osobama i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu.

Član 57.

Po isteku roka za odgovor na tužbu, (član 56. stav 3.), sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka.

Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično.

Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari. Član 66.

Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 15 dana, novi upravni akt ili novi upravni akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 38. stav 6. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležni organ ne donese upravni akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu u prvom stupnju.

Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana sud će zatražiti od nadležnog organa spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. Sud će ovo rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje koji je dužan bez odlaganja da izvrši ovo rješenje suda.

Odgovorna osoba u nadležnom organu koja ne postupi sukladno odredbama čl. 64, 65. i 66 ovog zakona, čini tešku povredu radne dužnosti.

28. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47. stav 1. tačka 6.

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

6) ako stranci odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.

Član 51.

O tužbi za ponavljanje postupka sudija pojedinac odlučuje bez održavanja rasprave. Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili da tužba nije blagovremena ili da stranka nije učinila barem vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.

Ako sud ne odbaci tužbu po stavu 2. ovoga člana dostavit će je protivnoj stranci i zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu.

Član 52.

Po isteku roka za odgovor na tužbu (član 51. stav 3.) sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka.

Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično.

Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari. Član 58.

Ako nadležni organ nakon poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. Član 59.

Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne može donijeti presudu koja u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disciplinski postupak na način propisan odredbama st. 5. i 6. člana 27. ovog Zakona.

Član 76.

Postupak po redovnim i vanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupanja na snagu ovog Zakona koji nije okončan, nastavit će se pred Vrhovnim sudom Federacije prema odredbama ranije vrijedećega Zakona.

Ako po stupanju na snagu ovog Zakona bude ukinuta odluka suda, daljnji postupak provest će se prema ovom Zakonu pred nadležnim kantonalnim sudom.

Član 77.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 8/00).

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 U 006065 12 Uvl 2 od 9. novembra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je apelacija podnesena 20. novembra 2012. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Prvoapelant i drugoapelantica osporavaju rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su im tim rješenjem povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Prvoapelant i drugoapelantica traže da se imaju u vidu i navodi iz apelacije AP 4586/11 u kojoj su problematizirali pitanje djelotvornog prava pristupa sudu budući da je njihova tužba odbačena zbog formalnih razloga na osnovu odredbe ZUS-a, koja, kako tvrde, nije mogla biti primijenjena u konkretnom slučaju, a posljedica rješenja Kantonalnog suda je naredba prvoapelantu i drugoapelantici da napuste stan u roku od 15 dana. Dakle, njima kao zainteresiranim licima nije omogućeno da učestvuju u postupku, niti im je dostavljen zaključak o dozvoli izvršenja. U predmetnoj apelaciji prvoapelant i drugoapelantica ukazuju na to da i pored toga što je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4586/11 utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i naloženo Kantonalnom sudu da utvrđene propuste ukloni u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je ponovo donio rješenje kojim je tužbu odbacio kao nedopuštenu, ali sada zato što novi ZUS ne «poznaje» mogućnost donošenja rješenja kakva su bila moguća prema članu 66. ranijeg ZUS-a. Zbog navedenog, Kantonalni sud im je ponovo uskratio pravo na pristup sudu.

37. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, da «tribunalu» dodijeli dužnost provođenja propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254.B). Pri tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262).

38. Ustavni sud podsjeća na to da iz činjeničnog stanja slijedi da je M. G. od prvostepenog organa uprave zatražio izvršenje odluke CRPC-a, a kako o zahtjevu nije odlučeno u zakonskom roku, M. G. je izjavio žalbu drugostepenom organu uprave, a kako niti o žalbi nije riješeno u zakonskom roku, M. G. je pokrenuo upravni spor zbog šutnje uprave u kojem je Kantonalni sud donio presudu kojom je tužbu uvažio i drugostepenom organu uprave naložio da odluči o žalbi M. G. Kako upravni organi nisu pristupili izvršenju ove presude, M. G. je od Kantonalnog suda zatražio da donese akt kojim će mu potvrditi status nosioca stanarskog prava i koji će u svemu zamijeniti akt nadležnih upravnih organa. Kantonalni sud je donio rješenje kojim je postupak okončan i kojim je odlučeno da se M. G. kao nosiocu stanarskog prava vraća stan, a prvoapelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana uz obavezu da ga oslobodi od lica i stvari u roku od 15 dana, a prvoapelant i drugoapelantica traže ponavljanje postupka zato što nisu učestvovali u postupku. Rješenjem Kantonalnog suda od 21. novembra 2011. godine tužba za ponavljanje postupka je odbačena, a Odlukom Ustavnog suda broj AP 4586/11 ovo rješenje je ukinuto i naloženo donošenje nove odluke. Iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda broj AP 4586/11 slijedi da je propustom da apelantima lično dostavi Zaključak o dozvoli izvršenja iz juna 2003. godine Kantonalni sud onemogućio prvoapelanta i drugoapelanticu kao zainteresirana lica da iznesu pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njihovih građanskih prava, čime su dovedeni u «znatno podređen položaj» u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Položaj prvoapelanta i drugoapelantice je utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer oni ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja odluke CRPC-a, nisu učestvovali, a što se vidi iz rješenja koja su donesena povodom zahtjeva M. G. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je arbitrarnom primjenom prava Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku, koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine), i pravo pristupa sudu, jer je ugrožena suština prava o kojem se trebalo odlučiti u tužbi radi ponavljanja postupka.

39. Kantonalni sud je osporenim rješenjem ponovo tužbu odbacio, uz sljedeće obrazloženje. Nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 4586/11, predmet je u procesnopravnom smislu vraćen u fazu podnošenja tužbe za ponavljanje postupka – tužbe od 7. septembra 2004. godine, tako da se u konkretnom slučaju, u smislu člana 76. stav 2. i člana 77. važećeg ZUS-a, treba primijeniti važeći ZUS, koji ne predviđa procesne situacije predviđene u članu 66. ranije važećeg ZUS-a, niti je u slučaju postojanja takvih procesnih situacija prema sada važećem ZUS-u moguće donositi bilo kakve odluke – presude ili rješenja. Budući da se mora primijeniti važeći ZUS, prema kojem nije moguće donijeti rješenje, kako je to bilo moguće prema članu 66. ranije važećeg ZUS-a, a kako se ponavljanje postupka može tražiti samo u odnosu na postupak koji je okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda koje (presude i rješenja) je moguće donijeti prema sada važećem ZUS-u, što u konkretnom nije slučaj, to je tužba nedopuštena.

40. Ustavni sud ukazuje na to da i odredbe ranijeg ZUS-a (član 52. stav 1. tačka 6) i važećeg ZUS-a (član 47. stav 1. tačka 6) na isti način, kao jedan od razloga za ponavljanje postupka, propisuju da ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. Osim toga, odredbe ranijeg ZUS-a (čl. 56. i 57) i važećeg ZUS-a (čl. 51. i 52) preciziraju da se jedino u slučaju da je tužbu podnijelo neovlašteno lice, da je tužba neblagovremena i da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje, donosi se rješenje kojim se tužba odbacuje. Ukoliko se tužba ne odbaci, ona se dostavlja protivnoj stranci i sud donosi presudu kojom će odlučiti i o zahtjevu za ponavljanje postupka i o glavnoj stvari. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud prvo donio rješenje kojim je odbacio tužbu zbog neblagovremenosti, a to rješenje je Ustavni sud ukinuo zbog arbitrarne primjene prava, te da iz odluka kojim je pravosnažno odgođeno izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine proizlazi da je ocijenjeno da su prvoapelant i drugoapelantica učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka i da su vlasnici stana koji je odlukom CRPC-a iz 1999. godine vraćen u posjed M. G. Osim toga, nesporno je da su prvoapelant i drugoapelantica kao zainteresirana lica ovlaštena lica za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je Kantonalni sud potpuno proizvoljno rješenjem odbacio tužbu prvoapelanta i drugoapelantice kao nedopuštenu.

41. Kantonalni sud je donio osporeno rješenje kojim je tužbu odbacio zato što se u konkretnom slučaju, u smislu člana 76. stav 2. i člana 77. važećeg ZUS-a, primjenjuje važeći ZUS, a koji ne predviđa procesne situacije predviđene u članu 66. ranije važećeg ZUS-a. Ustavni sud nalazi da su odredbe člana 66. ranijeg ZUS-a predviđale mogućnost da ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi akt ili novi akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 38. stav 6, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu u prvom stepenu, a sud će zatražiti od nadležnog organa spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio, ako on to ne učini, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt. Ustavni sud nalazi da je u smislu navedene odredbe doneseno rješenje kojim je postupak okončan a čije se ponavljanje traži. Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 58. i 59. novog ZUS-a ne predviđaju identičnu mogućnost, međutim, nesporno je i da odredbe novog ZUS-a također propisuju postupak ako nadležni organ ne donese rješenje. Dakle, Ustavni sud ponavlja da je predmet ovog postupka tužba prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka (zato što im nije omogućeno da učestvuju u postupku), koji je okončan rješenjem kojim je odlučeno da se M. G. kao nosiocu stanarskog prava vraća stan, a prvoapelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana i nalaženo napuštanje stana. Kao razlog za ponavljanje postupka propisan je i navedeni razlog i u ranijem i u važećem ZUS-u. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je, u smislu zaštite ustavnih prava prvoapelanta i drugoapelantice, potrebno osigurati učestvovanje prvoapelanta i drugoapelantice u ponovljenom postupku, posebno imajući u vidu odredbe člana II. stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine koje glase: «Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima». U skladu sa navedenom ustavnom odredbom, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima «prioritet nad svim drugim zakonima». Jedan od osnovnih standarda prava na pravično suđenje je da lica čija se građanska prava i obaveze utvrđuju u određenom postupku imaju pravo da ravnopravno učestvuju u tom postupku, tj. da iznose svoje argumente, predlažu svoje dokaze i sl. U konkretnom postupku, koji se nesumnjivo odnosi na građanska prava apelanata, apelanti kao stranke nisu učestvovali ni u jednoj fazi tog postupka. Stoga se apelantima mora omogućiti korištenje prava koje im pripada prema Ustavu Bosne i Hercegovine.

42. Imajući u vidu navedeno, a posebno stav iz citirane odluke broj AP 4586/11 da je položaj apelanata utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer oni ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja odluke CRPC-a, nisu učestvovali, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom prava prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku, koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pristupa sudu, jer je ugrožena suština prava o kojem se trebalo odlučiti u tužbi radi ponavljanja postupka.

43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo prvoapelanta i drugoapelantice na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. U skladu sa utvrđenom povredom u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati navode prvoapelanta i drugoapelantice u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud smatra da postoji kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku i prava pristupa sudu kao osnovnih principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud odbaci tužbu prvoapelanta i drugoapelantice kao nedopuštenu primjenjujući na proizvoljan način odredbe ZUS-a.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4023/12 od 6. decembra 2012. godine.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić