Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1527/10 (B. M.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1527/10

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1527/10, rješavajući apelaciju Bege Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bege Mujića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001 157 09 U od 26. marta 2010. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bego Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 001 157 09 U od 26. marta 2010. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 11. februara 2011. godine a što je on i učinio 3. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni PIO), te Federalnog PIO-Kantonalna administrativna služba Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) zatraženo je 7. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. aprila 2011. godine, a Federalni PIO 19. aprila 2011. godine. Kantonalna administrativna služba do dana donošenja ove odluke nije dostavila odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. jula 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalna administrativna služba je Rješenjem broj 1810-0386/08-4 od 6. marta 2009. godine apelantu priznala pravo na starosnu penziju počev od 1. maja 2008. godine, a od kada je trebalo da počne i isplata penzije. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, navedeno da je postupak pokrenut po zahtjevu podnijetom 17. jula 2008. godine. Dalje, u postupku je utvrđeno da apelant na dan podnošenja zahtjeva ima navršenih 60 godina života, da je ostvario ukupan penzijski staž od 31 godine, dva mjeseca i dva dana, da mu se priznaju staž i vrijeme provedeni u Oružanim snagama, i to: od 18. septembra 1991. godine do 14. aprila 1992. godine, tj. od jedne godine, jednog mjeseca i 24 dana; od 1. februara 1993. godine do 22. decembra 1995. godine, tj. od pet godina, devet mjeseci i 14 dana (staž u dvostrukom trajanju), te da apelant ima status veterana. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelant 1. maja 2008. godine ispunio uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju na osnovu člana 22. Zakona o pravima demobiliziranih boraca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 61/06, u daljnjem tekstu: Zakon o demobiliziranim borcima). Najzad, ukazano je da je datum od kada apelantu pripada pravo na penziju utvrđen na osnovu člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a datum od kada teče isplata penzije na osnovu člana 104. stav 1. istog zakona.

7. Federalni PIO je Rješenjem broj 01/1-1139112673 od 16. novembra 2009. godine odbio apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je apelant 13. juna 2007. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po Zakonu o demobiliziranim borcima („Službene novine FBiH“ broj 61/06). Dalje, ukazano je i da je apelantu priznato vrijeme provedeno u odbrani Bosne i Hercegovine, i to: od 18. septembra 1991. godine do 14. aprila 1992. godine, te od 1. februara 1993. godine do 22. decembra 1995. godine, a koje se, prema članu 94. Zakona o PIO („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 75/05 i 59/06), računa u dvostrukom trajanju. Dalje, ukazano je da je članom 2. stav 3. Zakona o demobiliziranim borcima određeno da je dobrovoljac pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu i u odbrani u periodu od 18. septembra 1991. godine do 19. juna 1992. godine, kao i drugo lice koje nije bilo vojni obveznik u vrijeme dobrovoljnog stupanja u Oružane snage i ostalo neprekidno u jedinicama do kraja rata, ili je ranije demobilizirano od nadležnog vojnog organa, odnosno na stav 4. kojim je regulirano da je veteran lice koje je stupilo u jedinice Oružanih snaga u periodu od 19. juna 1992. godine do kraja 1992. godine i ostalo neprekidno do 23. decembra 1995. godine. Dalje, ukazano je da su izmjenama i dopunama navedenog zakona („Službene novine FBiH“ broj 32/08), koje su stupile na snagu 5. juna 2008. godine a primjenjuju se od 1. maja 2008. godine, navedene odredbe izmijenjene tako da se dobrovoljcem smatra pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu, kao i lice koje nije imalo ova svojstva u vrijeme dobrovoljnog stupanja u Oružane snage i koje je ostalo u Oružanim snagama najmanje dvije godine, te da nisu otpušteni na osnovu dezerterstva, a veteranom lice koje je stupilo u Oružane snage u periodu od 19. juna 1992. godine do kraja 1992. godine i demobilizirano od nadležnog vojnog organa, ali ne na osnovu dezerterstva. Dalje, ukazano je da, u skladu sa članom 22. Zakona o demobiliziranim borcima, dobrovoljac iz člana 2. stav 3. kojem je priznato učestvovanje u odbrani u trajanju od najmanje dvije godine stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 55 godina života i najmanje 30 godina radnog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o PIO, a u skladu sa članom 23. istog zakona, a veteran iz člana 2. stav 4. Zakona kom je priznato učestvovanje u odbrani od najmanje dvije godine stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 35 godina penzijskog staža bez obzira na godine života, odnosno kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima propisanim Zakonom o PIO. U apelantovom slučaju je utvrđeno da postoji prekid učešća u Oružanim snagama „u periodu od 18. septembra 1991. godine do 14. aprila 1992. godine i od 1. februara 1993. godine do 22. decembra 1995. godine“ (očigledno greška, jer su ovo periodi koji su apelantu priznati kao vrijeme provedeno u odbrani; trebalo bi da stoji da postoji prekid od 15. aprila 1992. godine do 31. januara 1993. godine). Shodno navedenom, prvostepeni organ u postupku provođenja Presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-08-000386 od 3. septembra 2008. godine apelantu nije priznao pravo za period od dana podnošenja zahtjeva pa do 30. aprila 2008. godine. Dalje, ukazano je da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o demobiliziranim borcima stupio na snagu 5. juna 2008. godine a da se primjenjuje od 1. maja 2008. godine, od kada je apelantu i priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa članom 22. Zakona o demobiliziranim borcima.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 001 157 09 U od 26. marta 2010. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 13. juna 2007. godine, da su prvostepeni i drugostepeni organ o ovom zahtjevu odlučili negativno, jer su utvrdili da apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 22. i 23. Zakona o demobiliziranim borcima, te da je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-U-08-000386 od 3. septembra 2008. godine po apelantovoj tužbi osporene akte poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U navedenoj presudi je ukazano da je apelant ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu sa Zakonom o demobiliziranim borcima, kao i da je sud pri tome imao u vidu da je u međuvremenu donesen Zakon o izmjenama i dopunama navedenog zakona čija primjena je započela 1. maja 2008. godine. Dalje, ukazano je da su u ponovnom postupku prvostepeni i drugostepeni organ slijedili upute iz navedene presude, te da su pravilno utvrdili da apelantu pripada pravo na starosnu penziju od 1. maja 2008. godine. S tim u vezi je ukazano da apelant ovo pravo nije mogao ostvariti po Zakonu o demobiliziranim borcima („Službeni glasnik FBiH“ broj 61/06), jer je ovaj zakon zahtijevao neprekidnost službe od dvije godine, a apelant ima prekide, odnosno da je apelant ovo pravo mogao ostvariti tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna ovog zakona („Službeni glasnik FBiH“ broj 32/08) po kom se traži služba od najmanje dvije godine, tj. ostvarena i sa prekidima. Također, ukazano je i da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Kantonalni sud u prethodnoj presudi istakao da mu pripada pravo na starosnu penziju od 13. juna 2007. godine. U vezi s tim je ukazano da je u ovoj presudi utvrđeno da apelantu pripada pravo na starosnu penziju, te da je predmet vraćen na ponovni postupak po njegovom zahtjevu od 13. juna 2007. godine pri čemu je prvostepenom organu dana uputa u pogledu primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o demobiliziranim borcima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant je osporio presudu Kantonalnog suda navodeći da mu je povrijeđeno „pravo na jednakost pred zakonom a kroz to pravo i materijalno pravo iz socijalnog prava iz penzijskog osiguranja“. Apelant je naveo da je kao neuka stranka obmanut pred zakonom, te da mu je uskraćena jednakost pred zakonom. Apelant smatra da mu je pravo na starosnu penziju trebalo biti priznato od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 13. juna 2007. godine, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva ispunjavao uvjete iz čl. 22. i 23. Zakona o demobiliziranim borcima. Ovu tvrdnju apelant temelji na činjenici da je Kantonalni sud u istim činjeničnim i pravnim okolnostima donio drugačiju odluku. U prilog navedenom apelant je priložio prvostepeno i drugostepeno rješenje, te presudu istog Kantonalnog suda koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju za H.I. Iz predočenih dokumenata proizlazi, pored ostalog, da je H.I. priznato u staž i vrijeme provedeno u Oružanim snagama koje je ostvario sa prekidima, kao i da je imao priznat status veterana (a što su okolnosti i apelantovog slučaja), ali da je Kantonalni sud ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje sa nalogom prvostepenom organu da u ponovnom postupku prizna pravo na starosnu penziju od dana podnošenja zahtjeva, tj. 21. marta 2007. godine, a ne od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o braniocima, tj. od 1. maja 2008. godine. Iz obrazloženja predočene presude proizlazi da je ovakav stav utemeljen na tumačenju čl. 22. i 23. Zakona o braniocima prema kom se ovom odredbom ne zahtijeva neprekidnost učešća u Oružanim snagama za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema ovom zakonu, već samo da ukupan zbir vremena provedenog u Oružanim snagama treba da bude duži od dvije godine, a koje uvjete je H.I. ispunjavao i u vrijeme podnošenja zahtjeva, tj. 21. marta 2007. godine, odnosno i prije izmjena i dopuna navedenog zakona koje se primjenjuju od 1. maja 2008. godine.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na jednakost pred zakonom, prava na stečena prava, kao ni pravo po osnovu Zakona o PIO.

11. Federalni PIO je u odgovoru istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženju iz svog rješenja, te da smatra da nije povrijeđen zakon, kao ni apelantova ustavna prava.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o pravima demobiliziranih boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 61/06 i 27/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Demobiliziranim braniocem, u smislu ovog Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog organa unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: oružane snage), koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka neposredne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnog vojnog organa, kao i lice koje je učestvovalo u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu prije 18.09.1991. godine a koje je angažirano od nadležnih organa.

(...)

Dobrovoljcem u organiziranju otpora, u smislu ovog Zakona, smatra se pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. do 19.06.1992. godine, kao i drugo lice koje nije bilo vojni obveznik u vrijeme dobrovoljnog stupanja u oružane snage i ostalo neprekidno u jedinicama do kraja rata ili je ranije demobilizirano od nadležnog vojnog organa.

Veteranom, u smislu ovog Zakona, podrazumijeva se lice koje je stupilo u jedinice oružanih snaga u periodu od 19.06.1992. godine do kraja 1992. godine i ostalo neprekidno do 23.12.1995. godine ili je ranije demobilizirano od nadležnog vojnog organa, ali ne na lični zahtjev.

Član 22.

Dobrovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05).

Član 23.

Veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima demobiliziranih boraca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 32/08 od 4. juna 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 61/06 i 27/08) u članu 2. st. 3. i 4. mijenjaju se i glase: "Dobrovoljcem u organiziranju otpora, u smislu ovog Zakona, smatra se pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. do 19.06.1992. godine, kao i druga lica koja nisu bila vojni obveznici u vrijeme dobrovoljnog stupanja u oružane snage i ostali u oružanim snagama najmanje dvije godine, te da nisu otpušteni po osnovu dezerterstva iz oružanih snaga.

Veteranom, u smislu ovog Zakona, smatra se lice koje je stupilo u jedinice oružanih snaga u periodu od 19.06.1992. godine do kraja 1992. godine i demobilizirano od nadležnog vojnog organa, ali ne na osnovu dezerterstva iz oružanih snaga.

Član 3.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se od 1. maja 2008. godine.

14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

Član 104.

Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 001 157 09 U od 26. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 30. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant nije izričito naveo pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje smatra da mu je povrijeđeno osporenom presudom Kantonalnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da se apelantovim navodima iz kojih, u suštini, proizlazi da je isti sud, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju, donio dvije različite odluke, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, pokreće pitanje poštivanja garancija ustanovljenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment pravne sigurnosti i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...)

22. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je Kantonalni sud o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, a kojim se pokreću pitanja pravne sigurnosti u smislu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, princip koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (br. 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Princip pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Postojanje suprotnih sudskih odluka može kreirati pravnu nesigurnost i tako umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, a što je nesumnjivo jedan od suštinskih elemenata države zasnovane na vladavini prava. Dalje, ovakva situacija može, ako «nema objektivno i razumno opravdanje», tj. ako ne slijedi legitimni cilj, ili ako ne postoji «razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži» (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, strana 16, stav 33), uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi navedenu Beian, st. 59. do 64).

23. Međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne daju pravo na stabilnu (nepromjenjivu) sudsku praksu (vidi, Evropski sud, Unédic protiv Francuske, aplikacija broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan efektivnom administriranju pravde, jer propust da se održi dinamičan i evolutivan pristup može dovesti u pitanje ometanje reformi ili poboljšanja (vidi, Evropski sud, Atanasovski protiv “Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije” broj 36815/03, stav 38, 14. januar 2010. godine).

Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, usvojio stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, a koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

24. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donio dvije različite odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se pri ocjeni da li suprotne odluke domaćih sudova, a koji su pri tome i sudovi posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, predstavljaju povredu prava na pravično suđenje razvijeni sljedeći kriteriji: da li postoje “očigledne i dugoročne razlike” u praksi suda, da li je pred domaćim sudovima osiguran mehanizam za prevazilaženje nesaglasnosti i, ako postoji, u kom obimu (vidi već citirane, Bein, st. 34-40; Schwarzkopf i Taussik; Tudor Tudor, stav 31).

25. Ustavni sud najprije primjećuje da je presuda na koju apelant ukazuje donijeta nepunu godinu prije donošenja presude u njegovom slučaju. Dalje, apelant ne navodi da je tek u njegovom slučaju Kantonalni sud promijenio stav i odstupio od prakse iz presude u predmetu H.I. na koju izričito ukazuje. U tom slučaju, a u skladu sa navedenim principima Evropskog i Ustavnog suda, Kantonalni sud bi bio obavezan dati jasne razloge i obrazloženja zašto je promijenio svoj raniji stav. Također, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je u vrijeme donošenja osporene presude u njegovom slučaju, a ni kasnije Kantonalni sud na drugačiji način tumačio i primjenjivao relevantne odredbe Zakona o braniocima od onog u njegovom slučaju. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, na temelju ukazivanja na samo dvije odluke istog suda u povodu istog pravnog i činjeničnog pitanja, ne može se zaključiti da postoje “očigledne i dugoročne razlike” u praksi suda. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi da je protiv osporene presude Kantonalnog suda ulagao zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u skladu sa članom 41. Zakona o upravnim sporovima. Naime, navedeni zahtjev može se izjaviti i zbog povrede odredaba materijalnog prava, a pošto se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o primjeni odredaba federalnog zakona, to bi o zahtjevu, u skladu sa članom 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučivao Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine kao najviša sudska instanca u sistemu redovnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom 46. Zakona o upravnim sporovima, kada Vrhovni sud odlučuje o zahtjevu za vanredno preispitivanje, presudom ga može odbiti ili uvažiti. U slučaju kada uvažava zahtjev, Vrhovni sud osporenu presudu može preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje kantonalnom sudu čija presuda je ukinuta, a koji je u tom slučaju dužan izvesti sve procesne radnje, te raspraviti o svim pitanjima na koja mu je ukazano. Shodno navedenom, u domaćem pravnom sistemu osiguran je i mehanizam za prevazilaženje „nesaglasnosti“ u smislu navedenih principa Evropskog suda i Ustavnog suda.

26. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Kantonalni sud donošenjem dviju različitih presuda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i tako povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.

27. Dalje, iz apelantovih navoda proizlazi i da smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

28. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao jasne i obrazložene razloge u vezi sa tumačenjem i primjenom materijalnog prava, posebno obrazlažući zašto se početak ostvarivanja prava vezuje za početak primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o demobiliziranim borcima. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je apelant status veterana, kao uvjet za ostvarivanje prava na penziju u smislu čl. 22. i 23. Zakona o demobiliziranim borcima, stekao tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna navedenog zakona. Ovo zbog toga što stupanjem na snagu izmjena i dopuna navedenog zakona više nije potrebno da je učešće u Oružanim snagama ostvareno u neprekidnom trajanju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje činjenicu da je u periodu od 15. aprila 1992. godine do 31. januara 1993. godine postojao prekid u vremenu provedenom u Oružanim snagama a koje mu je priznato u penzijskom stažu. Shodno navedenom, apelantu nije ni moglo biti priznato pravo na penziju i isplata nije mogla otpočeti od podnošenja zahtjeva 13. juna 2007. godine. Naime, članom 103. Zakona o PIO, koji se shodno primjenjuje i pri ostvarivanju prava po Zakonu o demobiliziranim borcima, propisano je da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih zakonom, a članom 104. istog zakona da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije. S obzirom na to da je apelant uvjete za stjecanje penzije u smislu Zakona o demobiliziranim borcima stekao tek izmjenama i dopunama navedenog zakona, a koje se primjenjuju od 1. maja 2008. godine, to su mu prava i priznata od ovog datuma.

29. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo.

30. Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da donošenje dviju različitih odluka o istom činjeničnom i pravnom pitanju upućuje na postojanje “očiglednih i dugoročnih razlika” u praksi suda, a pri tome u domaćem pravnom sistemu postoji mehanizam u obimu koji omogućava prevazilaženje razlika, te kada su u obrazloženju osporene presude dati jasni i obrazloženi razlozi o primjeni materijalnog prava koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić