Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5653/10 (S.H.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 244
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine · čl. 34
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-5653/10
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5653/10, rješavajući apelaciju S.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2.. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S.H.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Armije RBiH.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu otpuštanja S.H. iz službe u Armiji RBiH, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Klokotnice, Općina Doboj Istok, podnio je 16. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Armije RBiH.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) zatraženo je 14. januara i 4. marta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ministarstvo odbrane i Vlada su 18. januara, odnosno 15. marta 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Ministarstva odbrane i Vlade FBiH dostavljeni su apelanatu 2. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Zajedničke komande Vojske Federacije-Vojne jedinice 5022 Tuzla (u daljnjem tekstu: Zajednička komanda) broj 03/1-1/418 od 27. oktobra 1997. godine apelant je otpušten iz službe u Armiji RBiH 10. novembra 1997. godine, te je tog dana prestala potreba za daljnjim angažovanjem apelanta u VJ 6400.
6. Apelant je protiv rješenja Zajedničke komande podnio žalbu o kojoj drugostepeni organ nije odlučio u zakonskom roku zbog čega je apelant tužbom pokrenuo upravni spor zbog «šutnje administracije». Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U.996/99 od 2. augusta 1999. godine apelantova tužba je uvažena, te je Zajedničkoj komandi naloženo da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje povodom apelantove žalbe podnesene protiv Rješenja istog organa broj 03/1-1/418 od 27. oktobra 1997. godine.
7. Postupajući povodom presude Vrhovnog suda, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) je donijelo Rješenje broj 31-8-03-5-360/99 od 8. septembra 1999. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. Protiv navedenog rješenja FMO apelant je tužbom pokrenuo upravni spor.
8. Presudom Vrhovnog suda broj U.1939/99 od 15. marta 2000. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je osporeno i prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na propuste organa uprave u pogledu njihovog zaključka u vezi sa apelantovim statusom u Armiji BiH, te primjenom materijalnog prava u konkretnom slučaju.
9. Nakon toga, Zajednička komanda je odlučujući u ponovnim postupcima donijela rješenja br. 30-26/11-1/1/2-213/00 od 31. jula 2000. godine, UP-I-30-26/11-1/1/2-154/01 od 26. marta 2001. godine, UP-I-30-26/11-1/1-1/2-3/01 od 3. decembra 2001. godine, UP-I-30-26-05-/11- 1/-3/01 od 17. juna 2002. godine i 29-24-13-34-5-1110-2/04 od 19. maja 2004. godine, dok je FMO svojim rješenjima br. 30-8/11-1/5-398/00 od 16. septembra 2000. godine, 90-8/34-3/5-282/01 od 26. aprila 2001. godine, 30-8/11-1/03-1025-1/01 od 14. januara 2002. godine, 30-8/11-1/3-1025- 3/02 od 23. jula 2002. godine i 29-13-34-5-1514-4/04 od 22. juna 2004. godine odbijalo kao neosnovane apelantove žalbe podnesene protiv prvostepenih rješenja. Presudama Vrhovnog suda br. U-1863/00 od 6. decembra 2000. godine, U.1603/2001 od 20. septembra 2001. godine, U-674/02 od 18. aprila 2002. godine i U-1851/02 od 29. januara 2004. godine, te Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000232 od 15. septembra 2008. godine navedena prvostepena i drugostepena rješenja su poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Dakle, Zajednička komanda i FMO su u predmetnom postupku u pet navrata donosili svoje odluke koje su poništavane presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda iz razloga što navedeni organi uprave nisu postupili po primjedbama i uputama datim u presudama Vrhovnog suda.
10. Ustavni sud, na temelju stanja u spisu, zapaža da do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije okončan ponovni postupak u konkretnom predmetu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da se od 1997. godine, kada je otpušten iz Armije BiH, osporavaju njegova prava, te navodi hronologiju predmetnog postupka u kojem je redovni sud šest puta odlučivao u upravnom sporu po apelantovoj tužbi. Dalje se navodi da je u njegovom slučaju Vlada FBiH bila u obavezi da postupi po presudi Kantonalnog suda, što nije uradila, te da se zbog toga obraćao Kantonalnom sudu, Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine, Upravnom inspektoratu Federalnog ministarstva pravde, te dva puta slao urgencije Vladi FBiH. Pored povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja proizlazi iz apelacionih navoda, apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
12. Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine je u odgovoru na apelaciju navelo da je u konkretnom slučaju Vlada FBiH nadležna za postupanje po presudi Kantonalnog suda. Naime, nadležnost Vlade FBiH proizlazi iz činjenice da je sa 31. decembrom 2005. godine prestalo da postoji FMO, a da je članom 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH regulisano da, «osim ako nije drugačije predviđeno u planu prenosa ostalih prava i obaveza iz stava 1. ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine». Dalje se navodi da je za obaveze FMO nastale do 1. januara 2006. godine odgovorna Vlada FBiH koja je iz navedenog razloga imala formiranu Komisiju za koordinaciju poslova Vlade FBiH iz djelokruga prijašnjeg FMO, kojoj je Ministarstvo odbrane aktom broj 13-1-5392-1/08 od 8. oktobra 2008. godine vratilo predmet na nadležno postupanje. Ministarstvo odbrane je u kontekstu navedenog dostavilo Vladi FBiH i kopiju Rješenja Suda BiH broj Ur-111/07 od 14. februara 2008. godine kojim je riješen sukob nadležnosti između Suda BiH i Kantonalnog suda u Mostaru u kojem je Sud BiH zauzeo stav da su entitetske vlade te koje treba da snose posljedice eventualne nezakonitosti rješenja prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane. Na kraju, Ministarstvo odbrane je navelo da je navedeni stav koji se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije Ministarstva odbrane zauzet i u Odluci Ustavnog suda broj AP 13/07.
13. Vlada FBiH je u svom odgovoru na apelaciju kratko navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je presuda Kantonalnog suda dostavljena na postupanje Federalnom ministarstvu pravde, po principu «negativne nadležnosti», koje je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti da postupi po pricnipu «negativne nadležnosti». Vlada FBiH je, s obzirom na veći broj presuda koje se odnose na materiju iz nadležnosti bivšeg FMO, na 159. sjednici održanoj 14. decembra 2010. godine utvrdila i uputila u parlamentarnu proceduru Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave. Navedeni zakon je dopunjen na način da se za postupanje po pravosnažnim presudama, donesenim po tužbama pripadnika bivše Vojske FBiH i bivšeg FMO kojima su poništena rješenja FMO i predmeti vraćeni na ponovni postupak, stavlja u nadležnost Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata. Međutim, predložene izmjene navedenog zakona nisu usvojene pa je Vlada FBiH izmijenila Uredbu o privremenom preuzimanju funkcija prijašnjeg FMO iz oblasti vođenja evidencija, upravnog postupka o pripadnosti oružanim snagama i okolnostima stradavanja. Navedenom uredbom, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 83/11 od 9. decembra 2011. godine, Vlada FBiH je do izmjene Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave propisala nadležnost Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata za upravno rješavanje u sporovima zbog povreda prava iz radnog statusa u prijašnjoj Vojsci FBiH. Nakon toga, Vlada FBiH je na 54. sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donijela Uredbu o privremenom preuzimanju dijela funkcija prijašnjeg FMO iz oblasti vođenja evidencija („Službene novine FBiH“ broj 53/12). Međutim, Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-22/12 od 18. decembra 2012. godine je utvrđeno da navedena uredba nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je u skladu sa članom IV.C.12b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odlučio da, kao prelazno rješenje, dâ rok od šest mjeseci Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da zakonom regulira ovu materiju, do kada se osporena Uredba može primjenjivati. Vlada FBiH je na kraju istakla da se radi o složenom problemu koji zahtijeva sistemsko rješenje zbog nepostojanja nadležnog organa koji bi rješavao radnopravna, statusna i druga pitanja koja se odnose na pripadnike prijašnjeg FMO i Vojske FBiH. S obzirom na navedene okolnosti, Vlada FBiH je navela da u konkretnom predmetu nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dok u odnosu na povredu ostalih navedenih apelantovih prava smatra da navedene povrede nisu dokazane i predlaže da se u tom dijelu apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 244. stav 1.
(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
15. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 36. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
16. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
17. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72.
(Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, sa 1. januarom 2006. godine.
(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine.
(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Iz apelantovih navoda proizlazi da je zbog nedonošenja konačne odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na njegovo otpuštanje iz Armije RBiH, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu postupljeno po presudi Kantonalnog suda, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
26. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak otpuštanja apelanta iz Armije RBiH pokrenut po službenoj dužnosti 27. oktobra 1997. godine, kad je Zajednička komanda donijela rješenje o otpuštanju apelanta iz službe. Ustavni sud primjećuje da nakon Presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000232 od 15. septembra 2008. godine, kojom je uvažena apelantova tužba, poništeno osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, još uvijek nije donesena konačna (meritorna) odluka o apelantovom otpuštanju iz službe. Dakle, predmetni postupak traje 15 godina i šest mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
Analiza razumnosti trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku otpuštanja apelanta iz Armije RBiH, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu.
28. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 27. oktobra 1997. godine i još uvijek nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ donosio odluke u vrlo kratkim periodima nakon što je predmet vraćan na ponovno rješavanje poslije okončanja upravnog spora (najduži period je bio četiri mjeseca). Također, FMO je svoje odluke donosilo u relativno kratkim periodima kada je postupalo po apelantovim žalbama u ponovnim postupcima (najduži period je bio dva mjeseca) uz izuzetak na samom početku postupka kada je FMO odlučilo o apelantovoj žalbi nakon što je okončan upravni spor zbog «šutnje administracije». Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u konkretnom postupku odlučivao u vrlo kratkim periodima povodom apelantovih tužbi (šest mjeseci, tri mjeseca, pet mjeseci, tri mjeseca, godinu i šest mjeseci i četiri godine i dva mjeseca). Međutim, svojim presudama Vrhovni sud, a zadnjom presudom i Kantonalni sud su poništavali rješenja Zajedničke komande i FMO i predmet vraćali prvostepenom organu na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da su prvostepene i drugostepene odluke u više navrata (šest puta) poništene presudama nadležnih sudova (Vrhovni sud i Kantonalni sud) u upravnim sporovima koje je pokrenuo apelant i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak uslijed nedostataka u tim odlukama i zbog nepostupanja po primjedbama i uputama nadležnih sudova. Prema stanju spisa, a imajući u vidu da je u međuvremenu ukinuto FMO, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi kod Vlade FBiH kojoj je proslijeđen na nadležno postupanje s obzirom na to da iz relevantnih odredaba Zakona o odbrani (član 72. st. 2. i 3) nesporno proizlazi da je upravo Vlada FBiH nadležna da okonča predmetni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine (objavljenoj u «Službenom glasniku BiH» broj 65/09) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji, gdje je zaključeno da je Vlada FBiH nadležna da okonča predmetni postupak.
29. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje prvostepenog i drugostepenog organa, posebno ako se uzme u obzir da su u upravnim sporovima njihove odluke šest puta poništavane i predmet vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose prvostepeni i drugostepeni organ (Zajednička komande i FMO), koji su u predmetnom postupku počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.
30. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Vrhovnog i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka, koji traje 15 godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan, može u većem dijelu pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Međutim, pošto je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, nakon Presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000232 od 15. septembra 2008. godine, predmet proslijeđen na nadležno postupanje Vladi FBiH, to je Vladi FBiH naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja u konkretnom predmetu.
Ostali navodi iz apelacije
32. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, navodi o povredi navedenih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do kršenja prava na život, prava da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, te prava na nediskriminaciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak otpuštanja apelanta iz Armije RBiH nije završen ni nakon 15 godina i šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić