Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-620/13 (B. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Vanparnični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-620/13

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 620/13, rješavajući apelaciju Besima Popržanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Besima Popržanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Službi za civilnu zaštitu, opću upravu i zajedničke poslove Općine Doboj Jug, da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Službi za civilnu zaštitu, opću upravu i zajedničke poslove Općine Doboj Jug da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Besim Popržanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića, trenutno smješten u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 13. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog «lišenja slobode» i smještaja u Zavod.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Službe za civilnu zaštitu, opću upravu i zajedničke poslove Općine Doboj Jug (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 26. februara 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju i dodatne podatke, a od Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 12. marta 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od apelantovog staratelja Benjamina Popržanovića zatraženo je 11. marta 2013. godine da dostavi informaciju da li ostaje kod podnesene apelacije.

3. Zavod je 4. marta 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju i kopiju svih dokumenata u vezi s apelantovim smještajem. Služba je 5. marta 2013. godine dostavila odgovor na apelaciju, dodatne informacije i dokumente, a Općinski sud je 18. marta 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju. Apelantov staratelj nije primio dopis Ustavnog suda (na povratnici naznačeno «nije tražio»).

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 28. marta 2013. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Mehmed Popržanović (apelantov otac) podnio je 14. januara 2008. godine Općinskom sudu prijedlog za oduzimanje poslovne sposobnosti apelantu. U prijedlogu je naveo da se apelant nalazi u Kantonalnoj bolnici Zenica - Odjeljenje psihijatrije, da je u stanju potpune nesposobnosti za rasuđivanje i bez izgleda za oporavak i izlječenje.

7. Odlučujući o prijedlogu za oduzimanje poslovne sposobnosti Općinski sud se dopisom od 11. marta 2008. godine obratio Službi da, u smislu člana 195. Porodičnog zakona, imenuje privremenog staratelja apelantu koji će u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti štititi njegova prava i interese.

8. Postupajući po zahtjevu Općinskog suda Služba je Rješenjem broj 05-35-2-512/08 od 11. aprila 2008. godine, pozivajući se na član 5. stav 2. i član 197. Porodičnog zakona, kao i član 200. Zakona o upravnom postupku, imenovala Almu Numić, diplomiranog socijalnog radnika, zaposlenu u Službi, za posebnog staraoca u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti apelantu.

9. Rješenjem Službe broj 05-35-2-512/08 od 27. novembra 2008. godine Vahid Kruško, referent u Službi, imenovan je za posebnog staraoca apelantu u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti. U obrazloženju je navedeno da je ranije imenovanom staraocu Almi Numić prestao radni odnos, pa je doneseno novo rješenje u smislu člana 197. Porodičnog zakona.

10. Općinski sud je rješenjem broj 030-0-V-08-000 039 od 2. decembra 2008. godine oduzeo poslovnu sposobnost apelantu. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će Služba po pravosnažnosti rješenja, primjenom odredbe člana 192. stav 3. Porodičnog zakona, apelanta staviti pod starateljstvo. Stavom III dispozitiva rješenja je navedeno da će se rješenje nakon pravosnažnosti dostaviti općinskoj službi nadležnoj za vođenje matičnih knjiga radi njegovog upisa u matičnu knjigu rođenih i zk. uredu radi zabilježbe.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da je apelant u nekoliko navrata liječen na Psihijatrijskom odjeljenju Kantonalne bolnice Zenica pod dijagnozom «pogrešan šizofreni proces»; da je drugo liječenje obavljeno u oktobru 2006. godine pod istom dijagnozom, a nakon toga pod dijagnozom «paranoidna šizofrenija»; da je svaki put primljen zbog neusklađenog i izmijenjenog ponašanja te agresivnih ispoljavanja na verbalnom planu. Također je utvrđeno da je psihijatar 3. januara 2008. godine konstatovao da postoji stalna progresija bolesti zbog uznapredovanja stadija bolesti, zbog čega je potrebna stalna briga i pomoć drugog lica kao i oduzimanje poslovne sposobnosti, te trajni smještaj u neku od ustanova za duševna oboljenja. Vještak je na osnovu opisanog stanja zaključio da se radi o duševnom bolesniku sa svim elementima shizofrenog procesa, da je bolest ostavila posljedice na psihičkom planu, da ima hronični tok i izrazito nepovoljnu prognozu za izlječenje. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je utvrdio da apelant zbog duševnog stanja nije sposoban da samostalno živi i radi, da vodi brigu o sebi i štiti svoja prava i interese, te je zaključio da su se stekli uslovi za oduzimanje poslovne sposobnosti, pa mu je primjenom odredbe člana 333. u vezi s odredbom člana 192. stav 1. Porodičnog zakona oduzeta poslovna sposobnost.

12. Benjamin Popržanović (u daljnjem tekstu: apelantov sin) podnio je 26. decembra 2008. godine Službi zahtjev za postavljanje stalnog staraoca. U zahtjevu je naveo da je njegovom ocu - apelantu oduzeta poslovna sposobnost, te da apelant trenutno živi sa svojim ocem koji je star i lošeg zdravstvenog stanja pa nije u mogućnosti da se stara o apelantu. Apelantov sin je predložio da se njega odredi za stalnog staraoca kako bi mogao «poduzeti sve potrebne radnje ponajprije vezane za smještaj oca u ustanovu».

13. Apelantov sin je 5. januara 2009. godine podnio Službi zahtjev za smještaj odraslog lica - apelanta u ustanovu. U rubrici «razlozi za smještaj» naveo je da traži smještaj za apelanta «zbog pogoršanog stanja, na savjet familije i zbog skorog fizičkog napada na članove familije».

14. Služba je 23. januara 2009. godine uputila Zavodu zahtjev za smještaj apelanta. U zahtjevu je navedeno da joj se 5. januara 2009. godine obratio apelantov sin sa zahtjevom da se njegovog oca smjesti u neku od ustanova kako bi mu se pružili odgovarajuća pomoć i njega jer je duševni bolesnik kome je oduzeta poslovna sposobnost i nije u mogućnosti da se brine o sebi. Služba je uz zahtjev dostavila opšte podatke o apelantu, kompletnu medicinsku dokumentaciju, socijalnu anamnezu te zbog apelantovog trenutnog zdravstvenog stanja zamolila za hitnost u postupanju.

15. Nakon provedenog postupka Služba je Rješenjem broj 05-35-2-668708 od 26. januara 2009. godine, na osnovu čl. 205, 206. i 207. Porodičnog zakona, apelanta stavila pod starateljstvo. Stavom II dispozitiva rješenja za zakonskog staraoca apelantu je postavljen sin Benjamina Popržanović (u daljnjem tekstu: staralac). Stavom III dispozitiva rješenja je navedeno da je staralac obavezan da se savjesno stara o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika, da upravlja njegovom imovinom i vodi računa o uzrocima zbog kojih je oduzeta poslovna sposobnost. Stavom IV je navedeno da rješenje podliježe reviziji Ministarstva koja odlaže izvršenje rješenja.

16. Ministarstvo za rad socijalnu politiku i izbjeglice Ze-do kantona je dostavilo 4. marta 2009. godine Službi saglasnost za smještaj apelanta u Zavod.

17. Rješenjem Službe broj 05-35-2-1709 od 6. marta 2009. godine apelantu je, na osnovu člana 138. stav 1. i člana 55. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom Ze-do kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) priznato pravo na smještaj u Zavod, počevši od 6. marta 2009. godine, s kojim je Ministarstvo zaključilo ugovor o smještaju korisnika. Stavom II je navedeno da se troškovi smještaja finansiraju dijelom iz sredstava apelantove vlastite penzije, a razlika troškova smještaja pada na teret budžeta Ze-do kantona. Stavom III dispozitiva rješenja je navedeno da je svaku promjenu koja je od uticaja na ostvarenje i obim stečenog prava, apelant odnosno njegov staralac dužan prijaviti u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.

18. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da apelant živi sam u porodičnoj kući u Matuzićima, da je korisnik starosne penzije, da posjeduje nekretnine upisane u posjedovni list broj 1532 od 11. januara 2008. godine, da je duševno oboljelo lice koje boluje od «varijanta strukture ličnosti» i «shizofrena psihoza» i da mu je oduzeta poslovna sposobnost, te da članovi njegove porodice nisu u mogućnosti da izvršavaju obavezu izdržavanja i brige o apelantu - duševno bolesnom licu. Također je navedeno da je apelant bolesno lice kojem su potrebni stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njegovih životnih potreba, a ne može ih ostvariti u porodici, pa je na osnovu člana 55, 56. i 61. Zakona o socijalnoj zaštiti donesena odluka o smještaju apelanta u Zavod.

19. Apelant je na osnovu Rješenja Službe broj 05-35-2-1709 od 6. marta 2009. godine istog dana i smješten u Zavod.

20. Apelant je u više navrata tokom 2011. godine i 2012. godine, uz odobrenje neuropsihijatra i saglasnost Službe, napuštao Zavod i po nekoliko dana boravio u porodici.

21. Apelantova sestra Subhija Hodžić je 10. februara 2013. godine u prostorijama Službe (pred službenim licem Edinom Hrvićem) dala izjavu da je saglasna da apelant dođe u njenu porodicu u Matuziće u periodu od 20. februara 2013. godine do 23. februara 2013. godine. Također je izjavila da će vršiti permanentni nadzor nad kretanjem, ponašanjem i redovnim uzimanjem lijekova te da će ispoštovati rok njegovog povratka 23. februara 2013. godine.

22. Apelantov staratelj je 18. februara 2013. godine dostavio Službi saglasnost da apelant u periodu od 19. februara 2013. godine do 27. februara 2013. godine samostalno izađe iz Zavoda u posjetu familiji, i da će se u tom periodu o apelantu brinuti njegova sestra Subhija Hodžić.

23. Zavod je 21. februara 2013. godine obavijestio Službu da je došlo do pogoršanja apelantovog psiho stanja i da specijalista neuropsihijatar nije saglasan da apelant boravi u porodici, te se preporučuje da se odlazak u porodicu prolongira za period kada se poboljša apelantovo zdravstveno stanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da je 6. marta 2009. godine «lišen slobode» i da su ga smjestili u Zavod Služba i MUP, te smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da nije koristio nikakve pravne lijekove jer «nije dobio nikakvo rješenje kojim je došlo do zatvaranja». Navodi da se u Zavodu nalazi već četiri godine, da posjeduje kuću i imovinu, te smatra da je sposoban za uredan i samostalan život. Predlaže da Ustavni sud donese odluku da ga se pusti na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

25. Služba je u odgovoru na apelaciju navela da je na traženje Općinskog suda, a povodom prijedloga apelantovog oca da se oduzme poslovna sposobnost apelantu, imenovala privremenog staratelja; da je za potrebe navedenog postupka vještak Šefik Hadžić sačinio nalaz i mišljenje o potrebi da se apelantu oduzme poslovna sposobnosti, kao i da je apelantov sin podnio zahtjev za postavljanje stalnog staraoca, nakon čega je doneseno rješenje kojim se apelanta stavlja pod starateljstvo rješenjem od 26. januara 2009. godine. Služba je dalje navela da je apelantov staratelj 5. januara 2009. godine podnio zahtjev za smještaj apelanta u ustanovu, te je po podnesenom zahtjevu proveden postupak smještaja i nakon date saglasnosti Ministarstva doneseno je rješenje o smještaju u Zavod 6. marta 2009. godine od kada se apelant i nalazi u Zavodu. Služba je također istakla da je od dana smještaja apelanta u Zavod pratila apelantove aktivnosti i, shodno mogućnostima i zdravstvenom stanju te volji staratelja i drugih članova porodice, davala saglasnost za obilazak porodice kao i za odlazak na organizovana ljetovanja ili zimovanja. Na kraju je istaknuto da se apelantovo zdravstveno stanje pogoršalo pa je, i nakon date saglasnosti za posjetu porodici, Zavod prolongirao boravak u porodici koji je trebao trajati od 20. februara do 23. februara 2013. godine.

26. Zavod je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelant nalazi u ustanovi od 6. marta 2009. godine, da se radi o osobi koja boluje od SCH kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i kojoj je postavljen staratelj. Osnovna djelatnost Zavoda, kako je dalje navedeno, u smislu člana 4. Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH je socijalno i zdravstveno zbrinjavanje, osposobljavanje za samostalan život i rad prema preostalim sposobnostima i sklonostima, kao i provođenje radne aktivnosti lica s invaliditetom, sa smetnjama u psihičkom razvoju umjerenog, težeg i teškog stepena lica s kombinovanim smetnjama, kao i lica kod kojih je završeno liječenje u zdravstvenim ustanovama. Zavod je istakao da se ne upušta u kontrolu ispravnosti načina na koji su nadležni organi, sudovi i drugi rješavali statusna pitanja i donosili pravosnažna akta, te istakao da je prijem i smještaj izvršen uz poštivanje svih pozitivnih propisa.

27. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je po prijedlogu apelantovog oca za oduzimanje poslovne sposobnosti apelantu proveden zakonit postupak. Navedeno je da je uz prijedlog dostavljena medicinska dokumentacija o liječenju apelanta u Kantonalnoj bolnici Zenica s otpusnim pismom u kojem je konstatovano da je apelant primljen na Odjel psihijatrije u fazi pogoršanja s depresivnim pomakom. Nakon što je apelantu imenovan posebni staratelj održano je ročište na kojem je određeno da provede vještačenje vještak neuropsihijatar koji je u nalazu i mišljenju predložio da se apelantu oduzme potpuna poslovna sposobnost, te istakao da postoje apsolutne medicinske i socijalne indikacije za smještaj apelanta u ustanovu za mentalno oboljela lica. Sud je na kraju istakao da je rješenjem od 2. decembra 2008. godine oduzeo poslovnu sposobnost apelantu i naglasio da nije odlučivao niti naredio prisilno zadržavanje u Zavodu, te smatra da je apelacija, ukoliko se odnosi na postupanje suda, u cijelosti neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

· osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] · finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način.

Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

29. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Ze-do kantona“ br. 13/07) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu.

Član 55. stav 1 Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.

Član 56.

Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravo lice na način propisan članom 54. ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.

Član 57.

Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.

Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.

Član 61.

(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.

(2) Licu iz stava 1 ovog člana ne ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije Član 138. stav 1.

O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.

30. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.

31. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

32. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije BiH'', broj 36/99). O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI Dopustivost

33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U pogledu dopustivosti Ustavni sud nalazi da se apelant obratio Ustavnom sudu navodeći da je protuzakonito lišen slobode, bez svoje volje, još 2009. godine, i smješten u Zavod te da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant tvrdi da je 6. marta 2009. godine, «lišen slobode» od Službe i MUP-a i smješten u Zavod, te smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

39. Član 5. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

40. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

41. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

42. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje, tj. pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantovih apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud naglašava da je u navedenoj odluci istakao da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu s članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci zapazio da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.

43. Ustavni sud je također u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] ,koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica propisano je postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je također primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu s odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.

44. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje je li apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je također u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica propisano je koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

45. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu «lišavanja slobode» i smještaja apelantice u Zavod, te ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja, u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da je apelant prisilno smješten, odnosno lišen slobode u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom, te smješten u Zavod. Naime, time nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da Zakon o zaštiti lica s duševnim smetnjama definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, koji nije primijenjen u konkretnom slučaju. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić