Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3044/12 (D. V.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3044/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 3044/12, rješavajući zahtjev Damira Vašičeka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Damira Vašičeka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Vašiček (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdravko Rajić advokat iz Mostara, podnio je 15. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koja je apelantu izrečena osporenom presudom Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 090735 12 Kžk od 21. maja 2012. godine, donesenom nakon održanog glavnog pretresa pred tim sudom; –stavom I- apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i utvrđena mu kazna zatvora u trajanju od tri godine. Navedenom presudom, na temelju odredbi člana 64. stav 1. KZ F BIH opozvana je uvjetna osuda izrečena apelantu presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 K 915506 04 K od 15. decembra 2009. godine koja je postala pravosnažna 7. januara 2010. godine, pa je utvrđeno da se kazna zatvora izrečena apelantu u navedenoj presudi u trajanju od šest mjeseci, smatra utvrđenom te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 7. aprila 2011. godine od 22,55 sati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora izrečene ovom presudom. Nadalje je,shodno odredbama 238. stav 4. KZ FBiH oduzeta opojna droga heroin u količini od 513,228 grama koja je oduzeta privremeno od lica poimenično navedenog u presudi a po osnovu potvrde MUP-a HNK Mostar o privremeno oduzetim predmetima te je apelant obavezan na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 450,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

3. Stavom II presude apelant je oslobođen od optužbe da je u vremenskom intervalu januar, februar i mart 2011. godine u Mostaru počinio predmetno krivično djelo a na način preciziran u presudi.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je presudom Općinskog suda broj 58 0 K 090735 11 K od 18. novembra 2011. godine apelant oglašen krivim zbog počinjenog predmetnog krivičnog djela i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Presudom Općinskog suda je također apelant obavezan na plaćanje troškova postupka u iznosu pobliže navedenom u presudi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je razmatrajući žalbe apelanta i Kantonalnog tužiteljstva HNK podnesene protiv navedene presude Općinskog suda, svojim rješenjem broj 58 0 K 090735 0 12 Kž 5 od 14. februara 2012. godine, uvažio žalbu apelanta, ukinuo osporenu presudu Općinskog suda i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. Pri tom je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da u ukinutoj presudi nisu bili navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je, nadalje, naveo i da je na pretresu održanom pred tim sudom, preuzeo dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni pred prvostepenim sudom a koji su precizirani u presudi te je istakao da je nakon izvršene ocjene tih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

5. Naime, Kantonalni sud je na osnovu navedenih dokaza utvrdio da je apelant 7. aprila 2011. godine neovlašteno prodavao drogu na području grada Mostara preko Ž.J. na način da mu je u večernjim satima na lokalitetu Bulevara, dao opojnu drogu heroin u količini od ukupno 954,206 grama kako bi je Ž.J. prodao drugim osobama a apelantu donio novac od prodaje. Utvrđeno je da je droga bila podijeljena i upakirana u šest omota od prozirne PVC kese kao i sastavljena u jednu tzv. „kocku“ oblijepljenu smeđom ljepljivom trakom. Utvrđeno je i da je predmetna droga pod međunarodnom kontrolom i nalazi se na popisu opojnih droga u tablici I pod rednim brojem 10 i kao takva je zabranjena za neovlašteno upotrebu, posjedovanje i promet shodno odredbama člana 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06). Kantonalni sud je naveo da je utvrdio i da je iste večeri Ž.J. odvojio četiri omota koja su sadržavala ukupnu količinu heroina od 440,978 grama sa namjerom da prema ranijem dogovoru tu drogu proda B.P, dok je preostali dio ostavio sa vagom pored kontejnera u blizini kuće u kojoj je stanovao. Obrazloženo je i da je Ž.J. potom odvojeni dio droge predao B.P koji mu je naknadno trebao isplatiti iznos od 10.400,00 KM nakon čega su obojica lišeni slobode.

6. Nadalje, Kantonalni sud je, u dijelu u kojem je apelanta oslobodio od optužbe, naveo da je utvrđeno da je apelant u periodu za koji je osumnjičen da je počinio isto krivično djelo (period od januara do kraja matra 2011. godine) bio lišen slobode odnosno da se nalazio u pritvoru po osnovu rješenja o određivanju pritvora i produženju pritvora Suda Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da rješenja Suda BiH nemaju klauzulu pravosnažnosti budući da se radi o ovjerenim kopijama, ali da je evidentno da se apelant u sporno vrijeme nalazio u pritvoru i da nije mogao sakrivati drogu na lokalitetu „Fortica“ kako je izjavio svjedok Ž.J. budući da pritvorski tretman ne onemogućava nikakvu komunikaciju optuženog sa vanjskim svijetom osim sa braniteljem. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koji su rezultat, kako apelant navodi, proizvoljne ocjene dokaze od strane redovnih sudova. Navodi i da su u postupku korišteni i nezakoniti dokazi te da je pitanje da li je svjedok/osumnjičeni Ž.J. slobodnom voljom davao iskaze ili je taj iskaz od njega iznuđen a posebno ako se ima u vidu da se radi o osobi koja je više puta osuđivana te je za takvo postupanje imao i motiv a to je davanje imuniteta. Apelant tvrdi da su i iskazi policajaca koji su svjedočili, dijametralno suprotni ali da to nije smetalo redovne sudove da te iskaze prihvate kao vjerodostojne. Zbog navedenog apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi prekinuo izdržavanje kazne zatvora na kojem se apelant nalazi a do donošenja konačne odluke Ustavnog suda jer bi u suprotnom, kako smatra apelant, za njega nastala neotklonjiva moralna, materijalna, zdravstvena i profesionalna šteta a njegovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora bi negativno uticao na pravnu sigurnost i vladavinu prava.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. U vezi zahtjeva apelanta da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava, Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava vezanih za meritum apelacije, kao i tvrdnje da bi nastavkom izdržavanja kazne zatvora nastala neotklonjiva moralna, materijalna, zdravstvena i profesionalna štete i nastupila pravna nesigurnost, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud, u kontekstu naprijed izraženih stavova, smatra da ovi navodi apelanta ne predstavljaju argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda u smislu donošenja privremene mjere kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora.

11. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službeni novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše i postupak prekida izdržavanja kazne zatvora (član 57.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog zakona. Stoga Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3044/12 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio