Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2774/10 (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo pravde)
Odluka donesena 22. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku
- Zakon o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 525
- Zakon o krivičnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 525
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 525
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2774/10
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2774/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva pravde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva pravde, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-09-000541 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001578 od 22. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-334/05 od 16. februara 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno Federalno ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijelo je 6. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000541 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001578 od 22. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-334/05 od 16. februara 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mirsada Smajša (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 1. i 25. augusta 2011. godine.
4. Sutkinja Općinskog suda Jasna Frenjo je dopisom od 23. augusta 2011. godine izvijestila Ustavni sud da nije učestvovala u donošenju prvostepene presude. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantovom punomoćniku 12. marta 2012. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 334/05 od 16. februara 2006. godine apelant je obavezan da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 14.400,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 16. februara 2006. godine pa do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.687,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelju je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje naknade štete preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužitelj 11. februara 1992. godine Osnovnom sudu I u Sarajevu podnio tužbu protiv Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine radi naknade štete. Istaknuto je da je predmetni postupak rješenjem Osnovnog suda I u Sarajevu od 15. juna 1992. godine bio prekinut zbog ratnog stanja. Nakon ponovnog pokretanja postupka apelant je podneskom od 3. novembra 1999. godine kao tuženog označio Federaciju BiH i konačno opredijelio tužbeni zahtjev.
9. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj proveo u pritvoru period od 6. januara 1989. godine do 13. decembra 1989. godine zbog sumnje da je počinio krivično djelo teški slučaj razbojništva, te da je nakon toga Presudom Višeg suda u Sarajevu broj K- 62/89 od 13. decembra 1989. godine, koja je postala pravomoćna 16. aprila 1991. godine, oslobođen optužbe. Tužitelj je u odbrani datoj u istrazi 6. januara 1989. godine priznao izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Prilikom ponovnog saslušanja 3. februara 1989. godine tužitelj je u cijelosti porekao ovo priznanje, te izjavio da krivično djelo nije učinio, a da je prvobitno priznao izvršenje krivičnog djela zato što je bolestan čovjek, što je osjećao strah pred sudijama i inspektorima i da je ranije osjećao strah od uniforme.
10. Općinski sud je naveo da je kao prvo odlučivao o apelantovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, te da je našao da je navedeni prigovor neosnovan. Istaknuto je da je u vrijeme neosnovanog lišavanja slobode pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari bila Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je i bila prvobitno označena kao tužena. Njen pravni sljednik je bila Republika Bosna i Hercegovina. Dalje je navedeno da je Sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH, Federacija BiH preuzela sva prava i obaveze bivše Republike BiH, a time i SRBiH, uključujući, između ostalih, i prava i obaveze u oblasti sudstva. Ustavom Federacije, a ni zakonom niti drugim propisima, nije predviđeno da bilo koja od nižih organizacionih jedinica unutar Federacije preuzima odgovornost za ranije nastala prava i obaveze u toj oblasti. Ustav FBiH sadrži odredbe o federalnom i kantonalnom sudstvu što podrazumijeva podijeljenu nadležnost Federacije i kantona u predmetnoj oblasti, ali ne predviđa izričito koji nivo vlasti preuzima ranije nastala prava i obaveze koje je Federacija preuzela kao pravni sljednik Republike, odnosno Socijalističke Republike BiH. U nedostatku takve izričite odredbe treba se smatrati da je to Federacija BiH, kao što je i predviđeno Sporazumom o oživotvorenju Federacije. Prema mišljenju Općinskog suda, na navedeni zaključak upućuje i Zakon o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kojim je predviđena isključiva odgovornost Federacije BiH za nastalu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode. Kako smatra Općinski sud, nesporno je da se navedeni zakon primjenjuje na štete nastale nakon stupanja na snagu tog zakona. Međutim, usvajanjem ovakve odredbe, zakonodavac je izrazio opredjeljenje da je za ovaj specifičan vid štete odgovorna Federacija, pa se logički može zaključiti da jedino Federacija može biti odgovorna i za preuzete obaveze njenih pravnih prednika. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimiran upravo apelant.
11. Također, Općinski sud je našao da je neosnovan i apelantov prigovor zastare zbog toga što pretrpljeni psihički bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode kao i povrede časti i ugleda usljed takvog lišenja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete. Istaknuto je da je tužitelj tužbenim zahtjevom od 16. maja 2005. godine samo pobliže opredijelio svoj već postojeći zahtjev koji je istaknut u tužbi 11. februara 1992. godine, te se stoga ne radi o novom tužbenom zahtjevu. Prema tome, kako je tužbeni zahtjev istaknut 11. februara 1992. godine, a šteta nastala tokom 1989. godine, prema mišljenju Općinskog suda, zastara potraživanja nije nastupila.
12. Dalje je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj proveo u pritvoru period od 6. januara 1989. godine do 13. decembra 1989. godine, te da je nakon toga pravomoćnom Presudom Višeg suda u Sarajevu broj K-62/89 oslobođen od optužbe. Općinski sud je naveo da Zakon o krivičnom postupku SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87 i 57/89; u daljnjem tekstu ZKPSFRJ), u članu 545. propisuje da lice koje je bilo u pritvoru, a pravomoćnom presudom je oslobođeno optužbe, ima pravo na naknadu štete.
13. Istaknuto je da je apelant naveo da njegova odgovornost ne postoji zato što je tužitelj priznao izvršenje krivičnog djela. Općinski sud je naveo da navedeno nije mogao prihvatiti kao osnov isključenja apelantove odgovornosti. Konstatirano je da član 541. stav 2. ZKPSFRJ isključuje pravo na naknadu štete po osnovu neopravdane osude za osuđenog koji je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen. Ukazano je na to da u pogledu lica koje je bilo neosnovano lišeno slobode navedeni izuzetak se ne predviđa izričito već se isključuje pravo na naknadu štete licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode (član 545. stav 3. ZKPSFRJ).
14. Općinski sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj, kao što je utvrđeno uvidom u spis K-62/89, u svojoj prvobitnoj odbrani priznao da je izvršio predmetno krivično djelo, ali je prilikom sljedećeg saslušanja za manje od mjesec dana nakon priznanja porekao priznanje, te izjavio da nije počinitelj krivičnog djela za koje je optužen. Istaknuto je da priznanje optuženog ne predstavlja dokaz na kojem bi se mogla temeljiti presuda u krivičnom postupku pa ni prilikom određivanja pritvora, te da priznanje optuženog ne može biti jedini osnov na kojem će se ta odluka zasnovati. Imajući u vidu tu činjenicu, kao i činjenicu da je ubrzo nakon prvobitnog priznanja tužitelj tu svoju izjavu povukao, Općinski sud je našao da činjenica priznanja ne oslobađa apelanta od odgovornosti. Međutim, Općinski sud je naveo da je tužitelj svojim priznanjem u određenoj mjeri doprinio lišavanju slobode, tj. nastanku štete, pa je Općinski sud, u smislu odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost između tužitelja i apelanta.
15. Istaknuto je da je prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Općinski sud ocijenio iskaz samog tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, kao i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme lišenja slobode trpio intenzivne psihičke bolove u vidu anksiozno-depresivnog poremećaja sa visokim stepenom anksioznosti i elementima ozbiljnog stanja depresije, koje je trajalo od šest do dvanaest mjeseci. Navedeno je da je nakon izlaska iz pritvora savladavanje situacije izazvane traumom trajalo oko godinu dana, a svi psihički poremećaji vezani za traumu trajali su do tri godine. Konstatirano je da tužitelj i danas trpi posljedice lišenja slobode u smislu razočarenja i gorčine kao trajnog svojstva ličnosti.
16. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tužitelj i apelant. Kantonalni sud u Sarajevu je Presudom broj 009-0-Gž-06-001578 od 22. augusta 2008. godine djelimično uvažio tužiteljevu žalbu tako što je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kamatama tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 14.400,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišavanja slobode sa zateznim kamatama od 12. decembra 2000. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.687,00 KM. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.
17. U obrazloženju drugostepene presude, u odnosu na apelantov prigovor da u predmetnom pravnom sporu nije pasivno legitimiran, navodi se da je Republika Bosna i Hercegovina prestala postojati kao pravni subjekt prije zaključivanja rasprave pred prvostepenim sudom tako što su njene institucije implementacijom Ustava BiH prestale postojati, a nastavila je svoje pravno postojanje na međunarodnom planu kao država BiH sa unutrašnjom strukturom modificiranom Ustavom BiH. Istaknuto je da, shodno Ustavu BiH, sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima (član III/3.a) u vezi sa članom I/1. Ustava Bosne i Hercegovine). S ciljem implementacije Ustava FBiH 9. novembra 1995. godine u Daytonu je zaključen Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, koji je prihvaćen odlukom Ustavotvorne skupštine FBiH na sjednici održanoj 11. decembra 1995. godine (Odluka i Sporazum su objavljeni u «Službenim novinama FBiH» broj 8/95). Istaknuto je da je, prema odredbama Sporazuma, Vlada RBiH zadržala ingerencije koje joj omogućavaju da funkcionira kao Vlada međunarodno priznate države BiH (vanjska politika, vanjska trgovina, carinska politika i dr.), a sve druge civilne funkcije prenesene su na Vladu FBiH, pa između ostalih i u pogledu sudstva (poglavlje II. tačka 5. alineja 3). Navedeno je da iz spomenutog dalje proizlazi da pravni kontinuitet Republike BiH, koji nije izričito povjeren institucijama BiH, pripada entitetima, pa prema tome pravni subjekt predmetne obaveze u ovom slučaju je Federacija BiH, zbog čega se, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi prigovori da u ovom predmetu nije pasivno legitimiran.
18. Dalje je navedeno da rezultati dokaznog postupka ukazuju na to da je tužitelj bio u pritvoru 11 mjeseci i 7 dana (od 16. januara do 31. decembra 1989. godine) i da je za to vrijeme trpio intenzivne psihičke bolove u vidu anksiozno-depresivnog poremećaja sa visokim stepenom anksioznosti i elementima ozbiljnog stanja depresije. Nakon izlaska iz pritvora savladavanje situacije izazvane traumom trajalo je oko godinu dana a svi psihički poremećaji vezani za traumu trajali su do tri godine. Istaknuto je da tužitelj i danas trpi posljedice lišenja slobode u smislu razočarenja i gorčine kao trajnog svojstva ličnosti. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, a naročito jačinu i trajanje psihičkih bolova, tužitelj, prema odredbi člana 200. ZOO-a, ima pravo na dosuđeni iznos novčane satisfakcije od 14.400,00 KM. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj je u tužbi podnesenoj 11. februara 1992. godine postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete u YU dinarima, ali budući da je taj zahtjev izmijenio na ročištu od 12. decembra 2000. godine kada je zatražena isplata iznosa od 24.000,00 KM, onda od tog datuma i ima pravo na zatezne kamate, a ne od datuma podnošenja tužbe jer bi se u suprotnom dosuđena naknada štete dvostruko valorizirala i to kroz dosuđenu naknadu i zatezne kamate od podnošenja tužbe do 12. decembra 2000. godine.
19. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000541 od 13. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu.
20. U obrazloženju revizione presude se navodi da je u članu 545. ZKPSFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete i koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano da lice koje je bilo u pritvoru, a pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe, ima pravo na naknadu štete. Istaknuto je da se pri tome mora imati u vidu da je Sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH, Federacija BiH preuzela sva prava i obaveze Republike BiH, uključujući i prava i obaveze iz oblasti sudstva, a Ustavom Federacije, a ni zakonom niti nekim drugim propisom, nije predviđeno da bilo koja od nižih organizacionih jedinica unutar Federacije preuzima odgovornost za ranije nastala prava i obaveze u toj oblasti. Stoga je i prema mišljenju Vrhovnog suda prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan, a kako su to zaključili nižestepeni sudovi.
21. Dalje je Vrhovni sud naveo da je činjenica priznanja izvršenja djela eventualno mogla utjecati na dužinu pritvora, ali nikako biti osnov za lišenje slobode i isključenje odgovornosti. Stoga su nižestepeni sudovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno postupili kada su primjenom člana
192. ZOO-a taj prigovor ocijenili kao prigovor podijeljene odgovornosti, a ne kao okolnost koja isključuje odgovornost uopće.
22. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je i apelantov prigovor o kamatama. S tim u vezi je istaknuto da je odredbom člana 324. stav 2. ZOO-a propisano da kada rok za ispunjenje obaveze nije određen obaveza dospijeva kada povjeritelj pozove dužnika na ispunjenje obaveze, a u konkretnom slučaju je to tužba, kada je dužnik pao u docnju, a povjeritelj prema odredbi člana 277. ZOO-a stiče pravo da potražuje kamatu. Stoga, kako je i odlučeno da kamata teče od dana podnošenja tužbe, to, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema pogrešne primjene materijalnog prava. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ističe da po istom pravnom pitanju (apelantova pasivna legitimacija) redovni sudovi donose presude u kojima izražavaju različit pravni stav, što za posljedicu ima pravnu nesigurnost. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, što dovodi do neosnovanog odlijevanja novčanih sredstava iz budžeta FBiH.
b) Odgovor na apelaciju
24. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova ustavna prava.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o krivičnom postupku SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 541.
(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
Član 545.
(1) Pravo na naknadu štete pripada i licu:
1) koje je bilo u pritvoru a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen pravosnažnim rješenjem, ili je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe ili je optužba odbijena.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 525.
(3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije.
28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 192.
(1)Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
29. Odluka o prihvatanju Sporazuma o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključenog u Daytonu, SAD, 9. novembra 1995. godine («Službene novine FBiH» broj 8/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvata u cijelosti i osigurava provedbu Sporazuma o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključenog u Daytonu-SAD, kojeg su u ime Federacije Bosne i Hercegovine 9. studenog 1995. godine u Daytonu Ohio-SAD potpisali ovlašćeni predstavnici Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Sporazum iz člana 1. ove odluke nalazi se u prilogu ove odluke i čini njen sastavni dio.
30. Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen u Daytonu 9. novembra 1995. godine, u relevantnom dijelu glasi:
I. OPĆA NAČELA
Odgovornosti i organizacija Vlade Federacije i Vlade Republike Bosne i Hercegovine moraju biti odvojene. Sarađujući međusobno za dobrobit stanovništva, ni jedna od dvije pomenute vlade ne smije se miješati u isključive nadležnosti druge vlade. Ne umanjujući kontinuirani suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Vlada Republike mora sada prenijeti funkcije na Vladu Federacije u skladu sa Ustavom Federacije.
Vlada Republike mora zadržati samo one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, a u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine formuliranim na bliskim razgovorima u Daytonu. Sve druge funkcije prenijeće se na Vladu Federacije.
II. ODLUKE
A. Prenos odgovornosti na Federaciju
5. Odgovornosti Vlade Federacije i drugih sastavnih institucija Federacije uključuju sljedeće:
- odbranu
- unutarnje poslove
- sudstvo (…) VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na njegovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000541 od 13. maja 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Predmetni postupak se odnosi na postupak u kojem je apelant povodom tužiteljeve tužbe obavezan da tužitelju naknadi štetu, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u ovom predmetu.
38. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava redovnih sudova.
39. Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj proveo u pritvoru period od 6. januara 1989. godine do 13. decembra 1989. godine zbog sumnje da je počinio krivično djelo teški slučaj razbojništva, te da je nakon toga Presudom Višeg suda u Sarajevu broj K-62/89 oslobođen optužbe. S obzirom na vremenski period spornog događaja, apelant je podnio prigovor pasivne legitimacije tvrdeći da on nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Rješavajući o apelantovom prigovoru, redovni sudovi su utvrdili da je u vrijeme tužiteljevog neosnovanog lišavanja slobode pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari bila Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina koju je tužitelj prvobitno u tužbi označio kao tuženu. Njen pravni sljednik je bila Republika Bosna i Hercegovina. Odluku o tome da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimiran redovni sudovi su obrazložili time da pravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine, a koji nije izričito povjeren institucijama BiH, pripada entitetima, pa je prema tome pravni subjekt predmetne obaveze u konkretnom slučaju Federacija BiH. Naime, prema mišljenju redovnih sudova, Sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH, koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine FBiH od 11. decembra 1995. godine, Federacija BiH je preuzela sva prava i obaveze bivše Republike Bosne i Hercegovine, a time i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, uključujući i prava i obaveze u oblasti sudstva. Također, redovni sudovi su ukazali na to da Ustavom FBiH, a ni zakonom niti drugim propisima, nije predviđeno da bilo koja od nižih organizacionih jedinica unutar Federacije preuzima odgovornost za ranije nastala prava i obaveze koje je Federacija preuzela kao pravni sljednik Republike, odnosno Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga, prema mišljenju redovnih sudova, u nedostatku takve odredbe treba se smatrati da je to Federacija BiH, a kako je to predviđeno Sporazumom o oživotvorenju Federacije. Općinski sud je, osim navedenog, ukazao na to da sam ZKPFBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98) predviđa isključivu odgovornost Federacije BiH za štetu nastalu zbog neosnovanog lišenja slobode. Činjenica da se navedeni zakon primjenjuje za štete nastale nakon stupanja na snagu tog zakona, prema mišljenju Općinskog suda, ipak znači da je zakonodavac time izrazio opredjeljenje da za ovaj specifičan vid štete odgovara Federacija, iz čega proizlazi da jedino Federacija može biti odgovorna za preuzete obaveze njenih pravnih prednika.
41. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, i Ustavni sud nalazi da je Sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH, prihvaćenim Odlukom Ustavotvorne skupštine FBiH od 11. decembra 1995. godine, Vlada RBiH zadržala ovlaštenja koja joj omogućavaju funkcioniranje kao vlade međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, a u skladu sa članom III/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika i dr.). Sve druge vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima, u skladu sa članom III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Spomenutim Sporazumom u glavi II tački 5. alineji 3. je određeno da odgovornost Vlade Federacije i drugih sastavnih institucija Federacije uključuje između ostalog i sudstvo. Pri tome Ustavom FBiH, zakonom niti drugim propisima nije predviđeno da bilo koja od nižih organizacionih jedinica unutar Federacije preuzima odgovornost za ranije nastala prava i obaveze koje je Federacija preuzela kao pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Stoga, iz navedenog nesporno proizlazi apelantova pasivna legitimacija u predmetnoj pravnoj stvari, kako su to zaključili i nižestepeni sudovi, za šta su dali jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama.
42. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ni u odlukama redovnih sudova u pogledu apelantovog prigovora o zastarjelosti budući da je utvrđeno da je tužiteljevim tužbenim zahtjevom od 16. maja 2005. godine tužitelj samo pobliže opredijelio svoj postojeći tužbeni zahtjev od 11. februara 1992. godine, te se prema tome nije radilo o novom tužbenom zahtjevu. Prema tome, kako je tužitelj tužbu podnio 11. februara 1992. godine, a šteta nastala tokom 1989. godine, proizlazi da zastara predmetnog potraživanja nije nastupila. Također, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava ni u odluci redovnih sudova u dijelu u kojem su našli da je tužitelj, kao osoba koja je bila neosnovano lišena slobode, pretrpio štetu. Činjenica da je tužitelj priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je bilo stavljeno na teret pa kasnije to priznanje porekao nije mogla biti osnov za lišenje slobode a ni osnov za isključenje apelantove odgovornosti za štetu koja je nastala tužitelju. Naime, svojim priznanjem tužitelj je doprinio nastanku štete, te je navedeno utjecalo na to da redovni sudovi u konkretnom slučaju primijene odredbu člana 192. ZOO-a, smatrajući da postoji podijeljena odgovornost tužitelja i apelanta za nastalu štetu.
43. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi rješavajući o tužiteljevoj tužbi za naknadu štete donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega su sudovi smatrali da su neosnovani apelantovi prigovori u pogledu pasivne legitimacije i zastare potraživanja, kao i zbog čega su našli da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost tužitelja i apelanta u nastanku konkretne štete temeljem čega je primijenjena odredba člana 192. ZOO-a. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
44. U odnosu na navode kojima apelant ukazuje na drugačije odlučivanje redovnih sudova u drugim postupcima povodom istog pravnog pitanja, odnosno povodom njegove pasivne legitimacije, Ustavni sud podsjeća na to da ovaj sud odlučuje o predmetnoj apelaciji imajući u vidu isključivo okolnosti konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju, imajući u vidu razloge koje je već naveo u prethodnim tačkama ove odluke, a koji se tiču apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, ne vidi potrebu za ispitivanjem pravne prakse redovnih sudova u predmetima na koje je apelant ukazao u apelaciji.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada su za svoju odluku dali jasne razloge.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić