Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1123/11 (L. T.)

Odluka donesena 22. 03. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/11

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1123/11, rješavajući apelaciju Luce Tokalić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Luce Tokalić, Pere Tokalića i „Tock-prometa“ d.o.o. Novi Travnik.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine i Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1123/11 od 26. oktobra 2011. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Luca Tokalić iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine i Presude Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine.

2. Pero Tokalić i „Tock-promet“ d.o.o. iz Travnika (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika, koje zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijeli su 14. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine i Presude Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 1218/11.

3. Apelantica je 10. oktobra 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odgođeno izvršenje Rješenja Suda BiH broj KVP-01/09 od 22. aprila 2011. godine prema kom je apelantica obavezna da se javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla) 25. oktobra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. novembra i 21. novembra 2012. godine, te 24. januara 2013. godine.

4. Apelant Tokalić je 22. decembra 2011. godine, 21. februara 2012. godine, 23. aprila 2012. godine i 26. aprila 2012. godine dopunio apelaciju, odnosno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno već otpočeto izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. Najzad, apelant Tokalić je dopunio apelaciju 7. novembra i 13. novembra 2012. godine, te 7. januara i 4. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1123/11 od 26. oktobra 2011. godine kojom je usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Rješenja Suda BiH broj KVP-01/09 od 22. aprila 2011. godine, a prema kom je apelantica obavezna da se javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora u KPZ Tuzla 25. oktobra 2011. godine.

6. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1218/11 od 18. aprila 2012. godine kojom je odbio zahtjev apelanta Tokalića za donošenje privremene mjere.

7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 31. oktobra 2011. godine i 26. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelacije.

8. Sud BiH je dostavio odgovore 9. novembra 2011. godine i 13. januara 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 3. novembra 2011. godine i 12. januara 2012. godine.

9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantici 19. decembra 2011. godine, a apelantima 23. aprila 2012. godine.

10. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 1123/11 i AP 1218/11 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ih spoji, te da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 1123/11.

III. Činjenično stanje

11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih i navoda apelanata, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

12. Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-293/04, potvrđenom 27. januara 2009. godine, apelantici, apelantu Tokaliću i apelantu „Tock-prometu“ stavljeno je na teret da su počinili: 1) u periodu od 2001. do 2003. godine produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 272. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 43/98, u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 1998. godine), odnosno iz člana 273. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 2003. godine), a sve u vezi sa članom 23. KZFBiH iz 1998. godine, odnosno čl. 31. i 55. KZFBiH iz 2003. godine, te 2) u periodu između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. a u vezi sa članom 54. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

13. Sud BiH je Presudom broj KVP-01/09 od 28. januara 2010. godine u stavu I proglasio krivim apelanticu i apelanta Tokalića da su u periodu „od 2001. do 2003. godine“, a apelanta „Tockpromet“ da je u periodu „od 1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine“ počinili produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine, te je apelantici izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, apelantu Tokaliću kaznu zatvora od tri godine, a apelantu „Tock-prometu“ novčanu kaznu u iznosu od 80.000,00 KM.

14. Stavom 2. iste presude apelantica, apelant Tokalić i apelant „Tock-promet“ oslobođeni su optužbe da su u periodu „između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine“ počinili krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH.

15. U stavu 1. izreke prvostepene presude, a u odnosu na produženo krivično djelo porezna utaja, konstatirano je da su apelant Tokalić i apelantica, te apelant „Tock-promet“ izbjegli da plate porez na promet suprotno čl. 13, 25. do 29. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH tako što su u poslovnim knjigama iskazali da su prodavali robu u označenim vrijednostima u toku 2001, 2002. i 2003. godine pojedinačno pobrojanim kupcima putem veleprodaje (13 preduzeća sa područja Federacije BiH i RS) iako između označenih kupaca i apelanta „Tock-prometa“ nije došlo do stvarnog prometa, nego je roba prodavana na crnom tržištu za gotov novac, što predstavlja oporezivu krajnju potrošnju. Time su apelantica i apelant Tokalić izbjegli da plate porez na promet u ukupnom iznosu od 1.346.512,82 KM (za 2001. godinu 128.938,99 KM, za 2002. godinu 638.050,76 KM i za 2003. godinu 579.523,07 KM, a apelant „Tock-promet“ 367.322,62 KM).

16. Dalje, ukazano je da je apelantica, da bi omogućila apelantu „Tock-prometu“ da izbjegne plaćanje poreza suprotno zakonima FBiH, podnosila lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu koji prelazi iznos od 200.000,00 KM, a da je apelant Tokalić s umišljajem pomagao apelantici da omogući apelantu „Tock-prometu“ da izbjegne da plati porez suprotno zakonima FBiH, podnoseći lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu koji prelazi 200.000,00 KM, te da je apelant „Tock-promet“ u periodu „od 1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine“ raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom koristi u iznosu od 367.322,62 KM, a koju su u njegovo ime, račun i korist ostvarili apelantica, kao njegova suvlasnica i odgovorno lice, i apelant Tokalić, kao suvlasnik, na opisani način.

17. U stavu 2. izreke prvostepene presude, a u odnosu na produženo krivično djelo pranje novca, konstatirano je da su apelantica i apelant Tokalić oslobođeni optužbe da su u periodu „između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine“ putem različitih novčanih i komercijalnih transakcija, zajedno sa pravnim licima „Zoka-trend“ d.o.o., „Pule-prom“ d.o.o., „Kondor-kompani“ d.o.o i „Darko-produkt“ d.o.o., prikrili novac u iznosu od 579.523,07 KM, stečen utajom poreza na promet, iako su znali da je ovaj novčani iznos stečen počinjenjem krivičnog djela utaja poreza, i to tako što su omogućili da se novac zarađen od maloprodaje robe koja je bila namijenjena daljoj prodaji položi na bankovne račune navedenih pravnih lica, a ta sredstva su zatim prebacivana na bankovni račun apelanta „Tock-prometa“ kako bi se prikazalo da je porijeklo novca bilo legalno. Dakle, sa ciljem da omoguće pravnom licu da prikrije novac za koji su znali da je stečen počinjenjem krivičnog djela, koristili su taj novac za komercijalne djelatnosti, koji ima veliku vrijednost i koji ugrožava zajednički ekonomski prostor BiH i ima štetne posljedice na poslovanje, odnosno finansiranje institucija BiH, a iznos prikrivenog novca je viši od 50.000,00 KM, čime bi počinili produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa članom 54. i članom

29. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH).

18. U obrazloženju presude je istaknuto da je utvrđeno kao nesporno da su apelantica i apelant Tokalić saosnivači, a apelantica i direktor apelanta „Tock-prometa“, da je apelant „Tock-promet“ registriran kao porezni obveznik, koji se, pored ostalog, bavi i trgovinom na veliko i malo. Dalje, na temelju finansijske dokumentacije koja je izuzeta od apelanta „Tock-prometa“ utvrđeno je da je u periodu „od 2001. do 2003. godine“ „Tock-promet“ poslovao sa pojedinačno pobrojanih 13 firmi. Dalje, ukazano je da je nesporno da su u vrijeme obavljanja inkriminiranih radnji važili porezni propisi koji su obavezivali privredna društva da plaćaju porez na ostvareni promet. S tim u vezi je ukazano na čl. 5, 7, 8, 13, 25, 27. i 28. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga koji su regulirali obavezu plaćanja poreza na promet, uvjete pod kojim je bilo moguće oslobađanje od navedenog poreza, nastanak obaveze obračunavanja i rok plaćanja poreza.

19. Dalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju za pravilno razrješenje konkretne krivične stvari od odlučnog značaja bilo utvrditi da li je između apelanta „Tock-prometa“ i njegovih kupaca bilo stvarnog prometa.

20. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant „Tock-promet“ bio obveznik plaćanja poreza na promet i da se ta obaveza nije mogla prenijeti na drugog obveznika. S tim u vezi je ukazano na to da su apelantica i apelant „Tock-promet“, uz odlučnu pomoć apelanta Tokalića, prodali robu u navedenim vrijednostima licima koja su sudu nepoznata kao robu namijenjenu krajnjoj potrošnji. Dalje, umjesto da obračunaju i prijave porez na tako ostvareni promet, dajući lažne podatke o činjenicama koje imaju utjecaj na utvrđivanje iznosa poreznih obaveza izbjegli su da plate porez tako što su u periodima označenim u izreci presude robu koju su prethodno nabavili od raznih dobavljača prodali kupcima koji su njima poznati. Međutim, taj promet, suprotno čl. 25. do 29. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, nisu obračunali ni prijavili, niti su platili porez, nego su s namjerom da izbjegnu plaćanje poreza prikazali da su tu robu prodali firmama navedenim u izreci presude radi dalje prodaje. S navedenim firmama su prethodno, a sa istim ciljem, dogovorili da sačine narudžbenice koje su sadržavale izjavu navodnih kupaca da roba služi za daljnju prodaju, kako bi se obaveza plaćanja poreza prenijela na kupca iako stvarnog prometa nije bilo.

21. Na temelju provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da su firme pojedinačno pobrojane u obrazloženju bile registrirane sa ciljem da se opere novac, odnosno da pružaju usluge drugim firmama radi izbjegavanja plaćanja poreznih i drugih obaveza uz proviziju. Navedene firme od apelanta su primale gotov novac, polagale ga na račun svojih firmi, a zatim odmah virmanskim nalogom prebacivale na račun apelanta „Tock-prometa“, na ime navodnog plaćanja robe koja je samo fiktivno naručena i koja nikad nije isporučena kupcima. Ovakvo utvrđenje zasnovano je na iskazima sljedećih svjedoka Tužilaštva BiH: D. K., ovlaštenog lica u firmi „Darko-produkt“ d.o.o., M. P., osnivača i direktora firme „Pule-prom“ d.o.o., H. Š., vlasnika i direktora firme „Rakić-prom“, I. L., osnivača i direktora firme „Stare-trade“ iz kojih proizlazi da su preduzeća koja su registrirali, odnosno za koja su radili, bila osnovana sa ciljem pružanja usluge pranja novca, te da su, uz dogovorenu proviziju, polagali velike količine novca na račune ovih preduzeća, a zatim taj novac odmah transferirali na račun navodnih prodavaca robe, izdajući istovremeno narudžbenice da roba služi za daljnju prodaju kako bi se ispunile formalne pretpostavke za oslobađanje od plaćanja poreza, mada stvarnog prometa nije bilo. Ovi svjedoci su potvrdili da je među onim kojim su pružali ovakve usluge bio i apelant „Tock-promet“.

22. Iskazi ovih svjedoka ocijenjeni su u vezi sa iskazima svjedoka Tužilaštva BiH kako slijedi: I. T., D. Č., S. B., G. R., iskazom F. K., zaposlene u knjigovodstvu kod apelanta „Tock-prometa“, te iskazima ovlaštenih službenih lica S. H., poreznog inspektora, B. B. i E. K., inspektora u MUP-u Tuzlanskog kantona, M. J., zaposlenikom PU Bijeljina, G. B., zaposlenikom u Republičkim robnim rezervama RS, S. K., federalnim istražnim inspektorom pri Federalnoj poreznoj upravi, M. P., zaposlenikom PU Mostar, Dž. K., zaposlenikom Uprave za indirektno oporezivanje, a iz kojih proizlazi da je apelant „Tock-promet“ poslovao sa svih 13 pobrojanih firmi, da neke od ovih firmi, provjerom na terenu, na prijavljenim adresama, nisu mogle biti pronađene, da se poslovanje ovih firmi sastojalo od pologa gotovog novca na registrirane bankarske račune, te da se ovako uplaćeni iznosi često poklapaju sa iznosima koji su istog dana uplaćivani na račun apelanta „Tock-prometa“. Sud je poklonio vjeru i iskazima svjedoka D. K., H. Š., koji su osuđeni za krivična djela pranje novca, ali koji su kazne izdržali, i svjedoku M. P., kao i svjedocima I. T., D. Č. i G. R., koji nisu ostavljali sumnju da su tri navedene firme sa kojim je apelant „Tock-promet“ poslovao registrirane krivotvorenim i ukradenim ličnim dokumentima s ciljem pranja novca i poreznih utaja za druga lica bez bilo kakvog stvarnog prometa. Kao prilog ovom zaključku ukazano je i na iskaz svjedoka S. B., kao i na iskaz svjedoka F. K. koji su zaposleni kod apelanta „Tock-prometa“. Također, na postojanje odlučne činjenice da nije bilo stvarnog prometa između apelanta „Tock-prometa“ i 13 označenih firmi, prema ocjeni suda, upućuju i iskazi ovlaštenih službenih lica i istražitelja koji su vodili istragu u ovom predmetu.

23. Dalje, kao prilog utvrđenju da između označenih preduzeća i apelanta „Tock-prometa“ nije bilo stvarnog prometa ukazano je i na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je istakao manjkavost finansijske dokumentacije preduzeća s kojim je poslovao apelant „Tock-promet“ a u skladu sa članom 7. Zakona o privrednim društvima i članom 7. Zakona o trgovini, te da finansijska dokumentacija apelanta „Tock-prometa“ nije sadržavala podatke u smislu člana 21. Zakona o privrednim društvima i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđen je ukupan iznos manje obračunatog i uplaćenog poreza na promet, odnosno iznosi za 2001, 2002. i 2003. godinu. Ovaj nalaz potkrijepljen je i obimnom materijalnom dokumentacijom koju su činili pojedinačno pobrojani izvještaji, službene zabilješke, te prijave koje su sačinili Uprava za indirektno oporezivanje, Poreska uprava RS, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, MUP Tuzla, te nadležni inspekcijski i porezni organi iz Mostara i Sarajeva.

24. U toku postupka apelanti su predložili da se sasluša i vještak finansijske struke R. S., koji je, također, sačinio nalaz i mišljenje. Sud je u većem dijelu prihvatio nalaz i ovog vještaka, ali činjenicu o postojanju stvarnog prometa robe između apelanta „Tock-prometa“ i kupaca navedenih u izreci presude je utvrdio na osnovu drugih pobrojanih dokaza u kojem dijelu nalaz i mišljenje ovog vještaka nisu bili odlučujući. Kao prilog ovom zaključku ukazano je i da preduzimanje radnji kojim se izvršava krivično djelo porezna utaja upravo podrazumijeva osiguranje finansijske dokumentacije koja se zahtijeva prema zakonu u svrhu oslobađanja od poreza na promet, a zbog čega ona ne može biti jedini i odlučujući dokaz pri utvrđivanju da li je bilo stvarnog prometa, već se ova činjenica mora ocijeniti i na temelju drugih dokaza.

25. Najzad, na temelju nalaza i mišljenja vještaka grafologa izvršena je analiza potpisa na dokumentima pravnog lica nastalim u odnosu sa 13 pobrojanih preduzeća sa deponiranim potpisima apelantice i apelanta Tokalića, te analiza pečata svih 13 firmi.

26. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH stvarnu nadležnost utvrdio primjenom člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. S tim u vezi je ukazano da se apelantima stavljalo na teret produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 272. stav 2. KZFBiH iz 1998. godine, odnosno iz člana 273. stav 3. KZFBiH, da je riječ o velikom iznosu utajenog poreza, i to o 1.346.512,82 KM, da je u predmetnim transakcijama učestvovao veći broj pravnih lica kako sa područja FBiH, tako i RS, što sve upućuje na zaključak da se radi o krivičnom djelu koje može imati ozbiljne reperkusije, odnosno štetne posljedice na privredu BiH, odnosno ozbiljne štetne posljedice izvan teritorije FBiH.

27. U pogledu krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH za koje su apelanti oslobođeni krivice, prema ocjeni Suda BiH, stvarna nadležnost nije bila upitna s obzirom na to da se radilo o krivičnom djelu iz izvorne nadležnosti Suda BiH.

28. Dalje, ukazano je da je u optužnici kao vrijeme izvršenja inkriminiranih radnji za sve apelante u odnosu na produženo krivično djelo porezna utaja naveden vremenski okvir od 2001. do 2003. godine u kojem su poslovali sa firmama pojedinačno pobrojanim.

29. Kako bi se utvrdilo vrijeme izvršenja krivičnog djela, Sud BiH je istakao da je analizom svakog pojedinačnog finansijskog dokumenta, narudžbenice, računa i otpremnice utvrdio vrijeme izdavanja, kao i iznos navodno izvršene transakcije. Dalje, ukazano je da se na temelju provedenih dokaza činjenični opis može podijeliti na period prije stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine i period nakon njegovog stupanja na snagu u augustu 2003. godine. Također, ukazano je da je u pogledu izvršenja krivičnih radnji očigledno da su neke radnje izvršene u periodu do 1. augusta 2003. godine, a neke nakon 1. augusta 2003. godine, a ne, kako je to odbrana neosnovano tvrdila, da je riječ o periodu od 2002. godine do prve polovine 2003. godine. Dalje, ukazano je na član 4. KZBiH, odnosno član 5. KZFBiH, shodno kojim je propisana obaveza suda da, ukoliko se zakon nakon izvršenog krivičnog djela izmijeni jednom ili više puta, primijeni blaži zakon, a zbog čega je neophodno utvrditi vrijeme izvršenja krivičnog djela.

30. U konkretnom slučaju, pošto su apelanti u vremenskom kontinuitetu počinili više krivičnih djela koja se, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine produženim krivičnim djelom, zaključeno je da se kao vrijeme izvršenja krivičnog djela smatra vrijeme kada je preduzeta posljednja radnja izvršenja. S obzirom na to da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je posljednja radnja izvršenja koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela utaja poreza izvršena u vrijeme nakon stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, tj. nakon 1. augusta 2003. godine, nije se mogao primijeniti blaži zakon zbog toga što je potrebno da se zakon, nakon izvršenja krivičnog djela, promijeni jednom ili više puta, pa je zaključeno da se u konkretnom slučaju primjenjuje KZFBiH iz 2003. godine.

31. Dalje, zaključeno je da se, u skladu sa principom nullum crime sine lege, apelantu „Tock-prometu“ ne može staviti na teret izvršenje krivičnog djela prije 1. augusta 2003. godine, jer u utvrđeno vrijeme (2001, 2002. do 1. augusta 2003. godine) KZFBiH nije predviđao mogućnost da se kazne pravna lica, odnosno to je moguće tek stupanjem na snagu KZFBiH 2003. godine.

32. Imajući u vidu da je krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH koje je stavljeno na teret apelantima u kritičnom periodu bilo na snazi kao krivično djelo porezna utaja iz člana 272. stav 2. KZFBiH iz 1998. godine, a koji se primjenjivao do 1. augusta 2003. godine, te kao krivično djelo iz člana 273. stav 3. KZFBiH koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, u obrazloženju presude specificirane su sve transakcije u periodu „od 2001. do 2003. godine“ prema vremenu u kojem su obavljene, prema nazivu pravnih lica s kojim je apelant „Tock-promet“ poslovao i prema iznosima obavljenih transakcija, a na temelju originalne dokumentacije priložene tokom postupka, te na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke.

33. S obzirom na to da su pobrojane transakcije vršene u vrijeme važenja i KZFBiH iz 1998, te KZFBiH iz 2003. godine, izdvojene su transakcije koje su obavljene nakon 1. augusta 2003. godine, odnosno nakon stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, i to ukupno 81 račun koji je apelant „Tock-promet“ izdao preduzeću „Zoka-trend“, te 164 računa koji su izdati preduzeću „Kondor-kompani“, označeni su ukupni iznosi transakcija, te iznosi poreza po navedenim računima, a na temelju čega su utvrđeni odgovornost apelanta „Tock-prometa“ i iznos poreza koji je utajio (367.322,62 KM).

34. U odnosu na oslobađajući dio presude, u obrazloženju je, pored ostalog, ukazano da nije prihvaćena pravna kvalifikacija iz optužnice kojom su se radnje optuženih kvalificirale kao produžena krivična djela pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH i porezna utaja iz člana 273. stav

3. KZFBiH počinjene u stjecaju.

35. Prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju radilo se samo o prividnom stjecaju, kada je moguće primijeniti samo jedan zakonski opis krivičnog djela, premda su istovremeno ostvarena obilježja i drugog djela, a sa ciljem da se izbjegne dvostruko ili višestruko kažnjavanje. Dalje, sud je usvojio stav da je u konkretnom slučaju pranje novca predstavljalo način izvršenja krivičnog djela porezna utaja, te da je umišljaj počinioca bio usmjeren ka tom cilju, tako da je ovaj način utaje poreza moguće učiniti samo uz učešće firmi tzv. perača novca, pa je, shodno članu 284. tačka c) ZKP, o ovom dijelu optužbe donesena odluka kao u dispozitivu.

36. Presudom broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine Sud BiH je uvažio žalbu Tužilaštva BiH u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude i na odluku o krivičnopravnoj sankciji, te je prvostepenu presudu preinačio u stavu II tako da su apelanti proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 29. KZBiH, pa im je, u skladu sa čl. 39, 42. i 48. KZBiH, a u odnosu na apelanticu i člana 49. KZBiH, za to krivično djelo (pranje novca) utvrđena kazna zatvora, i to: apelantici u trajanju od 10 mjeseci, apelantu Tokaliću u trajanju od dvije godine, a apelantu „Tock-prometu“, na osnovu člana 124. tačka c), te čl. 128, 131. i 135. KZBiH, utvrđena je novčana kazna u označenom iznosu.

37. Dalje, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazni, pa je apelantici za produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZFBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a apelantu Tokaliću u trajanju od četiri godine. Najzad, u skladu sa članom

53. KZBiH, izrečene su jedinstvene kazne zatvora, i to: apelantici u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, apelantu Tokaliću u trajanju od pet godina, a apelantu „Tock-prometu“ jedinstvena novčana kazna u označenom iznosu. Žalbe apelanata su odbijene kao neosnovane.

38. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano na to da su neosnovani navodi svih apelanata o stvarnoj nadležnosti Suda BiH. Naime, u žalbama svi apelanti su tvrdili da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela porezna utaja na snazi bio Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH, koji je obavezu plaćanja poreza regulirao na teritoriji Federacije BiH, da se navedenim porezom isključivo punio budžet Federacije BiH, pa da, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela porezna utaja (od 2001. do 2003. godine), ono nije imalo ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, te da 1.300.000,00 KM ne predstavlja veliki iznos utajenog poreza. Najzad, u žalbama je istaknuto da se radilo o nadležnosti Kantonalnog ili Općinskog suda, te je ukazano na praksu Suda BiH u predmetu broj KPŽ-14/09 od 7. decembra 2009. godine.

39. U vezi sa žalbenim navodima o stvarnoj nadležnosti Suda BiH, drugostepeni sud je ukazao da je predmet optužbe u konkretnom slučaju, pored krivičnog djela porezna utaja propisanog KZFBiH, bilo i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH koje je u nadležnosti Suda BiH. Također, ukazano je na to da se u konkretnom slučaju radi o velikom iznosu utajenog poreza, te o širokoj mreži pravnih lica koja su poslovala sa apelantom „Tock-prometom“, koja se proteže na cijelo područje BiH. Na temelju navedenog zaključeno je da je riječ o krivičnom djelu koje može imati ozbiljne reperkusije po privredu BiH. I tvrdnje da iznos utajenog poreza ne predstavlja znatan dio budžeta BiH su ocijenjene kao neosnovane s obzirom na to da iznos utajenog poreza prelazi šestostruki cenzus koji predstavlja kvalificirani oblik ovog djela propisanog članom 273. stav 3. KZFBiH iz 2003. godine.

40. Dalje, drugostepeni sud je zaključio da je žalba Tužilaštva BiH da je u konkretnom slučaju, osim produženog krivičnog djela porezna utaja, počinjeno i produženo krivično djelo pranje novca osnovana, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio.

41. S tim u vezi, drugostepeni sud je zaključio da, iako se u predmetnom slučaju radi o nizu radnji koje su ciljno povezane, jer predstavljaju dijelove jedinstvenog plana apelanata, njihov krivičnopravni značaj i kriminalna količina ne mogu se na zadovoljavajući način izraziti i vrednovati ukoliko bi se uzelo da se sve navedene radnje kvalificiraju samo kao krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH.

42. Prema ocjeni drugostepenog suda, apelanti su prvo preduzimali radnje kojim su ostvarili obilježje krivičnog djela porezna utaja, a nakon toga, iako svjesni da je riječ o novcu stečenom krivičnim djelom, sukcesivno preduzimali i druge radnje kojim su legalizirali takav novac i istovremeno stjecali imovinu čije se kriminalno porijeklo na takav način prikriva, a što predstavlja krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH. Na temelju navedenog zaključeno je da, iako su ovi postupci predstavljali dio jedinstvenog plana, oni predstavljaju odvojene i samostalne radnje koje u sebi sadrže posebna i odvojena krivična djela koja je potrebno vrednovati i kvalificirati kao dva samostalna krivična djela. Prilikom vrednovanja krivičnih djela drugostepeni sud je imao u vidu da krivično djelo pranje novca, kao neko naknadno djelo, ne predstavlja lakše krivično djelo, već da je riječ o krivičnom djelu koje je u svom osnovnom obliku teže od porezne utaje.

43. U prilog navedenom drugostepeni sud je ukazao na to da i iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelantica i apelant Tokalić novac stečen utajom poreza u periodu „između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine“ predavali licima koja su ga polagala na račune firmi „Zoka-trend“, „Pule-prom“, „Kondor-kompani“ i „Darko-produkt“, a nakon čega je taj novac transferiran na račun pravnog lica.

44. Prema ocjeni drugostepenog suda, na ovaj način apelanti su izašli iz okvira produženog krivičnog djela porezna utaja, te ostvarili objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela pranje novca. Pri tome je ostvaren i dodatni element krivičnog djela pranje novca, a to je da se, pored ostalog, radi o novcu veće vrijednosti, što je u predmetnom slučaju ostvareno ako se ima u vidu da je riječ o iznosu od 579.523,07 KM. Dalje, ukazano je na to da je bez značaja to da se u konkretnom slučaju radi o radnjama koje su međusobno povezane zajedničkim ciljem, jer to ne isključuje postojanje stjecaja krivičnih djela pogotovo kad se radi o radnjama koje su prema karakteru različite, koje su preduzete u različito vrijeme i prema različitim subjektima, te koje, svaka za sebe, predstavljaju takvu kriminalnu količinu koja se izražava kao samostalno krivično djelo.

45. Na temelju navedenog zaključeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o prividnom, već o pravom stjecaju u smislu člana 53. KZBiH, odnosno da su apelanti, pored produženog krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH, počinili i produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH kao posebno djelo.

46. Drugostepeni sud je konstatirao da ovakav stav predstavlja određeno odstupanje od stavova istog suda izraženih u nekoliko drugih slučajeva u kojim je ocjenjivano da se radilo o prividnom stjecaju i u kojim su optuženi kažnjavani samo za poreznu utaju, a kojom praksom se rukovodio i prvostepeni sud u svojoj presudi. S tim u vezi je ukazano na to da ova praksa do sada nije ni osporavana žalbama, odnosno ako i jeste, to nije činjeno na argumentiran i adekvatan način. Stav izražen u konkretnom slučaju obrazložen je kao rezultat uvjerenja stečenog nakon analize međusobnog odnosa navedenih krivičnih djela u mnogim slučajevima u dužem vremenu koji su procesuirani pred ovim sudom. Pri tome se imala u vidu i činjenica da je pravosuđe nekih drugih zemalja u regionu koje je imalo istu praksu, također, nakon izvjesnog vremena mijenjalo stavove u istom smislu i nalazilo da postoji stjecaj.

47. Žalbeni navodi apelanata da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti KZFBiH iz 1998. godine, jer je blaži, a ne KZFBiH iz 2003. godine, također su ocijenjeni kao neosnovani.

48. U vezi s tim je ukazano da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se pri produženom krivičnom djelu (porezna utaja) primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav tog djela. Dalje, ukazano je na to da je nesumnjivo da je posljednja radnja koja ulazi u sastav tog djela izvršena nakon stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, te na materijalnu dokumentaciju u predmetu, a na temelju čega je zaključeno da je valjan i opravdan zaključak prvostepenog suda da se primijeni KZFBiH iz 2003. godine. Također, s obzirom na to da je krivično djelo izvršeno nakon stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, za njegovu primjenu nije značajno da u izreci prvostepene presude nije navedeno koliki iznos poreza su utajili apelanti nakon njegovog stupanja na snagu, a nije bila neophodna ni za utvrđivanje krivice apelanata i utvrđivanja porezne obaveze.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

49. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

50. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

51. Apelantica i apelant Tokalić tvrde da je vrijeme izvršenja krivičnog djela utaja poreza u odnosu na njih određeno „u periodu od 2001. do 2003. godine“, odnosno da je vremenski okvir „do 2003. godine“, a ne i „u 2003. godini“. S obzirom na navedeno, ističu da je nejasno kako su utajili porez u iznosu od 579.523,07 KM i u 2003. godini. Također, ukazuju da je za apelanta „Tock-prometa“ utvrđeno da je vrijeme izvršenja krivičnog djela utaja poreza od 1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, ali da je označeni iznos utajenog poreza 579.523,07 KM, dakle, za cijelu 2003. godinu.

52. Dalje, polazeći od navedenog stava da je vrijeme izvršenja krivičnog djela porezna utaja određeno do 2003. godine, ali ne i u 2003. godini, apelantica i apelant Tokalić smatraju da se nije mogao primijeniti KZFBiH koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, već KZFBiH iz 1998. godine. U vezi sa ovom tvrdnjom apelantica posebno ističe da je, s obzirom na visinu zaprijećene kazne, za nju bio povoljniji KZFBiH iz 1998. godine, a apelant Tokalić da je u vrijeme kada su počinjene radnje koje mu se stavljaju na teret na snazi bio KZFBiH iz 1998. godine, pa je mogao imati svijest da čini krivično djelo porezna utaja koje je bilo propisano navedenim zakonom.

53. S obzirom na navedeno, apelant Tokalić smatra da se nije mogla zasnovati nadležnost Suda BiH. U prilog tvrdnji da Sud BiH nije nadležan, ukazao je da se u obrazloženju osporenih presuda paušalno navodi da je izvršenjem krivičnog djela porezna utaja mogla nastati ekonomska šteta, ali da to ničim nije obrazloženo. S tim u vezi pozvao se na Presudu Suda BiH u predmetu broj Kpž- 14/09 od 7. decembra 2009. godine iz koje, prema njegovom mišljenju, proizlazi da, bez obzira na to s kojim pravnim licima je vršeno poslovanje, kada je u pitanju krivično djelo utaja poreza iz člana 273. KZFBiH, oštećena je Federacija BiH, pa u tom slučaju Sud BiH ne može zasnovati svoju nadležnost.

54. Također, polazeći od stava da je vrijeme izvršenja krivičnog djela porezna utaja određeno do 2003. godine, ali ne i u 2003. godini, apelantica i apelant Tokalić tvrde da nisu mogli biti proglašeni krivim za krivično djelo pranje novca koje je propisano KZBiH koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine.

55. U vezi sa ovom tvrdnjom apelantica je izričito istakla da je, zbog činjenice da je drugostepenom presudom proglašena krivom i za krivično djelo pranje novca, prekršena zabrana retroaktivne primjene prava na njenu štetu. Prema apelanticinom mišljenju, konstatacija u obrazloženju osporene drugostepene presude da se „krivičnopravni značaj počinjenih radnji i kriminalna količina neće moći pravilno izraziti“, ustvari, predstavlja nezadovoljstvo suda činjeničnim stanjem i zakonom koji se ima primijeniti, jer se čini da je apelantica mnogo toga počinila da bi bila kažnjena za samo jedno djelo, a što dovodi u pitanje nezavisnost suda i princip jednakosti stranaka u postupku. Prema njenom mišljenju, na ovaj način sud je izrazio zainteresiranost za „teže kažnjavanje od onog koje je zakonom propisano“.

56. Dalje, apelantica i apelant Tokalić tvrde da je u drugostepenoj presudi izostalo kvalitetno obrazloženje zbog čega je Sud BiH odustao od prakse koju je primijenio prvostepeni sud i koju je slijedio u velikom broju drugih predmeta a prema kojoj je prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju, te je apelanticu, apelanta Tokalića i apelanta „Tock-prometa“ proglasio krivim za produženo krivično djelo utaja poreza, a oslobodio za produženo krivično djelo pranje novca.

57. Apelantica i apelant Tokalić iznijeli su i opširne apelacione navode koji se odnose na način na koji je utvrđena njihova odgovornost, način na koji su ocijenjeni provedeni dokazi, osporavajući i zakonitost njihovog pribavljanja, te s tim u vezi i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim ističu da nije konkretizirano u čemu se ogleda postupanje suprotno čl. 13. i 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga za šta su svi apelanti proglašeni krivim.

58. Dalje, apelant Tokalić ističe i da su Sud BiH i Tužilaštvo BiH preuzeli ulogu upravnog organa s obzirom na to da je Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003379 09 U od 9. marta 2010. godine odgođeno izvršenje rješenja Federalnog ministarstva finansija od 16. decembra 2008. godine kojim mu je naloženo da plati porezne obaveze dodatno utvrđene rješenjem od 23. novembra 2007. godine. Iz navedenog, prema njegovom mišljenju, proizlazi da još nije utvrđeno da je porezni obveznik, pa da, prema tome, nije mogao počiniti krivično djelo porezna utaja.

59. Apelant Tokalić je dopunio apelaciju 22. decembra 2011. godine tražeći da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje zatvorske kazne do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. Kao razloge za donošenje privremene mjere apelant je istakao da mu je poginuo sin koji se starao o cijeloj porodici i poslovanju preduzeća, da, pošto ima firmu, mora podnijeti završni račun, jer bi se u suprotnom mogao suočiti sa blokadom, odnosno likvidacijom firme, da je zaposlio novo lice koje bi trebalo uvesti u posao, te, najzad, da ima zakazana ročišta pred sudom u Travniku i Sarajevu, kada bi, ako se ne bi pojavio, izgubio priliku da naplati svoja potraživanja.

60. Apelant Tokalić je identičan zahtjev ponovio i u dopuni apelacije 20. februara 2012. godine. Također, ukazao je da „su pokrenuli niz upravnih sporova, te da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) poništio rješenje Federalnog ministarstva finansija i da ih je oslobodio nezakonito nametnuh obaveza“. Apelant je priložio Presudu Vrhovnog suda broj 06 0 U 003274 11 Uvp od 11. januara 2012. godine iz koje proizlazi da je poništeno Rješenje Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-192/10 A.D. od 27. septembra 2010. godine i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

61. Apelant Tokalić je dopunio apelaciju 23. aprila 2012. godine, te zatražio da se donese privremena mjera kojom će se obustaviti izvršenje zatvorske kazne, kao i da se hitno odluči o njegovoj apelaciji. Apelant je istakao da je, nakon pogibije sina 23. oktobra 2011. godine, zatražio da mu se prekine izdržavanje kazne zatvora, što mu je i udovoljeno, te da se na izdržavanje kazne mora vratiti 29. aprila 2012. godine. Apelant je objasnio da se Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 U 003274 11 Uvp od 11. januara 2012. godine odnosi na poslovanje sa firmom „Darko-produkt“ d.o.o. Laktaši, da je osporenim presudama zbog toga kažnjen i za krivična djela utaja poreza i pranje novca, da je riječ o firmi koja je jedan od najvećih poreznih dužnika u RS, pa da nije u redu da služi zatvorsku kaznu za nešto što nije učinio. Apelant je ponovio tvrdnje da su osporene presude nezakonite, te da, s obzirom na to da su porezi prikupljani na nivou entiteta, nije ni mogao biti nadležan Sud BiH, odnosno da u krivičnom zakonodavstvu nije bilo propisano krivično djelo pranje novca. Najzad, priloženo je i Rješenje o izvršenju broj S1 3 I 008799 12 I od 13. aprila 2012. godine kojim je određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom motornih vozila apelanta „Tock-prometa“ radi namirenja novčane tražbine - izrečene novčane kazne i oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi na temelju osporenih presuda Suda BiH.

62. U dopuni apelacije od 26. aprila 2012. godine apelant Tokalić je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 06 0 U 001906 11 Uvp od 9. marta 2012. godine kojom je ukinuta presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku od 23. marta 2011. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Iz predočene presude proizlazi da je u ovom postupku predmet osporavanja bilo rješenje Porezne uprave kojim je pokrenut postupak prinudne naplate neizmirenih poreza u iznosu od 1.829.997,77 KM. Apelant tvrdi da je navedena presuda dokaz da apelant „Tock-promet“ „nema više nikakvog duga ni po kom osnovu“. Apelant je zatražio da se obustavi izvršenje zatvorske kazne, ili da se ubrza odlučivanje o njegovoj apelaciji.

63. U dopuni apelacije od 7. novembra 2012. godine apelant Tokalić je dostavio urgenciju za odlučivanje o njegovoj apelaciji. Apelant je istakao da je Kantonalni sud u Sarajevu poništio nezakonito nametnute porezne obaveze i da on i apelant „Tock-promet“ više nemaju neizmirenih poreznih obaveza. U prilog navedenom apelant je dostavio uvjerenje Porezne uprave - Ispostava Novi Travnik od 19. oktobra 2012. godine u kojem je navedeno da „Tock-promet“ – Trgovinsko-ugostiteljsko i uslužno društvo Novi Travnik, prema poreznoj evidenciji, ima dug po osnovu javnih prihoda u označenom iznosu. Također, apelant je dostavio samo prvu stranu presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 30. oktobra 2012. godine iz koje proizlazi da su poništena označena rješenjā Federalnog ministarstva finansija, Porezne uprave – Centralni ured Sarajevo, te Jedinice za kontrolu velikih obveznika i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje Centralnom uredu Sarajevo, Jedinici za kontrolu velikih obveznika. Najzad, apelant je dostavio i zahtjev koji je uložio Kantonalnom poreznom uredu - Ispostava Novi Travnik 31. oktobra 2012. godine za povrat viška uplaćenih sredstava koja su naplaćena putem prinudne naplate po rješenju, kako je navedeno, Kantonalnog poreznog ureda od 20. februara 2009. godine.

64. U dopuni apelacije od 13. novembra 2012. godine apelant Tokalić je dostavio urgenciju za odlučivanje o njegovoj apelaciji. Apelant tvrdi da je kantonalni sud (ne navodi koji) poništio nezakonito nametnute porezne obaveze i da „mi, tj. naša firma nemamo neizmirenih poreznih obaveza“. Kao prilog ovoj tvrdnji apelant je dostavio na uvid Uvjerenje Porezne uprave - Ispostava Novi Travnik od 12. novembra 2012. godine u kojem je navedeno da „Tock-promet“ d.o.o. Novi Travnik nema neizmirenih poreznih obaveza. Također, apelant je dostavio rješenje Porezne uprave

- Ispostava Novi Travnik od 6. novembra 2012. godine iz kojeg proizlazi da se Federalnom ministarstvu finansija nalaže da izvrši povrat više uplaćenih troškova naplate po osnovu prinudne naplate u označenom novčanom iznosu u korist „Tock-prometa“ d.o.o. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se porezni obveznik „Tock-promet“ d.o.o. obratio zahtjevom od 31. oktobra 2012. godine za povrat više uplaćenih troškova prinudne naplate poreza. Dalje, navedeno je da je „rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu poništen zapisnik inspekcije za kontrolu velikih poreznih obveznika, te da je izvršena obustava postupka prinudne naplate“. Najzad, apelant je priložio zahtjev za povrat viška naplaćenih poreza putem prinudne naplate po rješenju Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik od 8. novembra 2010. godine.

65. Apelantica je 16. novembra 2012. godine dostavila Ustavnom sudu dva rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik o obustavljanju postupka prinudne naplate protiv poreznog obveznika „Tock-prometa“ d.o.o. Novi Travnik. Prema rješenju od 17. oktobra 2012. godine, obustavljen je postupak prinudne naplate, jer je Porezna ispostava Novi Travnik 17. oktobra 2012. godine poništila nalog za plaćanje od 2. februara 2009. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 26. septembra 2012. godine poništeno rješenje o uplati dodatno utvrđenih poreza od 23. novembra 2007. godine i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Iz rješenja od 12. novembra 2012. godine proizlazi da je obustavljen postupak prinudne naplate, jer je Porezna ispostava Novi Travnik 12. novembra 2012. godine poništila nalog za plaćanje od 8. septembra 2009. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 30. oktobra 2012. godine poništena rješenja Federalnog ministarstva finansija, rješenje Porezne uprave – Centralni ured Sarajevo, te Porezne uprave – Centralni ured Sarajevo, Jedinica za kontrolu velikih obveznika i predmet vraćen na ponovno rješavanje.

66. Apelantica je dopunila apelaciju 21. novembra 2012. godine. U prilogu je dostavila presudu Kantonalnog suda u Sarajevu od 26. septembra 2012. godine kojom je poništeno rješenje Federalnog ministarstva finansija, Porezne uprave – Centralni ured u Sarajevu, Odsjek za kontrolu velikih obveznika i predmet vraćen na ponovno rješavanje. Dalje, apelantica je dostavila uvjerenje Porezne uprave - Ispostava Novi Travnik od 12. novembra 2012. godine iz kojeg proizlazi da „Tock-promet“ d.o.o. Novi Travnik na dan izdavanja uvjerenja nema neizmirenih poreznih obaveza. Najzad, apelantica je (kao i apelant Tokalić u dopuni apelacije od 13. novembra 2012. godine) dostavila rješenje Porezne uprave - Ispostava Novi Travnik od 6. novembra 2012. godine o povratu više naplaćenih troškova naplate po osnovu prinudne naplate. Apelantica je istakla da prema rješenjima nadležne porezne uprave „Tock-promet“ d.o.o. nema nikakvih obaveza (plaćanja poreza), ali da je prema sudskoj presudi „kriv“ za izvršenje krivičnog djela porezna utaja, za poreznu obavezu koja ne postoji. Prema apelanticinom mišljenju, sud ne može zamijeniti porezni organ kada je u pitanju određivanje poreza, pa se opravdano postavlja pitanje kako je moguće da porezni organi nisu uopće našli poreznu obavezu kod osuđenih a „presuda je trebalo da im ukaže na to“. Apelantica tvrdi da su porezni organ i sud na temelju iste finansijske dokumentacije izveli potpuno drugačije zaključke. Prema njenom mišljenju, relevantne odredbe Zakona o porezu na promet su grubo zanemarene zbog čega se i vode „porezni“ i „upravni“ postupci koji otkrivaju gdje je prvostepeni porezni organ pogriješio. Apelantica ukazuje na to da se, u skladu sa članom 67. Zakona o porezu na promet, provodi procedura provjera, ali ne „prema svojoj procjeni, ne prema slobodnom nahođenju, ne prema pretpostavkama, nego prema upotrebi 'porezne dokumentacije' sa zakonskim obavezama“. Najzad, apelantica smatra da je „i krivična presuda zasnovana na očigledno pogrešnim pretpostavkama i zanemarivanju činjenica odlučnih za presuđenje“.

67. Apelant Tokalić je dopunio apelaciju 7. januara 2013. godine. Apelant je ponovo ukazao na presudu Kantonalnog suda u Sarajevu od 26. septembra 2012. godine, dostavljenu u prethodnoj dopuni, kojom su poništena rješenja Federalnog ministarstva finansija, Porezne uprave – Centralni ured u Sarajevu, Odsjek za kontrolu velikih obveznika, i predmet vraćen na ponovno rješavanje. Dalje, pored dokumenata dostavljanih u prethodnim dopunama, apelant je prvi put dostavio rješenje Federalnog ministarstva finansija o odobravanju povrata pogrešno ili više uplaćenih prihoda od 20. novembra 2012. godine, a u skladu sa rješenjem Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Travnik od 6. novembra 2012. godine, zaključak Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik od 25. oktobra 2011. godine, kojim je prekinut postupak prinudne naplate od apelanta "Tock-prometa" a u skladu sa rješenjem Kantonalnog suda prethodno navedenim, rješenje Federalnog ministarstva finansija od 16. decembra 2008. godine kojim je odbijena žalba apelanta "Tock-prometa" protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih obveznika regije Mostar od 23. novembra 2007. godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija od 20. oktobra 2004. godine kojim je poništeno rješenje Porezne uprave – Centralni ured Sarajevo od 6. januara 2004. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, rješenje Federalnog ministarstva finansija od 15. septembra 2006. godine kojim je poništeno rješenje Porezne uprave - Centralni ured u Sarajevu od 20. marta 2006. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, nalog Porezne ispostave Novi Travnik za plaćanje poreznih obaveza od 2. februara 2009. godine i rješenje istog ureda o pokretanju postupka prisilne naplate od 20. februara 2009. godine po navedenom nalogu, rješenje Poreznog ureda Novi Travnik od 26. februara 2009. godine o naplati poreznih obaveza iz imovine poreznog obveznika, zapisnik o inspekcijskom nadzoru Odsjeka za kontrolu velikih obveznika regija Mostar od 22. oktobra 2007. godine i rješenje istog organa od 23. novembra 2007. godine o uplati dodatno utvrđenih poreznih obaveza.

68. Apelantica je 24. januaura 2013. godine dopunila apelaciju u vezi sa navodima iz apelacije koji su se odnosili na član 6. Evropske konvencije i kojim je osporavala izmjenu sudske prakse, ukazujući na odluku Evropskog suda u predmetu broj 42750/99 od 10. jula 2011. godine Del Rio Prada protiv Španije, te Ustavnog suda Hrvatske broj U-III-3010/10 od 9. decembra 2010. godine, a u prilog tvrdnji da odstupanje od dosadašnje prakse bez valjanih i obrazloženih razloga predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

69. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je najprije istakao da bi aktivno učešće ovog suda u apelacionom postupku u kojem se preispituje presuda koju je on donio bilo suprotno načelu nepristrasnosti koje, između ostalog, proizlazi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Sud BiH se pozvao na dijelove osporenih presuda koji se mogu smatrati relevantnim za odlučenje o apelaciji. Prema mišljenju Suda BiH, osporene presude sadrže jasne i uvjerljive razloge zbog kojih su apelanti proglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela utaja poreza i krivično djelo pranje novca, te kojim okolnostima se sud rukovodio prilikom odmjeravanja kazne.

70. U odgovoru na apelanticine navode Tužilaštvo BiH je istaklo da su predmet osporavanja apelacijom konačne odluke Suda BiH, a ne neka radnja koju je počinilo Tužilaštvo BiH u toku istrage ili u dokaznom postupku pred sudom, zbog čega se ne može upuštati u raspravljanje o osporenim odlukama, niti se osjeća prozvanim u bilo kojem dijelu apelacije.

71. U odnosu na apelantove navode da je optužnica iskonstruirana i zasnovana na nezakonitim dokazima, ukazano je da su svi svjedoci saslušani pred Sudom BiH, da su unakrsno ispitani, odnosno da su materijalni dokazi provedeni na glavnom pretresu, te, najzad, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ih osporava i u postupku po žalbi. S obzirom na to da je o identičnim navodima raspravljano i pred Sudom BiH, Tužilaštvo BiH smatra da je osporenim odlukama o njima meritorno odlučeno, te da su neosnovani. Navodi o vještaku K. P. su ocijenjeni kao netačni, te je, s tim u vezi, ukazano da Sud BiH poznaje zakon i da nijedan vještak nije pozvan da mu ga tumači. Navodi da apelant Tokalić nije suvlasnik apelanta „Tock-prometa“, te da je, s tim u vezi, izostalo obrazloženje u osporenim presudama su ocijenjeni, također, kao neosnovani. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da Sud BiH nije bio nadležan da postupa u konkretnom predmetu ukazano je na član 7. Zakona o Sudu BiH na temelju kojeg je zasnovana nadležnost u konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

72. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 272.

(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.

(2) Ako je iznos obaveze iz stava 1. ovog člana, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom.

73. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 23.

Vrijeme učinjenja krivičnog djela Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovoga Zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kada je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Član 273.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojem stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina (3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovoga člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 419.

Prestanak važenja bivšeg Zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00 i 59/02).

Član 421.

Stupanje na snagu ovog zakona Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine

74. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Vrijeme učinjenja krivičnog djela Član 22.

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Produženo krivično djelo Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Pranje novca Član 209.

(1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine,(…) (2) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovoga člana prelazi iznos od 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Stupanje na snagu ovog zakona Član 253.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. marta 2003. godine.

75. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (“Službene novine BiH“ broj 8/10 od 2. februara 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Pranje novca Član 209.

(1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

76. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, (...)

Član 290.

Sadržaj presude (...)

(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen (...)

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti (...) kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 314.

Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j). ovog zakona.

77. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 49/09 - prečišćeni tekst, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(Krivična nadležnost) (2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

VI. Dopustivost

78. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

79. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

80. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ- 13/10 od 15. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. januara 2011. godine, apelant Tokalić 27. januara 2011. godine a apelant „Tock-promet“ 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2011. godine, odnosno 14. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

81. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

82. Apelanti ističu da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

83. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

84. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

85. Ustavni sud, najprije, ukazuje da se opširni apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje najvećim dijelom odnose na prigovore koji se tiču obrazloženja osporenih presuda u vezi sa pitanjima: a) primjene materijalnog prava i b) pravne sigurnosti i vladavine prava. Obrazloženja osporenih presuda

86. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili suda koji je sudio tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže: da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002).

a) Primjena materijalnog prava

87. Apelanti osporavaju način na koji je utvrđeno da su krivično djelo utaja poreza počinili u periodu „od 2001. godine do 2003. godine“, odnosno tvrde da nije utvrđeno da su ovo krivično djelo počinili i u 2003. godini. S obzirom na to da, prema njihovom mišljenju, nije utvrđeno da su krivično djelo porezna utaja počinili i u 2003. godini, apelanti smatraju da se nije mogao primijeniti KZFBiH iz 2003. godine koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, već da je trebalo primijeniti KZFBiH iz 1998. godine koji je, kako oni smatraju, i povoljniji za njih.

88. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da, kad se optužba odnosi na produženo krivično djelo, princip pravne sigurnosti zahtijeva da radnje koje čine takvo krivično djelo i krivičnu odgovornost optuženog budu jasno definirane u optužnici (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj 25444/94, stav 51, ECHR 1999-II). Dalje, u odluci koju donosi sud mora biti jasno da su osuda i kazna rezultat utvrđenja koja čine elemente produženog krivičnog djela postavljenog u optužnici.

89. U konkretnom slučaju apelanti su proglašeni krivim da su počinili produženo krivično djelo porezna utaja. Produženo krivično djelo postoji kada je počinilac s namjerom počinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu. Dakle, produženo krivično djelo predstavlja jedinstveno krivično djelo. Kada sud izrekne presudu, on njome obuhvata sva krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela a izvršena su do dana donošenja presude. Ukoliko se nakon pravosnažnosti presude otkrije još neko krivično djelo iz sastava produženog krivičnog djela a koje nije bilo obuhvaćeno presudom, to djelo, odnosno cjelokupno produženo krivično djelo ne može da bude predmet ponovnog sudskog raspravljanja zbog toga što je riječ o istom krivičnom predmetu, pa bi to bilo suprotno načelu ne bis in idem. Također, pošto je riječ o jedinstvenom krivičnom djelu, ne primjenjuju se pravila o stjecaju krivičnih djela, odnosno pravilo o odmjeravanju kazne za krivična djela u stjecaju, već se za produženo krivično djelo izriče jedna kazna kao da se radi o samo jednom djelu. U tom smislu precizno određenje vremenskog okvira produženog krivičnog djela i radnji koje ulaze u njegov sastav potrebno je kako bi se izbjegla situacija da počinjeno krivično djelo ostane nekažnjeno, odnosno omogućilo počiniocu da izbjegne odgovornost, ali isto tako da se izrečena kazna odnosi na tačno određene radnje za koje se lice koje je u pitanju tereti.

90. U konkretnom slučaju svim apelantima je optužnicom stavljeno na teret da su produženo krivično djelo porezna utaja počinili u periodu „od 2001. do 2003. godine“. Osporenim presudama apelant Tokalić i apelantica su proglašeni krivim da su ovo krivično djelo počinili u vremenskom okviru „od 2001. do 2003. godine“ a apelant „Tock-promet“ od „1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine“.

91. Od razrješenja pitanja vremena izvršenja krivičnog djela zavisi i koji zakon će biti primijenjen. U konkretnom slučaju u vremenskom okviru koji se apelantima stavljao na teret, kako je ukazano i u obrazloženju osporene prvostepene presude, važila su dva krivična zakona: KZFBiH iz 1998. godine i KZFBiH iz 2003. godine. Prema stavu prvostepenog suda, vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela je vrijeme izvršenja posljednje radnje koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela. U obrazloženju osporene prvostepene presude pobrojane su radnje, tj. transakcije sa 13 preduzeća, prema datumu preduzimanja i novčanim iznosima koje obuhvata period „od 2001. do 2003. godine“, ali prvostepeni sud nije dao odgovor na pitanje koja je posljednja radnja koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela. U obrazloženju prvostepene presude, sa kojim se saglasio i drugostepeni sud, konstatirano je da je posljednja radnja preduzeta nakon 1. augusta 2003. godine, te da se ima primijeniti KZFBiH iz 2003. godine.

92. Ustavni sud primjećuje da vremenski okvir „od 2001. do 2003. godine“ najprije upućuje na zaključak da „do 2003. godine“ ne uključuje i 2003. godinu, odnosno da obuhvata period do 1. januara 2003. godine, ali ne i period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine. U tom smislu zaključak prvostepenog suda da je posljednja radnja preduzeta nakon 1. augusta 2003. godine ne može se smatrati razrješenjem pitanja vremena izvršenja krivičnog djela, već on upućuje na to da nije bilo moguće precizno razgraničiti radnje izvršenja koje su se apelantici i apelantu Tokaliću stavljale na teret u vremenskom okviru „od 2001. do 2003. godine“.

93. Ustavni sud podsjeća da u odluci suda mora biti jasno da su osuda i kazna rezultat utvrđenja koja čine elemente produženog krivičnog djela postavljenog u optužnici. To znači da sud ne može izaći izvan okvira određenih optužnicom, ali to ne ograničava sud da unutar elemenata koji su određeni optužnicom, na temelju dokaza provedenih u postupku, utvrdi relevantne činjenice.

94. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je imao upravo ovakav pristup pri utvrđivanju vremenskog okvira u odnosu na apelanta „Tock-prometa“. Naime, prvostepeni sud je zaključio da apelant „Tock-promet“ ne može biti proglašen krivim za period 2001, 2002. do 1. augusta 2003. godine, jer u navedenom vremenu KZFBiH nije predviđao mogućnost kažnjavanja pravnih lica, odnosno to je postalo moguće tek stupanjem na snagu krivičnog zakonodavstva od 1. augusta 2003. godine. Dalje, ukazano je na to da su iz pobrojanih transakcija sa 13 preduzeća koje su preduzimane „od 2001. do 2003. godine“ izdvojene one koje su datirane od 1. augusta 2003. godine, tj. od stupanja na snagu KZFBiH iz 2003. godine, a koje su se odnosile na 81 račun koji je izdao apelant „Tock-promet“ preduzeću „Zoka-trend“, te 164 računa preduzeću „Kondor-kompani“, te su označene vrijednosti ovih transakcija i iznosi utajenog poreza koje je ostvario ovaj apelant. Međutim, ni u odnosu na apelanta „Tock-prometa“ nije označeno koja je posljednja radnja koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela utaja poreza koje je počinio ovaj apelant. Pri tome izrekom osporene prvostepene presude apelant „Tock-promet“ je proglašen krivim da je ovo krivično djelo ostvario pri poslovanju sa 13 preduzeća, a iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je riječ o dva od 13 preduzeća navedenih u izreci prvostepene presude.

95. Dalje, prvostepeni sud, sa čime se u cjelini složio i drugostepeni sud, polazeći od utvrđenja da je posljednja radnja koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela porezna utaja preduzeta nakon 1. augusta 2003. godine, a na čemu je zasnovao i primjenu KZFBiH iz 2003. godine, zaključio je da „nije bilo mjesta za primjenu principa primjene blažeg zakona zbog toga što je za primjenu tog pravnog instituta potrebno da se zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta“.

96. Ustavni sud primjećuje da su u vremenskom okviru u kojem je apelantima stavljeno na teret produženo krivično djelo porezna utaja važili i KZFBiH iz 1998. godine i KZFBiH iz 2003. godine. U suštini, oba zakona propisuju krivično djelo porezna utaja na isti način, te kvalificirane oblike, ali uz različite cenzuse i različite kazne. Prema KZFBiH iz 1998. godine, osnovni oblik je postojao ako neplaćanje obaveza prelazi iznos od 1.000 KM za koji su propisane kazna zatvora do tri godine i novčana kazna. Prema KZFBiH iz 2003. godine, osnovni oblik postoji ako neplaćanje obaveza prelazi iznos od 10.000 KM za koji je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Dalje, prema KZFBiH iz 1998. godine (član 272. stav 2. a koji je apelantima stavljen na teret optužnicom), kvalificirani oblik predstavljalo je neplaćanje obaveza koje prelazi iznos od 5.000 KM, te kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina i novčanu kaznu. KZFBiH iz 2003. godine propisuje dva kvalificirana oblika: (član 273. stav 2) neplaćanje koje prelazi iznos od 50.000 KM i propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina, te (član 273. stav 3. a koji je apelantima stavljen na teret optužnicom i za koje su i proglašeni krivim) neplaćanje koje prelazi iznos od 200.000 KM za šta propisuje kaznu zatvora od najmanje tri godine.

97. Ustavni sud podsjeća da član 4. KZBiH, odnosno član 5. KZFBiH propisuju da se na učinioca primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da, ako se zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta, primjenjuje se zakon koji je blaži za učinioca.

98. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da radnje izvršenja produženog krivičnog djela porezna utaja koje su apelantima stavljene na teret nisu razgraničene na precizan način. Dalje, apelanti su u pretežnom dijelu ostvarili produženo krivično djelo porezna utaja preduzimanjem radnji u vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. godine, odnosno optužnicom im je stavljeno na teret da su počinili kvalificirani oblik krivičnog djela porezna utaja i prema ovom zakonu. Najzad, izostalo je jasno i precizno određenje vremena izvršenja posljednje radnje koja je ušla u produženo krivično djelo na temelju čega se određuje i vrijeme izvršenja krivičnog djela, a shodno tome i koji zakon je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, obrazloženje prvostepenog suda da „nije bilo mjesta za primjenu principa blažeg zakona zbog toga što je za primjenu tog pravnog instituta potrebno da se zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta“, te je stoga „u konkretnom slučaju primijenjen KZFBiH iz 2003. godine“ ne može se prihvatiti kao objašnjenje koje daje odgovor na pitanje koji zakon je trebalo primijeniti, odnosno koji zakon je blaži za učinioca.

99. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama u odnosu na produženo krivično djelo porezna utaja izostalo jasno i precizno obrazloženje o vremenu izvršenja ovog krivičnog djela od čega je zavisila i odluka o tome koji zakon će biti primijenjen kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela a, shodno tome, i da li ima mjesta za primjenu blažeg zakona.

100. Dalje, apelanti tvrde da nije utvrđeno da su u periodu između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine prali novac ostvaren utajom poreza u 2003. godini u iznosu od 579.523,07 KM, odnosno da se isti iznos opranog novca stavlja na teret i apelantu „Tock-prometu“ iako je prvostepenom presudom proglašen krivim da je u 2003. godini utajio porez u iznosu od 367.322,62 KM.

101. Ustavni sud primjećuje da je krivično djelo pranje novca prvi put propisano kao kažnjivo KZBiH koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine. Apelantima je optužnicom stavljeno na teret da su ovo krivično djelo počinili kao produženo „između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine“ zbog čega se primjena KZBiH ne može dovesti u pitanje. Dalje, apelanti su proglašeni krivim presudom drugostepenog suda i za ovo krivično djelo, jer je uvažena žalba Tužilaštva BiH i prvostepena presuda u ovom dijelu je preinačena.

102. Ustavni sud primjećuje da iz zakonskog određenja krivičnog djela pranje novca proizlazi da je dovoljno da lice koje je u pitanju zna da drži imovinu ili novac za koje zna da potječu iz počinjenog krivičnog djela, da tako stečeni novac ili imovinu drži, njima raspolaže, te da ih upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav novac ili imovina imaju, pored ostalog, veću vrijednost. Dakle, mora se raditi o novcu ili imovini za koje lice koje je u pitanju zna da potječu iz počinjenja krivičnog djela i da imaju veću vrijednost. Pri tome lice koje je u pitanju ne mora biti i počinalac krivičnog djela iz kojeg je potekao novac koji se nastoji „oprati“, ne mora postojati pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo iz kojeg je potekao novac koji se „pere“, odnosno ne mora biti pokrenut ni krivični postupak za krivično djelo iz kojeg je potekao novac. Dovoljno je da lice koje novac nastoji oprati zna da on potječe iz počinjenja krivičnog djela, odnosno da je stečen krivičnim djelom.

103. U obrazloženju drugostepene presude je ukazano da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelanti novac stečen utajom poreza u periodu „između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine“ predavali licima koja su ga polagala na bankovne račune firmi „Zoka-trend“, „Pule-prom“, „Kondor-kompani“ i „Darko-produkt“ nakon čega je novac transferiran na bankovne račune apelanta „Tock-prometa“, koji je, dalje, raspolagao tom protivpravno stečenom imovinskom koristi. Prema ocjeni drugostepenog suda, predajući navedeni novac tim preduzećima radi njegovog polaganja i transferiranja pravnom licu „Tock-prometu“, apelanti su „izašli“ iz okvira krivičnog djela porezna utaja, kako je ono opisano u članu 273. stav 3. KZFBiH, i ostvarili i obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH. Dalje, ukazano je na to da je uz radnju legaliziranja takvog novca i znanje da je riječ o novcu pribavljenom krivičnim djelom, odnosno svijest i htijenje da se takav novac stavi u legalne tokove, ispunjen i dodatni element krivičnog djela pranje novca (koji ima funkciju objektivnog uvjeta kažnjivosti ili inkriminacije), te da je riječ o novcu veće vrijednosti, o iznosu od 579.532,07 KM, a što premašuje najteži oblik ovog djela.

104. Ustavni sud primjećuje da iznos od 579.523,07 KM, za koji se apelanti terete da su ga „prali“, odgovara iznosu utajenog poreza koji su apelantica i apelant Tokalić ostvarili utajom poreza u 2003. godini, ali da se u drugostepenoj presudi ne navodi da je riječ o novcu stečenom utajom poreza u 2003. godini, već o novcu pribavljenom izvršenjem krivičnog djela utaja poreza. Zbog toga, nema značaja ni to da navedeni iznos apelant „Tock-promet“ nije ostvario i kao utaju poreza u 2003. godini, jer je ovaj iznos, stečen izvršenjem krivičnog djela, transferiran putem njegovih računa i stavljen u legalne tokove.

105. Dalje, drugostepeni sud navodi da „iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda“ proizlazi da se u apelantovim radnjama stječu obilježja i produženog krivičnog djela pranje novca, te ukazuje na transakcije preduzete sa označenim preduzećima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su četiri označena preduzeća, ustvari, bila „perači novca“. Međutim, u obrazloženju osporene prvostepene presude nisu posebno označene i izdvojene transakcije koje su preduzete između apelanata i označenih preduzeća putem kojih se ostvarilo produženo krivično djelo pranje novca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su apelanti prvostepenom presudom oslobođeni za počinjenje ovog krivičnog djela, jer je zaključeno da je pranje novca predstavljalo način za izvršenje produženog krivičnog djela porezna utaja. U tom smislu u obrazloženju prvostepene presude radnje izvršenja produženog krivičnog djela porezna utaja i pranje novca pobrojane su kao uzajamno povezane i nisu razdvojene, odnosno nije izričito označeno kojim radnjama je ostvareno produženo krivično djelo porezna utaja, a kojim produženo krivično djelo pranje novca. S obzirom na to da su apelanti drugostepenom presudom proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca, izuzev vremenskog okvira i oznake preduzeća sa kojim je ovo krivično djelo ostvareno, Ustavni sud naglašava da ni u izreci, ni u obrazloženju osporene drugostepene presude nisu označene radnje koje su ušle u okvir produženog krivičnog djela pranje novca.

106. Najzad, Ustavni sud primjećuje da se i u optužnici, te u prvostepenoj i drugostepenoj presudi navodi član 209. stav 2. KZBiH bez precizne odrednice o kojem zakonu je riječ. Od 2003. godine, kada je stupio na snagu, navedeni zakon je mijenjan u nekoliko navrata. Posljednje izmjene izvršene 2. februara 2010. godine tiču se i člana 209. stav 2. KZBiH. Apelanti u apelacijama nisu ukazivali na tu činjenicu, ali s obzirom na sadržaj navedenih izmjena, a zbog nedostatka oznake o kojem KZBiH se radi, ostaje nejasno prema kojem članu 209. stav 2. KZBiH (da li se odnosi na izmijenjeni ili neizmijenjeni član) su apelanti proglašeni krivim.

107. U ovoj odluci je već ukazano na to da je za konstrukciju produženog krivičnog djela bitno da se na precizan način utvrdi vremenski okvir u kojem je ono počinjeno i radnje koje su ušle u njegov sastav. U obrazloženju drugostepene presude u odnosu na ovo krivično djelo izostalo je jasno i precizno određenje radnji koje su obuhvaćene produženim krivičnim djelom pranje novca, a odgovor na ovo pitanje ne nudi ni obrazloženje prvostepene presude.

b) Pravna sigurnost i vladavina prava

108. Apelanti smatraju da je drugostepeni sud propustio da obrazloži zašto je u njihovom slučaju odustao od svoje ranije prakse prema kojoj je u sličnim okolnostima odlučivao da se radi samo o produženom krivičnom djelu pranje novca, a ne i o realnom stjecaju krivičnih djela utaja poreza i pranje novca, koju je slijedio prvostepeni sud.

109. Dalje, apelanti smatraju da je izostalo i obrazloženje zbog čega je Sud BiH smatrao da je nadležan da postupa u njihovom slučaju s obzirom na to da je krivično djelo utaja poreza propisano KZFBiH i da je oštećena samo Federacija BiH. U vezi s tim su ukazali i na Presudu Suda BiH broj Kpž-14/09 od 7. decembra 2009. godine. Apelanti tvrde da ne postoje kriteriji i mjerila kojim se Sud BiH rukovodi pri uspostavljanju nadležnosti u odnosu na krivično djelo porezna utaja iz entitetskog zakona, što kao rezultat ima povredu pravne sigurnosti.

110. Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (br. 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Princip pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Postojanje suprotnih sudskih odluka može kreirati pravnu nesigurnost i tako umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, što je nesumnjivo jedan od suštinskih elemenata države zasnovane na vladavini prava. Dalje, ovakva situacija može, ako «nema objektivno i razumno opravdanje», tj. ako ne slijedi legitimni cilj, ili ako ne postoji «razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži» (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, strana 16, stav 33), uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi već navedenu Beian, st. 59. do 64).

111. Međutim, zahtjevi za pravnu sigurnost i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne daju pravo da postoji stabilna (nepromjenjiva) sudska praksa (vidi, Evropski sud, Unédic protiv Francuske, aplikacija broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sâm po sebi suprotan efektivnom administriranju pravde, jer propust da se održi dinamičan i evolutivan pristup može dovesti u pitanje donošenje reformi ili poboljšanja (vidi, Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38, 14. januar 2010. godine). Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, usvojio stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

112. U vezi sa navodima apelanata da je drugostepeni sud odstupio od svoje dotadašnje prakse i proglasio ih krivim da su počinili u stjecaju produženo krivično djelo utaja poreza i produženo krivično djelo pranje novca, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud najprije zaključio da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o različitim radnjama koje su apelanti preduzimali a kojim su sukcesivno i kontinuirano ostvarili obilježja i produženog krivičnog djela utaja poreza i produženog krivičnog djela pranje novca pri čemu su radnje kojim se realizira tzv. pranje novca redovno preduzimali nakon što je predmetni novac pribavljen putem porezne utaje. Dalje, ukazano je da su apelanti prvo preduzimali radnje kojim je ostvareno krivično djelo utaja poreza, a tek nakon toga, iako svjesni da se radi o novcu stečenom izvršenjem krivičnog djela, sukcesivno i druge radnje kojim se legalizira takav novac i istovremeno stječe imovina čije se kriminalno porijeklo na taj način prikriva. Na temelju navedenog, iako se radilo o jedinstvenom planu, zaključeno je da su u pitanju samostalne i odvojene radnje koje je neophodno vrednovati kao dva posebna i odvojena krivična djela. Također, ukazano je na to da krivično djelo pranje novca, kao „naknadno djelo“, u svom osnovnom obliku predstavlja teže krivično djelo od porezne utaje, te da je riječ o novcu veće vrijednosti (579.523,07 KM), što premašuje najteži oblik djela. Dalje, ukazano je na to da je krivičnopravno beznačajno to da se u konkretnom slučaju radi o radnjama koje su povezane zajedničkim ciljem, jer i u takvim slučajevima nije isključeno postojanje stjecaja pogotovo ako se radi o krivičnim djelima koja se ostvaruju radnjama koje su prema svom karakteru različite, koje se preduzimaju u različito vrijeme i prema različitim subjektima. U obrazloženju presude je ukazano na to da ovakav stav predstavlja odstupanje od dosadašnje prakse koja se primjenjivala u nekoliko drugih slučajeva u kojim je ocjenjivano isto pitanje, te da je rezultat uvjerenja stečenog nakon dugotrajnog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih djela u slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, kao i da su u tom smislu mijenjali praksu i sudovi u okruženju.

113. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene drugostepene presude najprije ponuđeni razlozi zbog kojih je zaključeno da su apelanti počinili i produženo krivično djelo pranje novca. To su, kako proizlazi iz obrazloženja, bili i razlozi da se odustane od dotadašnje prakse prema kojoj su produženo krivično djelo porezna utaja i produženo krivično djelo pranje novca tretirana kao krivična djela počinjena u prividnom stjecaju. Međutim, iz obrazloženja osporene drugostepene presude ne može se zaključiti na osnovu čega je Sud BiH odlučio da okolnosti konkretnog slučaja, upoređene, kako i sâm navodi, sa predmetima koji su pokretali isto ili slično pitanje, upućuju na zaključak da je potrebno odstupiti od ranije zastupanog stava da se radi o prividnom, a ne stvarnom stjecaju. Uopćena konstatacija da izmijenjeni stav predstavlja rezultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih djela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, također nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje stjecaja ne može se smatrati dovoljnim obrazloženjem zašto je sud odstupio od prijašnje prakse o istom pravnom pitanju koje je zastupao u brojnim do tada procesuiranim slučajevima. Ovo tim prije što je drugostepeni sud i sud posljednje instance koji je odlučivao u konkretnom slučaju, te da su apelanti njegovom odlukom, protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca za koje su prvostepenom presudom bili oslobođeni optužbi, te da su ovo djelo počinili u stjecaju sa produženim krivičnim djelom porezna utaja, što je rezultiralo i znatno težom kvalifikacijom, te izricanjem veće kazne apelantima.

114. Ustavni sud ponavlja da izmjena sudske prakse i različito odlučenje suda u okolnostima koje su činjenično i pravno slične ili iste ne mora kao rezultat imati i povredu pravne sigurnosti. Međutim, izostanak obrazloženja o tome zašto su okolnosti konkretnog slučaja različite u odnosu na sve ranije slučajeve u kojim je primjenjivan stav o važnom pravnom pitanju, a koji bi trebalo da bude primjenjivan u sličnim budućim situacijama, zbog nepostojanja mehanizma putem kojeg bi to bilo preispitano, kao rezultat može imati pravnu nesigurnost i narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe, što je suprotno principu vladavine prava.

115. Ustavni sud zaključuje da je u osporenoj drugostepenoj presudi izostalo obrazloženje zbog čega se odstupilo od dotadašnjeg stava o važnom pravnom pitanju, te da je povrijeđeno pravo apelanata na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje.

116. Dalje, apelant Tokalić je iznio tvrdnju da je izostalo obrazloženje na temelju čega je Sud BiH zasnovao nadležnost u konkretnom slučaju, te se izričito pozvao na presudu Suda BiH u predmetu broj Kpž-14/09 od 7. decembra 2009. godine. Ovaj navod apelanti su isticali i u žalbi na prvostepenu presudu.

117. U konkretnom slučaju u odnosu na krivično djelo porezna utaja Sud BiH je zasnovao nadležnost na osnovu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.

118. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine, razmatrajući usklađenost člana 13. stav 2.b) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, koji je identičan članu 7. stav 2.b) Zakona o Sudu BiH na kojem je u konkretnom slučaju zasnovana nadležnost Suda BiH za produženo krivično djelo porezna utaja, ukazao da (tačka 43): (...) Njome je predviđena nadležnost Suda BiH za krivična djela propisana krivičnim zakonima entiteta i Distrikta Brčko BiH, pod uvjetom da bude ispunjen neki od uvjeta koje taj član predviđa u formi pravnih standarda. Također, ovom odredbom istovremeno je dato ovlaštenje Sudu BiH da odredi sadržaj pravnih standarda propisanih u osporenoj odredbi, vodeći računa o tome da pažljivo utvrdi da li su propisani uvjeti ispunjeni u svakom konkretnom slučaju, zavisno od datih okolnosti. Također, ukazano je da (tačka 47): (...) ovom odredbom se daje ovlaštenje, ali i stvara obaveza Suda BiH da pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju uz poštivanje principa «pravne sigurnosti» i «jednakosti pred zakonom» kao neodvojivim elementima principa vladavine prava.

119. U konkretnom slučaju Sud BiH je zaključio da su se stekli uvjeti iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, jer je riječ o velikoj količini utajenog poreza, u iznosu od 1.346.512,82 KM, što ukazuje i na veliki promet, da je u finansijske transakcije bio uključen veliki broj firmi iz oba entiteta, na temelju čega je zaključeno da je riječ o krivičnom djelu koje može imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, te izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije Federacije BiH. Također, konstatirano je da nadležnost nije bila upitna u odnosu na krivično djelo pranje novca kao krivično djelo iz izvorne nadležnosti Suda BiH.

120. U Presudi Suda BiH broj Kpž-14/09 od 7. decembra 2009. godine, na koju apelant Tokalić izričito ukazuje, Sud BiH je zaključio da nije nadležan za krivično djelo porezna utaja iz člana 273. KZFBiH zbog toga što je Tužilaštvo BiH još u toku prvostepenog postupka odustalo od optužnice u odnosu na krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, kao djelo iz izvorne nadležnosti ovog suda, a da nije bilo dokaza da je Sud BiH u konkretnom slučaju nadležan za krivično djelo utaja poreza iz člana 273. KZFBiH. Dalje, ukazano je da Tužilaštvo BiH u odnosu na krivično djelo utaja poreza iz člana 273. KZFBiH nije ponudilo dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da radnje iz izreke presude mogu imati ozbiljne reperkusije, ili izazvati druge štetne posljedice na privredu BiH, ili izazvati ozbiljne i štetne posljedice izvan teritorije Federacije BiH. Pri tome je konstatirano, bez obzira s kojim pravnim licima je vršeno poslovanje (i sa teritorije FBiH i sa teritorije RS), da se kao oštećena strana pojavljuje Federacija BiH, kao i da su iznosi utajenog poreza jasno predviđeni članom 273. KZFBiH.

121. Ustavni sud primjećuje da se u oba slučaja radilo o krivičnom djelu porezna utaja iz člana

273. KZFBiH, te da se u oba slučaja radilo o optužbama za utaju poreza na promet koji je prihod budžeta Federacije BiH. Kao kriteriji za uspostavljanje nadležnosti i u jednom i u drugom slučaju očigledno su ocijenjeni promet između firmi sa područja oba entiteta i visina utajenog poreza. Prema oba ova kriterija, u odnosu na apelante, očigledno je da se radi o većem broju lica, većem prometu i većem iznosu utajenog poreza nego u predmetu na koji ukazuju. O trećem kriteriju, pripadanju prihoda po osnovu utajenog poreza u odnosu na apelante, Sud BiH se nije izjašnjavao. Najzad, ni u jednom, ni u drugom slučaju nema ništa o tome u čemu bi se mogla sastojati ekonomska šteta po BiH, posebno imajući u vidu da se radi o prihodu budžeta Federacije BiH, a o čemu bi dokaze trebalo da ponudi, kako apelanti ukazuju, Tužilaštvo BiH.

122. Očigledno je da je riječ o složenom pitanju u kojem je nužno različito postupati s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, te da je tim veća obaveza Suda BiH da ga sa posebnom pažnjom razmotri i obrazloži. U suprotnom, različite odluke u ovakvim situacijama mogu dovesti u pitanje „princip pravne sigurnosti“ i „jednakosti u postupanju“. Međutim, u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH nije odustalo od optužbi za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH kao djelo iz izvorne nadležnosti Suda BiH, a kako se još u toku prvostepenog postupka dogodilo u predmetu na koji apelant ukazuje. U tom smislu ne može se govoriti o identičnoj situaciji u kojoj se različito odlučivalo, kako apelant sugerira, pa su neosnovani apelantovi navodi u ovom dijelu da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u odnosu na princip pravne sigurnosti.

123. Ustavni sud ukazuje da obrazložena presuda predstavlja bitnu pretpostavku za korištenje efektivnih pravnih lijekova i ostvarivanje prava na odbranu optuženog. Dalje, presuda koja nema obrazloženje (koja možda nužno nije arbitrarna) ostavlja dojam arbitrarne presude. Također, presuda mora dati ubjedljive razloge iz kojih proizlazi na temelju čega je donesena odluka. Dalje, obaveza da se daju razlozi u presudi u vezi je i sa pravom na javno suđenje. Za ishod postupka nisu zainteresirani samo njegovi učesnici. Važno je da javnost bude sigurna da je postupak proveden pravično, da je poklonjena potrebna pažnja utvrđivanju ishoda postupka, odnosno da ishod postupka nije rezultat nedozvoljenog motiva.

124. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda u utvrđivanju i razrješenju pitanja od kojih je zavisilo postojanje krivične odgovornosti i krivičnog djela, primjena materijalnog prava, te razlozi i obrazloženja koji su ponuđeni u vezi sa izmjenom dotadašnjeg stava o važnom pravnom pitanju ne sadrže jasne i precizne razloge zbog čega ostavljaju utisak arbitrarnosti i dovode u pitanje pravičnost postupka, a što može narušiti i povjerenje javnosti u pravosuđe.

125. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Suda BiH apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

126. S obzirom na zaključke o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i ostale navode apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje, te pravo iz člana

7. Evropske konvencije, kao i navode apelanta Tokalića i apelanta „Tock-prometa“ o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na privatni i porodični život, prava na imovinu, prava na slobodu kretanja i prebivališta.

Dopune apelacija

127. Najzad, Ustavni sud podsjeća da pravna sigurnost, kao segment prava na pravično suđenje i jedan od fundamentalnih principa vladavine prava, zahtijeva, pored ostalog, da u situaciji kada sud konačno odluči o nekom pitanju, njegova odluka ne treba da se dovodi u pitanje (vidi, Evropski sud, Brumărescu protiv Rumunije, [GC], aplikacija broj 28342/95, stav 61). Pravna sigurnost pretpostavlja poštivanje principa res iudicata (vidi već citiranu Brumărescu, stav 62) koji znači da je presuda konačna. Ovaj princip ističe da niti jedna strana nema ovlaštenje da traži preispitivanje konačne i obavezujuće odluke kako bi osigurala ponovno suđenje i ponovno utvrđivanje slučaja. Preispitivanje višeg suda trebalo bi se odnositi na ispravljanje procesnih grešaka i zanemarivanje pravde, ali ne i na novo utvrđivanje. Preispitivanje ne bi trebalo da predstavlja prikrivenu žalbu i mogućnost da postoje najmanje dva stava o određenom pitanju nije osnova za ponovno utvrđivanje. U skladu sa Evropskom konvencijom, odstupanje od ovog principa u krivičnom postupku moguće je: a) u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države koja je u pitanju, b) ako postoje dokazi o novoj ili novootkrivenoj činjenici, c) ako postoje fundamentalne proceduralne greške koje su mogle utjecati na ishod u konkretnom slučaju.

128. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH koja je, u skladu sa već navedenim principima, stekla svojstvo res iudicata. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima apelacionu nadležnost u sporovima do kojih dođe prema ovom ustavu uslijed presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dakle, predmet razmatranja u okviru apelacione nadležnosti je presuda koja je stekla svojstvo res iudicata i koju Ustvani sud može razmatrati u odnosu na navode o povredi prava garantiranih Ustavom ili međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH. Međutim, apelaciona nadležnost Ustavnog suda ne može se shvatiti kao nastavak postupka koji je okončan pravosnažnom i obavezujućom presudom, odnosno kao ponovno suđenje ili postupak povodom žalbe u kome je moguće ponovo preispitivati i utvrđivati pitanje o kojem postoji odluka koja je stekla svojstvo res iudicata. U tom smislu, obaveza apelanata da, u skladu sa članom 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, obavijeste Ustavni sud, pored ostalog, o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja nastalog nakon podnošenja apelacije može da bude relevantna samo pri ocjenjivanju da li postoji ili ne postoji povreda nekog od ustavnih prava na koje se ukazuje u apelaciji.

129. U konkretnom slučaju u brojnim dopunama apelacija apelanti su ukazivali na činjenice koje su nastale nakon što je osporena presuda stekla svojstvo res iudicata. Apelanti tvrde da su ove nove činjenice dokaz da nisu počinili krivično djelo porezna utaja za koje su proglašeni krivim osporenim presudama. S obzirom na to da Ustavni sud u okviru apelacione nadležnosti može razmatrati samo presudu koja je stekla svojstvo res iudicata, te da postupak po apelacionoj nadležnosti pred Ustavnim sudom nije nastavak postupka koji je okončan takvom presudom, apelanti imaju mogućnost da iskoriste nove činjenice u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud nije mogao razmatrati navode iz dopuna apelacija.

VIII. Zaključak

130. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka propustili da daju jasne i obrazložene razloge o pitanjima koja su bila značajna za utvrđivanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, te kada su propustili da daju adekvatne razloge i obrazloženja za odstupanje od ranije prakse u rješavanju važnog pravnog pitanja, sudeći pri tome kao sud posljednje instance, i u situaciji kad zakonom nije propisan mehanizam putem kojeg bi izmjena stava bila preispitana, čime su povrijedili princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje.

131. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

132. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1123/11 od 26. oktobra 2011. godine.

133. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić