Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5916/10 (D. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5916/10

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5916/10, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija D. K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu po zahtjevu D. K. od 21.

septembra 1998. godine, a koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1965/12 od 4.

oktobra 2012. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76.

stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, D. K. u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar, advokati iz Mostara, podnijela je 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluke u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu, Ulica dr. Fetaha Bećirbegovića broj 29/pr. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po njenom zahtjevu od 21. septembra 1998. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 11. i 16. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Uprava je dostavila odgovor 22. januara 2013. godine, dok su Ministarstvo i Kantonalni sud svoje odgovore dostavili 25. i 30. januara 2013. godine.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelanticinim opunomoćenicima 21. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je posredstvom opunomoćenika-laika podnijela 21. septembra 1998. godine pismeni zahtjev Ministarstvu za vraćanje u posjed predmetnog stana. Nakon što je usmeno obaviještena da njen zahtjev nije evidentiran u nadležnom organu Općine Novo Sarajevo, apelantica je preporučenom pošiljkom 25. oktobra 2002. godine podnijela Ministarstvu i Upravi zahtjev za povrat i po potrebi rekonstrukciju spisa, a nakon urgencije od 27. januara 2003. godine tužbom je pokrenula upravni spor zbog šutnje administracije.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-81/03 od 30. juna 2003. godine odbačena je apelanticina tužba zbog «šutnje administracije» od 24. februara 2003. godine. Nezadovoljna navedenim rješenjem Kantonalnog suda, apelantica je izjavila žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je Rješenjem broj Už-223/04 od 26. januara 2006. godine uvažio žalbu, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje.

7. U međuvremenu, Zaključkom Uprave broj 23-04/II-23-394/02 od 28. jula 2003. godine odbačen je kao neblagovremen apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.

8. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4403/03 od 19. januara 2004. godine poništen je zaključak Uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, dok je Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000434 od 26. aprila 2007. godine odbijena kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.

9. Odlučujući u ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23- 394/02 od 15. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.

10. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-886/08 od 22. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Uprave broj 23-04/II-23-394/02 od 15. decembra 2007. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-08-000389 od 7. oktobra 2008. godine uvažena je apelanticina tužba, rješenja Ministarstva i Uprave su poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

12. Apelantica se obratila i instituciji Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koji su dopisom od 17. februara 2009. godine zatražili od Uprave da postupi po presudi Kantonalnog suda od 7. oktobra 2008. godine.

13. Odlučujući u ponovnom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23- 394/02 od 28. oktobra 2009. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, dok je Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-6403/09 od 14. decembra 2009. godine odbijena kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Uprave od 28. oktobra 2009. godine.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 009 U 005304 10 U od 25. oktobra 2011. godine uvažena je apelanticina tužba, rješenja Ministarstva i Uprave su poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

15. Odlučujući po četvrti put u ponovnom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23-P-394/02 od 10. septembra 2012. godine kojim je potvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na povrat stana u posjed. Istim rješenjem je utvrđeno da privremenom korisniku M. M. prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, te je naloženo M. M. da napusti predmetni stan bez prava na alternativni smještaj.

16. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba M. M. (privremenog korisnika predmetnog stana) podnesena protiv Rješenja Uprave broj 23-04/II-23-P-394/02 od 10. septembra 2012. godine.

17. Prema stanju spisa, Uprava je u predmetu izvršenja Rješenja broj 23-04/II-23-P- 394/02 od 10. septembra 2012. godine donijela Zaključak broj 23-04/II-23-P-394/02 od 3. oktobra 2012. godine kojim je utvrđeno da je rješenje Uprave od 10. septembra 2012. godine postalo izvršno 2. oktobra 2012. godine i da se dozvoljava izvršenje, dok je M. M. (privremenom korisniku) naloženo da se u roku od sedam dana iseli iz predmetnog stana. Uprava je 6. decembra 2012. godine završila deložaciju privremenog korisnika iz predmetnog stana, dok je obavijest o preuzimanju predmetnog stana u posjed dostavljena apelanticinim opunomoćenicima 11. januara 2013. godine. Međutim, do 21. januara 2013. godine oni se nisu odazvali Upravi kako bi bili uvedeni u posjed predmetnog stana.

18. M. M. je protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine tužbom Kantonalnom sudu pokrenula upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica je kao razlog za podnošenje apelacije navela «opstrukciju i diskriminaciju u vezi sa pravom na rješavanje u razumnom roku-zbog nedonošenja konačne odluke oko 12 godina» u postupku po njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana. Zbog toga smatra da je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 21. septembra 1998. godine, te je navela hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da se radi o jednostavnom predmetu koji je hitne prirode. Dalje se navodi da je pretjeranim administriranjem u postupku povrata predmetnog stana, odugovlačenjem i vođenjem postupka na diskriminacijskim osnovama prvenstveno povrijeđeno njeno pravo na pravičan i fer-postupak u razumnom roku bez diskriminacije, dok je kao rezultat povrede ovog prava apelantica navela povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, naloži organima Uprave i Kantonalnom sudu da na konačan način riješe njen zahtjev za povrat predmetnog stana, kao i da obaveže Vladu Kantona Sarajevo da joj na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, za svaku godinu trajanja postupka isplati po 300,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo samo na upravni spor koji je apelantica pokrenula tužbom radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-6403/09 od 14. decembra 2009. godine u postupku povrata predmetnog stana, navodeći da je spor pokrenut 5. februara 2010. godine, te da je nakon održane javne rasprave donio presudu 25. oktobra 2011. godine. Sud je istakao da, s obzirom na broj sudija i oko 500 predmeta po referatu, trenutno rješava predmete iz 2009. godine, te da apelanticin predmet nije objektivno mogao prije uzeti u rad, kao i da apelantici nisu povrijeđena prava koja se odnose na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

21. Ministarstvo je u svom odgovoru citiralo odredbu člana 16. st. 1. i 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, istaknuvši da smatra da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost apelacije, te je predložilo da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao nedopustivu.

22. Uprava je u svom odgovoru detaljno navela hronologiju predmetnog postupka do podnošenja apelacije, kao i tok predmetnog postupka nakon podnošenja apelacije koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Uprava je istakla da joj je podnesen veliki broj zahtjeva za vraćanje u posjed stana (31.957 zahtjeva) koje je riješila u prvom stepenu, ali da je dužina trajanja svih postupaka, pa tako i predmetnog, uvjetovana i dužinom postupka po upravnim sporovima kod Kantonalnog suda. Uprava, dalje, navodi da je u predmetnom postupku nekoliko puta donosila odluke koje su poništavane odlukama Mnistarstva ili presudama Kantonalnog suda. Također, Uprava je istakla da je protiv Rješenja Ministarstva broj broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine M. M. pokrenula upravni spor kod Kantonalnog suda, te da je cijeli spis proslijeđen Kantonalnom sudu na nadležno rješavanje.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

24. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

33. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku povodom tužbe M. M. protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelanticinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

35. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed započeo 21. septembra 1998. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, postupak povodom apelanticinog zahtjeva traje 14 godina i pet mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. Analiza razumnosti trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana i da li je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li joj, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su, radi utvrđivanja ovih činjenica, izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu.

37. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 21. septembra 1998. godine i još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je Upravi trebalo skoro pet godina da donese prvu odluku u predmetnom postupku, dok je naredne odluke donosila u relativno kratkim periodima (osam mjeseci, godina dana, 11 mjeseci). Također, Ministarstvo je svoje odluke donosilo u relativno kratkim periodima (šest mjeseci, dva mjeseca, godinu dana i jedan mjesec i jedan mjesec) kojima je samo u jednom slučaju poništilo prvostepenu odluku i predmet vratilo na ponovni postupak, dok je u preostalim slučajevima odbijalo žalbe kao neosnovane. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u konkretnom postupku odlučivao u vrlo kratkom periodu povodom apelanticinih tužbi (četiri mjeseca, godinu i tri mjeseca, šest mjeseci i godinu i osam mjeseci). Međutim, svojim odlukama Kantonalni sud je poništavao rješenja organa Uprave i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da su prvostepene odluke Uprave jednom poništene odlukom Ministarstva, odnosno da su u dva navrata odluke organa Uprave poništene odlukama Kantonalnog suda i da je predmet vraćen Upravi na ponovni postupak uslijed nedostataka u tim odlukama i zbog nepostupanja po primjedbama i uputama Kantonalnog suda. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja povodom tužbe M. M. protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine, dakle, nešto više od četiri mjeseca.

38. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa pogotovo što je prvostepenom organu trebalo skoro pet godina da donese odluku o apelanticinom zahtjevu, o čemu nije dao nikakvo obrazloženje u svom odgovoru. Također, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo jednom poništilo prvostepenu odluku i vratilo predmet na ponovni postupak, dok je Kantonalni sud u dva navrata poništio prvostepenu i drugostepenu odluku i vratio predmet na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni upravni organ, koji nije postupao u periodu od skoro pet godina, te je u nastavku predmetnog postupka, zajedno sa drugostepenim organom, počinio propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.

39. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa Uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje 14 godina i pet mjeseci i još nije okončan može u većem dijelu pripisati organima Uprave. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Međutim, pošto se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom tužbe M. M. protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1965/12 od 4. oktobra 2012. godine nalazi pred Kantonalnim sudom, a za donošenje konačne odluke o apelanticinom zahtjevu neophodno je da Kantonalni sud donese odluku o podnesenoj tužbi, Kantonalnom sudu je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja postupka za povrat stana. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

42. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje 14 godina i pet mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM, koji joj je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi iz apelacije

43. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije. Međutim, navodi o povredi navedenih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do kršenja prava na dom, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, prava na nediskriminaciju i Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak povodom zahtjeva za povrat stana nije završen ni nakon 14 godina i pet mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa Uprave.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5916/10 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio