Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/10 (M. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porodični život
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-362/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 362/10, rješavajući apelaciju Mirjane Božanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Božanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000830 09 U od 26. novembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda PIOI/MIO Mostar broj 01/1-1133857027 od 12. augusta 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO – Kantonalne administrativne službe u Zenici, broj 1133857027 od 5. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Božanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000830 09 U od 26. novembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1133857027 od 12. augusta 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO – Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 1133857027 od 5. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1133857027 od 5. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1133857027 od 12. augusta 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da je Presudom Općinskog suda u Zenici broj P-569/97 od 8. oktobra 1997. godine razveden brak između apelantice i umrlog osiguranika Šeće Hatkića, te da sudskom odlukom nije utvrđeno pravo na izdržavanje apelantice od umrlog osiguranika-bivšeg supruga. Istaknuto je da je članom 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) propisano da porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja, koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti kao i bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje. Imajući u vidu da je pravosnažnom presudom razveden brak između apelantice i umrlog osiguranika, te da sudskom odlukom nije određeno da je on dužan izdržavati apelanticu, apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju je odbijen kao neosnovan.

3. Apelantica je protiv Rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-1133857027 od 12. augusta 2009. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000830 09 U od 26. novembra 2009. godine apelanticina tužba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je u upravnom postupku nesporno utvrđeno da je brak između apelantice pravosnažno razveden 1997. godine, da su odredbom člana 60. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju određeni uvjeti pod kojim razvedeni bračni drug može ostvariti pravo na porodičnu penziju, te kako apelantica, nesporno, nema sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje od njenog umrlog supruga, Kantonalni sud je zaključio da su rješenja donesena u upravnom postupku pravilna i zakonita. Naime, izjednačavanje vanbračne zajednice sa brakom po odredbama Porodičnog zakona ne derogira jasnu odredbu člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja je u provedenom upravnom postupku prilikom donošenja osporenih rješenja, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno primijenjena. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu.

4. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelanticinih navoda o povredi navedenih prava se svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju upravnih organa i Kantonalnog suda koji su zanemarili odredbe Porodičnog zakona prema kojem su bračna i vanbračna zajednica izjednačene. Ističe da činjenica da je brak razveden i da apelantici nije dosuđeno izdržavanje od bivšeg supruga u konkretnom slučaju nije mogla biti odlučujuća, jer je nastavljena zajednica života koja je neprekidno trajala poslije razvoda još 12 godina do smrti bivšeg supruga.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo u postupku utvrđivanja prava na porodičnu penziju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučivanja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Dalje, apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio