Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-29/10 (H. G.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/10

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 29/10, rješavajući apelaciju Hrvoja Gavrančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hrvoja Gavrančića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- KŽ-07-000191 od 2. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-06-001 293 od 20. aprila 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hrvoje Gavrančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović i Alija Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-07-000191 od 2. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-06-001 293 od 20. aprila 2007. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj 065-0-K-06- 001 293 od 20. aprila 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 29/10 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 13. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 11. februara 2010. godine, Općinski sud 21. januara 2010. godine, a Kantonalno tužilaštvo 20. januara 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Kantonalno tužilaštvo je Optužnicom broj KT-P-75/06 od 21. augusta 2006. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 2003. godine). Općinski sud je potvrdio optužnicu 24. augusta 2006. godine.

8. Općinski sud je Presudom broj 065-0-K-06-001 293 od 20. aprila 2007. godine apelanta proglasio krivim da je u vremenskom periodu od 19. juna do 19. jula 2003. godine počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. Na osnovu člana 115. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine određeno je i da se oduzme od apelanta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u označenom novčanom iznosu.

9. Apelant je proglašen krivim zato što.je kao vlasnik i odgovorno lice u pravnom licu MONDEX d.o.o. Sarajevo, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet proizvoda, fiktivno prodao veću količinu robe pravnom licu „Darko produkt“ d.o.o. Laktaši, čiji je vlasnik i direktor D. K., a ovako fiktivni promet robe nije prijavljen nadležnoj poreskoj upravi niti je obračunat i uplaćen porez na promet, te je na koji način, suprotno Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga, izbjegnuto plaćanje poreza na promet proizvoda u iznosu od 13.482,88 KM.

10. U obrazloženju presude je konstatovano da je na glavnom pretresu saslušan vještak finansijske struke, koji je prezentovao svoj nalaz i mišljenje, te pojasnio da je on zasnovan na izuzetoj finasijskoj dokumentaciji MONDEX-a i „Darko produkta“, u čemu su se sastojale manjkavosti dokumentacije, na temelju čega je utvrdio da između apelanta i „Darko produkta“ nije bilo stvarnog prometa, te tabelarno prikazao način na koji je utvrdio visinu utajenog poreza. Nadalje, u svojstvu svjedoka saslušan je i D.K., direktor „Darko produkta“, koji je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj K-134/04 od 24. decembra 2004. godine osuđen za krivično djelo pranja novca, ostvareno u poslovanju i s MONDEX-om, te je pročitana i navedena presuda. Nadalje, saslušan je i svjedok P.S. koji je potvrdio da je pri izuzimanju dokumentacije od MONDEX-a postupao kao ovlaštena službeno lice Federalnog inspektorata, a po naredbi Suda BiH, kao i da je učestvovao u sastavljanju Izvještaja koji je sačinila Centralna istražna jedinica Poreske uprave po naredbi Suda BiH, a povodom istražne kontrole poslovanja MONDEX-a i „Darko produkta“

11. Općinski sud je ukazao da su sve prezentovane činjenice utemeljene na originalnoj poslovnoj dokumentaciji, računima, narudžbenicama, izjavama, analitičkim karticama, izvodima koje je tužilaštvo predalo sudu kao dokaze optužbe, te da je ista dokumentacija korištena i pri sastavljanju Izvještaja Centralne istražne jedinice kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

12. Općinski sud je ukazao da je apelant prezentovao pred sudom Ugovor o poslovnoj saradnji u 2003. godini broj 20/03, zaključen 1. juna 2003. godine između MONDEX-a i „Darko produkta“, ali da je zaključeno da on nije dovoljan da bi sud izveo drugačiji zaključak o postojanju krivičnog djela poreske utaja i apelantove krivične odgovornosti. U vezi s tim je ukazano da se, po mišljenju suda a što je konstatovao i vještak, radi o standardnom ugovoru o poslovanju, da je u članu 4. ugovora za nejasan program kupcu odobren rabat od 20%, koji bi mogao biti od značaja u pogledu poreske obaveze ali samo u slučaju da je rabat odobren prije isporučene robe, a za što u konkretnom slučaju nije bilo dokaza. U prilog zaključka da nije bilo isporučene robe, ukazano je i na član 5. ugovora u kom je konstatovano da je isporuka robe određena franko prodavnice kupca, a što znači da je MONDEX bio obavezan da robu isporučuje na mjestu gdje su se nalazile prodavnice „Darko produkta“, a utvrđeno je da „Darko produkt“ nije imao prodavnicu.

13. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da apelant nije doveo u sumnju provedene dokaze tužilaštva da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine. Po ocijeni Općinskog suda apelant, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet proizvoda na ime obavljanja djelatnosti, nije prijavio stečeni prihod dajući lažne podatke o svom zakonito stečenom prihodu koji je od uticaja na utvrđivanje poreske obaveze, a koji prelazi iznos od 10.000,00 KM. Apelant je kao vlasnik i odgovorno lice u MONDEX-u u utvrđenom vremenskom okviru fiktivno prodao veću količinu robe „Darko produktu“ koja mu je plaćena u označenom novčanom iznosu isplatom/uplatom s računa na račun, a na osnovu narudžbenice s izjavom o poreskom oslobađanju. Fiktivni promet nije prijavljen nadležnoj poreskoj upravi niti je uplaćen porez na promet proizvoda, na koji način je, suprotno Zakonu o porezu na promet proizvoda, izbjegnuto njegovo plaćanje u ukupnom iznosu označenom u izreci presude. Kako iznos obaveze na godišnjem nivou iznosi preko 10.000,00 KM, zaključeno je da je ispunjen jedan od bitnih uslova za postojanje ovog krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da se radi o objektivnom uslovu kažnjivosti koji nije dio radnje izvršenja krivičnog djela i ne mora biti obuhvaćen sviješću optužene osobe.

14. Najzad, Općinski sud je ukazao da, s obzirom na sve okolnosti, utvrđene činjenice i radnje koje je apelant preduzeo, kao i radnje koje nije preduzeo a znao je, kao odgovorno lice, da ih mora preduzeti, proizilazi da je apelant imao volju i namjeru da izvrši krivičnopravu radnju, a na temelju čega je zaključeno da je navedeno krivično djelo počinio s umišljajem kao oblikom vinosti.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Kž-07-000191 od 2. jula 2009. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni i odluci o oduzimanju imovinske koristi, tako da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM, a ukinuta odluka o oduzimanju imovinske koristi.

16. U obrazloženju presude, na temelju detaljne analize sadržaja nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, zaključeno je da on nije doveden u pitanje apelantovim žalbenim navodima. Nadalje, ukazano je vještak pobrojao nedostatke u dokumentaciji koja je pripadala MONDEX-u, odnosno da ona nije bila ispravna s aspekta poreskog zakonodavstva: čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, čl. 9. do 21. Pravilnika o primjeni navedenog zakona, člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima. Najzad, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da MONDEX nije uplatio porez na promet u označenom iznosu, što je suprotno čl. 13. i 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga.

17. Kantonalni sud je zaključio da odbrana ničim nije dovela u sumnju dokaze tužilaštva koji su provedeni pred prvostepenim sudom, a posebno nalaz i mišljenje vještaka, zbog čega je pravilnim ocijenjen zaključak prvostepenog suda da su se u radnjama apelanta, na način kako su one detaljno opisane u osporenoj prvostepenoj presudi, stekla obilježja krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine. Kantonalni sud je zaključio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje izvršenja koje su apelantu stavljane na teret pravno ocijenjene kao krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje s obzirom da su redovni sudovi propustili da u pogledu prigovora, koji su bili od suštinske važnosti za ishod postupka, navedu razloge i ponude obrazloženja u prilog svojih stavova.

20. U prilog ovog navoda apelant je ukazao da je krivično djelo za koje je optužen i proglašen krivim počinjeno u vremenskom periodu od 19. juna do 19. jula 2003. godine, odnosno u vrijeme kada je važio KZFBiH iz 1998. godine, a da su sudovi primijenili KZFBiH iz 2003. godine koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Apelant smatra da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZFBiH iz 1998. godine koji je, po njegovom mišljenju, i blaži zakon. Nadalje, apelant smatra da je poreska utaja krivično djelo blanketnog karaktera, a da iz obrazloženja osporene drugostepene presude ne proizilazi koji konkretno blanketni propis predstavlja obilježje krivičnog djela poreske utaje, odnosno koji blanketni propis je povrijedio i time počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. Nadalje, apelant smatra da je promet privrednog društva MONDEX d.o.o. s pravnim licem „Darko produkt“ d.o.o. čiji je vlasnik i direktor D.K. u cijelosti obavljen u skladu sa zakonom, te da je knjigovodstvena dokumentacija, koja je provedena kao dokaz, zadovoljavala sve knjigovodstvene standarde, zbog čega sudovi nisu mogli prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. U prilog ovih navoda apelant je ukazao na Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 002794 05 U od 3. juna 2009. godine, te Rješenje Poreske uprave Kantona Sarajevo, Odsjek za inspekcijski nadzor, broj 10-9-02-15-1-483-5/09 od 30. oktobra 2009. godine kojim je utvrđeno da poreski obveznik MONDEX d.o.o. u ponovnom postupku inspekcijskog nadzora, po Zapisniku broj 10-9-02-15-1-483/09 od 6. augusta 2009. godine, nema dodatno utvrđenih poreskih obaveza. Nadalje, apelant dalje smatra da se njegova odgovornost ne može zasnovati na Presudi Suda Bosne i Hercegovine broj K-134/04 od 24. decembra 2004. godine jer je ona donesena u odnosu na osuđenog D.K., vlasnika i direktora „Darko produkta“, na osnovu sporazuma o priznanju krivice, a u tom postupku apelant nije učestvovao. Najzad, apelant smatra da u postupku nije dokazano ni da je s umišljajem počinio krivično djelo poreske utaje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući po apelantovoj žalbi, prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda, da je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pa da je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje izvršenja koja je apelant preduzeo kvalifikovao kao krivično djelo iz člana 273. stav 1. KZFBiH.

22. Općinski sud je u odgovoru istakao da ne postoji povreda prava na pravično suđenje zato što je u apelantovom slučaju primijenjen KZFBiH iz 2003. godine, a ne KZFBiH iz 1998. godine, zbog toga razloga što je članom 272. stav 1. KZFBiH iz 1998. godine propisano da krivično djelo poreska utaja čini onaj ko izbjegava plaćanje obaveza koje prelaze iznos od 1.000,00 KM, dok je članom 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine propisano da navedeno krivično djelo čini onaj ko izbjegne plaćanje obaveze čiji iznos prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na navedene iznose, za apelanta je povoljniji KZFBiH iz 2003. godine.

23. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da su osporene presude zasnovane na pravno utvrđenim relevantnim činjenicama u zakonito provedenom postupku pred sudovima, da je apelantu bilo omogućeno, uz stručnu pomoć advokata, da uživa sve procesne garancije, te da smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.

43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 272.

(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.

36/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema počiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije počinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja.

Član 23.

Vrijeme počinjenja krivičnog djela Krivično djelo je počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Član 273.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugoga izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojem stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obveza, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM.

kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. „Službene novine FBiH“ 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 305.

Sadržaj presude [...] (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku svoje presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti (…), kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo ili krivična odgovornost optuženog i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 311.

Žalbeni razlozi Presuda se može pobijati:

(…)

b) zbog povrede Kaznenog zakona (…) Član 321.

Granice ispitivanja presude Vijeće žalbenog odjeljenja ispituje presudu u dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-07-000191 od 2. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 4. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...).

34. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje, s obzirom da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu prigovora o pitanjima koja su bila od suštinske važnosti za ishod postupka. Iz apelantovih navoda proizilazi da su to primjena materijalnog prava, te pogrešna ocjena dokaza, kao i prihvaćanje dokaza koji se nisu mogli prihvatiti.

35. Ustavni sud podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

36. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije,

HUDOC, 2002).

37. Apelant najprije ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, tj. da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZFBiH iz 1998. godine, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je po njega blaži, a ne KZFBiH iz 2003. godine, kako su to učinili redovni sudovi.

38. U konkretnom slučaju, iz osporenih presuda proizilazi da je kao vrijeme izvršenja krivičnog djela utvrđen period od 19. juna do 19. jula 2003. godine. U navedenom periodu na snazi je bio KZFBiH iz 1998. godine koji je, u članu 272, kao krivično djelo propisivao i poresku utaju. KZFBiH iz 1998. godine prestao je da važi 1. augusta 2003. godine stupanjem na snagu KZFBiH iz 2003. godine. KZFBiH iz 2003. godine također propisuje krivično djelo poreske utaje. Krivični postupak protiv apelanta okončan je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u julu 2009. godine, kojom je proglašen krivim da je u periodu od 19. juna do 19. jula 2003. godine počinio krivično djelo poreske utaje iz KZFBiH iz 2003. godine, koji je važio u vrijeme presuđena.

39. Ustavni sud podsjeća da je članom 5. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine propisano da treba na učinioca krivičnog djela primijeniti zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stavom 2. istog člana propisano je da, ako se krivični zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta, „ima se primijeniti zakon koji je blaži za učinioca“. Navedeno pravilo o vremenskom važenju krivičnog zakona u službi je principa legaliteta prema kom niko ne može biti osuđen i kažnjen za djelo koje u vrijeme kada je počinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično i za koje zakonom nije bila utvrđena sankcija. U konkretnom slučaju nesporno je da je od vremena izvršenja krivičnog djela pa do pravosnažnog presuđenja zakon promijenjen, pa su sudovi bili u obavezi utvrditi najprije koji zakon treba primijeniti s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i koji je zakon „blaži za učinioca“.

40. U obrazloženju osporenih presuda nema ništa što bi uputilo na zaključak na koji način su sudovi primijenili navedeno pravilo o vremenskom važenju krivičnog zakona, niti da je u apelantovom slučaju primijenjen zakon koji je „blaži po učinioca“. Pri tom, o ovom pitanju se nije izjašnjavao ni Kantonalni sud iako je apelant prvostepenu presudu osporavao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava tvrdeći da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZFBiH iz 1998. godine, a ne KZFBiH iz 2003. godine.

41. U odgovoru na apelantove navode Općinski sud je istakao da je primijenjen KZFBiH iz 2003. godine kao blaži zakon. U vezi s tim je izričito ukazano da je članom 272. stav 1. KZFBiH iz 1998. godine propisano da krivično djelo poreske utaje čini onaj ko izbjegava plaćanje obaveza koje prelaze iznos od 1.000,00 KM, dok je članom 273. stav 1. KZFBiH iz 2003. godine propisano da navedeno krivično djelo čini onaj ko izbjegne plaćanje obaveze čiji iznos prelazi 10.000,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude izričito ukazano da iznos obaveze na godišnjem nivou iznosi preko 10.000,00 KM a zbog čega je ispunjen jedan od bitnih uslova za postojanje ovog krivičnog djela, te da se radi o objektivnom uslovu kažnjivosti koji nije dio radnje izvršenja krivičnog djela i ne mora biti obuhvaćen sviješću optužene osobe. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporenih odluka nisu izostali detaljni razlozi i obrazloženja kojim radnjama i na koji način je apelant ostvario obilježja krivičnog djela utaje poreza iz člana 273. stav 1. KZFBiH.

42. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, i pored činjenice da su redovni sudovi, a suprotno zakonskoj obavezi da u obrazloženju osporene odluke iznesu kojim su se razlozima upravljali pri rješavanju pravnih pitanja, nisu prekršili obavezu iz člana 5. stav 2. KZFBiH, obzirom da su primijenili zakon koji je „blaži za učinioca“.

43. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da propust redovnih sudova da u obrazloženju osporenih presuda obrazlože zašto je u apelantovom slučaju primijenili krivični zakon koji je stupio na snagu nakon vremena izvršenja krivičnog djela, te da je primjena navedenog zakona zasnovana na činjenici da je „blaži za počinioca“, u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavljaju takav nedostatak koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka kao cjeline.

44. Nadalje, apelant tvrdi da je obrazloženju osporene drugostepene presude izostalo obrazloženje koji konkretno blanketni propis predstavlja obilježje krivičnog djela poreske utaje, odnosno koji blanketni propis je povrijedio i time počinio navedeno krivično djelo. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude izričito navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da MONDEX nije uplatio porez na promet u označenom iznosu, što je suprotno čl. 13. i 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Shodno navedenom, apelantovi navodi i u ovom dijelu su neosnovani.

45. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, odnosno da neki dokazi nisu mogli biti prihvaćeni. Po apelantovom mišljenju osporene odluke se nisu mogle zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, s obzirom da je finansijska dokumentacija kojom je raspolagao bila uredna pa je bilo dovoljno da sudovi ostvare uvid u nju, te da se kao dokaz u postupku protiv njega nije mogla koristiti Presuda Suda BiH broj K-134/04 od 24. decembra 2004. godine jer je ona donesena u odnosu na osuđenog D.K., vlasnika i direktora „Darko produkta“, na osnovu sporazuma o priznanju krivice, a u kom postupku on nije učestvovao.

46. U vezi s ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi normalno moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog, s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Nadalje, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka iscrpno navedeni nalaz i mišljenje vještaka, koji je saslušan i na glavnom pretresu, te da su njegovi nalaz i mišljenje, kao i iskaz, cijenjen pojedinačno i u vezi s ostalim provedenim dokazima, prije svega iskazom svjedoka S.P., te Izvještajem koji je sačinila Centralna istražna jedinica Poreske uprave. Apelantu u toku postupka nije bila uskraćena mogućnost da ispituje vještaka, niti da osporava njegov nalaz i mišljenje. Također, apelant ničim nije doveo u pitanje ostale provedene dokaze u vezi s kojim su cijenjen nalaz i mišljenje, te iskaz vještaka, a na temelju kojih je i utvrđena odlučna činjenica da nije bilo stvarnog prometa između MONDEX-a i „Darko produkta“. Nadalje, apelant tvrdi da je finansijska dokumentacija bila uredna, te da je isporučivao robu „Darko produktu“ ali da nije njegova krivica što je ovaj nije uredno i knjižio. U prilog ove tvrdnje ističe da je svjedok D.K., vlasnik i direktor „Darko produkta“, potvrdio da je „vidio kamione“. Međutim, u obrazloženju osporene prvostepene presude je navedeno da je ovaj svjedok u odnosu na poslovanje s MONDEX-om izjavio da nije poznavao odgovorno lice (apelanta), da mu je preduzeće poznato iz finansijske dokumentacije, kao i da se njegov potpis i pečat nalaze na svih sedam naloga kojim je izvršena uplata MONDEX-u, koje navode apelant ne dovodi u pitanje u apelaciji.

48. Nadalje, u obrazloženju osporene prvostepene presude je navedeno da je pročitana presuda Suda BiH na koju apelant u apelaciji ukazuje, a kojom je svjedok D.K. proglašen krivim za krivično djelo pranja novca. U navedenoj presudi se spominje i preduzeće MONDEX kao jedno od onih s kojim je poslovao svjedok D.K. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da je navedena presuda cijenjena u vezi s iskazom svjedoka D.K., koji je u svom iskazu potvrdio da je poslovao s apelantovim preduzećem, te autentičnost pečata i potpisa na nalozima kojim je izvršeno plaćanje apelantovom preduzeću. Apelant ne navodi da je u toku postupka pred prvostepenim sudom osporavao provođenje ovog dokaza, odnosno da je u tome bio onemogućen. Najzad, osporena presuda predstavlja samo jedan od provedenih dokaza u toku postupka, a iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizilazi da se one ne zasnivaju jedino ili u pretežnom dijelu na ovom dokazu. Najzad, u obrazloženju osporene prvostepene presude, a što apelant ne dovodi u pitanje, ukazano je da je kao jedini dokaz koji je on predočio cijenjen je ugovor o poslovnoj saradnji zaključen s preduzećem „Darko produkt“, na koji apelant u apelaciji također ukazuje kao dokaz o njegovom zakonitom poslovanju s preduzećem „Darko produkt“. Međutim, apelant ničim ne dovodi u pitanje zaključak i ocjenu redovnog suda u vezi s ponuđenim dokazom, posebno s njegovim sadržajem kako je predstavljen u osporenim odlukama, a koji je također cijenjen u prilog zaključka da stvarnog prometa između MONDEX-a i „Darko produkta“ nije bilo.

49. Apelant tvrdi da je u obrazloženju osporenih odluka izostalo obrazloženje da je krivično djelo poreske utaje počinio s umišljajem. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno obrazložene apelantove radnje u kojim se stiču obilježja krivičnog djela poreske utaje, te da je, s obzirom na sve okolnosti, utvrđene činjenice i radnje koje je apelant preduzeo, kao i radnje koje nije preduzeo a znao je, kao odgovorno lice, da ih mora preduzeti, proizilazi da je apelant imao volju i namjeru da izvrši krivičnopravnu radnju, a na temelju čega je zaključeno da je navedeno krivično djelo počinio s umišljajem. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

50. Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih odluka u pogledu načina na koji su redovni sudovi prihvatili i cijenili dokaze u postupku, zadovoljavaju standard „obrazložene presude“, te da propusti redovnih sudova da se u obrazloženju, u skladu sa zakonskom obavezom, izjasne i o svim pravnim pitanjima, u okolnostima konkretnog slučaja, ne dovode u pitanje ocjenu da je krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje.

51. Najzad, apelant je ukazao da je Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002794 05 U od 3. juna 2009. godine, te Rješenjem Poreske uprave Kantona Sarajevo, Odsjek za inspekcijski nadzor, broj 10-9-02-15-1-483-5/09 od 30. oktobra 2009. godine, utvrđeno u ponovnom postupku inspekcijskog nadzora po Zapisniku broj 10-9-02-15-1-483/09 od 6. augusta 2009. godine da poreski obveznik MONDEX d.o.o., nema dodatno utvrđenih poreskih obaveza, te da je predmet kontrole bilo i poslovanje s preduezćem „Darko produkt“.

U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje da je predmet razmatranja u okviru apelacione nadležnosti presuda koja je stekla svojstvo res judicata i koju Ustavni sud može razmatrati u odnosu na navode o povredi prava garantovanih Ustavom ili međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH. Međutim, apelaciona nadležnost Ustavnog suda ne može se shvatiti kao nastavak postupka koji je okončan pravosnažnom i obavezujućom presudom, odnosno kao ponovno suđenje ili postupak po žalbi u kome je moguće ponovo preispitivati i utvrđivati pitanje o kom postoji odluka koja je stekla svojstvo res judicata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, tač. 128. i 129, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

52. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta je okončan pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda od 2. jula 2009. godine, koja je stekla svojstvo res judicata i koja je predmet osporavanja apelacijom. Nadalje, apelant osporava navedenu presudu ukazujući i na odluke Kantonalnog suda i nadležne poreske uprave, iz kojih proizilazi da je poslovanje njegovog preduzeća bilo u skladu sa zakonom, a koje su donijete nakon što je osporena presuda Kantonalnog sud stekla svojstvo res judicata, odnosno koje predstavljaju nove činjenice koje nisu postojale u vrijeme kada je postupak vođen pred redovnim sudovima pa se o njima nisu mogli ni izjašnjavati niti ih cijeniti. S obzirom da Ustavni sud u okviru apelacione nadležnosti može razmatrati samo presudu koja je stekla svojstvo res judicata, te da postupak po apelacionoj nadležnosti pred Ustavnim sudom nije nastavak postupka koji je okončan takvom presudom, apelantu stoji na raspolaganju da nove činjenice iskoristi u skladu sa zakonom.

53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, ovu tvrdnju nije posebno obrazlagao, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da apelantove navode koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje ispituje i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada propust redovnog suda da se u obrazloženju osporene presude, u skladu sa zakonskom obavezom, izričito izjasni na koji način je riješio određeno pravno pitanje, u okolnostima konkretnog slučaja nije bio od takvog uticaja da dovede u pitanje pravičnost postupka u cjelini.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-29/10 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio