Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4448/10 (H.I.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4448/10

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4448/10, rješavajući apelaciju H.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija H.I.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju, a koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Tuzli.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2- 1075181442 od 22. aprila 2011. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 14. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka ostvarivanja prava na starosnu penziju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) zatraženo je 28. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Fond PIO je dostavio odgovor 25. marta 2013. godine.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Fonda PIO dostavljen je apelantovom punomoćniku 4. aprila 2013. godine.

4. Apelant je 5. marta 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju i obavijestio Ustavni sud da je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Administrativne službe broj 1810-0183/04-1 (matični broj 0001075181442-0) od 25. juna 2004. godine apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 90,8154 KM, počev od 10. maja 2004. godine.

7. Rješenjem Fonda PIO broj 02/1-1075181442 od 29. jula 2004. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Administrativne službe. Protiv navedenog rješenja Fonda PIO apelant je tužbom pokrenuo upravni spor.

8. Presudom Kantonalnog suda broj U-580/05 od 10. maja 2006. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je osporeno i prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na propuste organa uprave u pogledu odlučnih činjenica i primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Administrativna služba je donijela Rješenje broj 1810-0580/05-3 (matični broj 0001075181442-0) od 28. decembra 2006. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 86,2747 KM, počev od 10. maja 2004. godine.

10. Rješenjem Fonda PIO matični broj 01/1-1075181442 od 8. novembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Administrativne službe. Protiv navedenog rješenja Fonda PIO apelant je tužbom pokrenuo upravni spor.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 001105 08 U od 26. oktobra 2009. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je osporeno i prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovo ukazao na propuste organa uprave koji se ogledaju u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu odlučnih činjenica, te povredi pravila upravnog postupka.

12. Odlučujući drugi put u ponovnom postupku, Administrativna služba je donijela Rješenje broj INO-1810-0016/08-3 (matični broj 0001075181442-0) od 20. augusta 2010. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 86,2747 KM, počev od 10. maja 2004. godine.

13. Rješenjem Fonda PIO broj FZ3/2-1075181442 od 22. aprila 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Administrativne službe.

14. Apelant je protiv Rješenja Fonda PIO broj FZ3/2-1075181442 od 22. aprila 2011. godine tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što predmetni postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju u momentu podnošenja apelacije traje duže od šest godina, kao i činjenici da organi uprave postupaju suprotno uputama Kantonalnog suda, tako da apelant ne može da ostvari svoje pravo na penziju u iznosu koji mu po važećim propisima pripada. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da prvostepeni organ nije postupio po uputama Kantonalnog suda, već je rješenje donio primjenom Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja zaključenog između DF PIOBiH i Javnog fonda Republike Srpske. Apelant smatra da su organi uprave u konkretnom slučaju prilikom određivanja visine njegove penzije povrijedili Zakon o PIO, odnosno da su nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U podnesku od 5. marta 2013. godine apelant je dostavio rješenje Fonda PIO od 22. aprila 2011. godine protiv kojeg je tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor 12. januara 2012. godine o kojem još uvijek nije odlučeno. U navedenom podnesku apelant je ponovo istakao da organi uprave ne uvažavaju stavove Kantonalnog suda, te je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava i naloži Fondu PIO da donese rješenje kojim će apelantu priznati pravo na punu starosnu penziju.

b) Odgovor na apelaciju

16. Fond PIO je u svom odgovoru na apelaciju ponovio činjenice u predmetu i istakao da je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama Zakona o PIO, odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava o čemu je dao iscrpno obrazloženje. Fond PIO je istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te je predložio da Ustavni sud odbije njegovu apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

18. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

22. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku povodom njegove tužbe protiv Rješenja Fonda PIO broj FZ3/2-1075181442 od 22. aprila 2011. godine, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

27. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju započeo 10. maja 2004. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva traje osam godina i 11 mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. Analiza razumnosti trajanja postupka

28. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju apelanta, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

29. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku prvostepeni organ donio rješenja u tri navrata, te da je drugostepeni upravni organ u tri navrata odlučivao o apelantovoj žalbi. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantovoj tužbi kojom je pokretao upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa, te da je u oba slučaja poništavao akte koje su donijeli organi uprave, i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ donosio odluke u vrlo kratkim periodima (najduži period je bio devet mjeseci), što se može reći i za drugostepeni organ (najduži period je bio deset mjeseci). Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u konkretnom postupku odlučivao u vrlo kratkim periodima povodom apelantovih tužbi (godina i devet mjeseci i godina i 11 mjeseci). Međutim, svojim presudama poništavao je prvostepena i drugostepena rješenja i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovno rješavanje zbog nepostupanja po njegovim primjedbama i uputama datim u presudama.

30. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje organa uprave, posebno ako se uzme u obzir da su u upravnim sporovima njihove odluke dva puta poništavane i predmet vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose organi uprave, koji su u predmetnom postupku počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.

31. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje osam godina i 11 mjeseci i koji još uvijek nije okončan može u većem dijelu pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Međutim, kako se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom apelantove tužbe protiv Rješenja Fonda PIO broj FZ3/2-1075181442 od 22. aprila 2011. godine nalazi pred Kantonalnim sudom, a za donošenje konačne odluke o apelantovom zahtjevu neophodno je da Kantonalni sud donese odluku o podnesenoj tužbi, to je ovom sudu naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.

Ostali navodi iz apelacije

33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak ostvarivanje apelantovog prava na starosnu penziju nije završen ni nakon osam godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4448/10 (H.I.) | Sudska praksa | Aktio