Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1534/10 („ZVONIX“ d.o.o. Oštre Luke)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Porez
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1534/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1534/10, rješavajući apelaciju „ZVONIX“ d.o.o. iz Oštre Luke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ZVONIX“ d.o.o. iz Oštre Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000032 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000008 07 U od 15. oktobra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-50/07 od 25. aprila 2007. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Orašje broj 10-2/01-15-1-72/04 od 27. decembra 2006, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ZVONIX“ d.o.o. iz Oštre Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000032 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000008 07 U od 15. oktobra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-50/07 od 25. aprila 2007. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Orašje broj 10-2/01-15-1-72/04 od 27. decembra 2006, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „ZVONIX“ d.o.o. Oštre Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ante Lukač advokat iz Orašja, podnio je 3. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000032 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 000008 07 U od 15. oktobra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 07-

15-50/07 od 25. aprila 2007. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Orašje (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 10-2/01-15-1-72/04 od 27. decembra 2006.

2. Rješenjem inspektora Porezne uprave broj 10-2/01-15-1-72/04 od 27. decembra 2006. godine apelant je obavezan da izvrši uplatu javnih prihoda (porez na promet proizvoda) u iznosu od 61.729,92 KM sa zateznom kamatom u iznosu od 9.696,70 KM. U obrazloženju rješenja Poreska uprava je navela da je izvršena kontrola obračuna i uplate javnih prihoda apelanta, poreza na promet proizvoda, o čemu je sastavljen zapisnik broj 10-2/01-15-1-72/04 od 13. novembra 2006. godine u kojem je utvrđeno niz nepravilnosti u poslovanju apelanta. Iz zapisnika između ostalog proizilazi da apelant bezporeznu prodaju na veliko vršio protivno odredbama člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine FBiH“, broj 49/02, u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet) i člana 9. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet („Službene novine FBiH“, broj 28/01 i 53/02, u daljnjem tekstu: Pravilnik), da je poslovao sa sedam fiktivnih pravnih lica iz Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), tj. da je vršio prodaju kucima koja nisu registrovana ni kod nadležnog registracionog suda niti se nalaze u evidencijama poreznih obveznika u Poreskoj upravi RS-a. Dalje je navedeno da je apelant vršio prodaju a da izdati računi nisu sadržavali registarski i porezni broj kupaca, dakle izdavao je fakture u poslovanju sa fiktivnim firmama na temelju čega je ostvario ukupan promet od 617.299,24 KM, na koji iznos nije izvršio i uplatio porez na promet. Prema tome apelantu je rješenjem inspektorata Porezne uprave naložena uplata poreza na promet proizvoda u iznosima kao i izreci rješenja u skladu sa članom 7. i 8. Zakona o porezu na promet i članom 9. Pravilnika.

3. Rješenjem Ministarstva broj 07-15-50/07 od 25. aprila 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Porezne uprave. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je apelantu naložio uplatu poreza na promet proizvoda u navedenim iznosima, jer je u svom poslovanju postupao suprotno odredbama čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet i člana 9. Pravilnika.

4. Protiv rješenja Ministarstva broj 07-15-50/07 od 25. aprila 2007. godine apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj 02 0 U 000008 07 U od 15. oktobra 2007. godine.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud odlučujući po tužbi apelanta zaključio da su neosnovani njegovi navodi da je tuženi pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primjenio materijalno pravo, jer je na temelju spisa predmeta utvrdio da je tuženi pravilno zaključio i o tome dao valjano obrazloženje da se pravo na bezporeznu nabavku ostvaruje ispunjavanjem kumulativnih uslova iz člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet i uslova iz člana 9. Pravilnika, koje apelant nije ispunjavao jer je poslovao sa neregistrovanim, fiktivnim firmama. Kantonalni sud smatra da je tuženi pravilno utvrdio da je apelant poslovao sa sedam fiktivnih pravnih lica iz RS-a, da je vršio prodaju kucima koja nisu registrovana ni kod nadležnog registracionog suda, niti se nalaze u evidencijama poreznih obveznika u Poreskoj upravi RS-a, da je vršio prodaju a da izdati računi nisu sadržavali registarski i porezni broj kupaca, tj. da je izdavao fakture u poslovanju sa fiktivnim firmama na temelju čega je ostvario ukupan promet od 617.299,24 KM, na koji nije izvršio i uplatio porez na promet. S tim u vezi je ukazao da ukoliko porezni obveznik vrši prodaju robe preduzećima koja nisu upisana u sudski registar, takav promet se ima smatrati kao promet ostvaren sa krajnjim potrošačem na koji je prodavac dužan obračunati i platiti porez na promet proizvoda. Kantonalni sud je takođe konstatovao da je apelant i pored postojanja potrebne dokumentacije u svom poslovanju sa navedenim firmama morao postupati sa pažnjom dobrog privrednika i da je morao izvršiti provjeru validnosti registracije kupaca, pa je na temelju navedenog primjenom člana 36. stav

2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“, broj 9/05), odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 02 0 U 000008 07 U od 15. oktobra 2007. godine, koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan presudom broj 070-0-Uvp-08-000032 od 24. decembra 2009. godine.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno postupili kada su apelantu naložili uplatu utvrđenih poreznih obaveza. Vrhovni sud smatra da Kantonalni sud u postupku donošenja pobijane presude nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari, zbog čega je zaključio da je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Vrhovni sud je takođe zaključio da je pravilan stav suda da je apelant vršio bezporeznu prodaju na veliko koja nije u skladu sa čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet i članom 9. Pravilnika, na koji ostvareni promet je bio dužan obračunati i uplatiti porez na promet proizvoda. Osim toga Vrhovni sud je konstatovao da je apelant u konkretnoj stvari morao znati da posluje sa fiktivnim firmama, jer je u svom poslovanju morao postupati sa pažnjom dobrog privrednika i provjeriti validnost registracije kupca, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) odlučio kao u izreci presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U postupku u kojem mu je utvrđena obaveza plaćanja poreznih obaveza, smatra da mu je prvenstveno povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje navodi da je Kantonalnom sudu dostavio sve ovjerene validne dokumente u vezi firmi sa kojima je poslovao. Takođe tvrdi da nije znao, niti je mogao znati da su navedene pravne osobe „navodno nepostojeće“. Smatra da je postupao savjesno i zakonito, pa tvrdi da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili relevante odredbe Zakona o porezu na promet, jer ne postoje poreske obaveze za koje je obavezan na uplatu a koje su bile predmet upravnog i sudskog postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sud primijenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo na imovinu apelanta (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantu-obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet proizvoda, jer je prodaju proizvoda vršio a da pri tome nije ispunjavao uslove iz člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet i dodatnih uslova iz člana 9. Pravilnika prilikom koje prodaje krajnjem potrošaču se obavezno obračunava i plaća porez na promet proizvoda. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci o dopustivosti br. AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godina i br. AP 3242/09 od 22. i 23. marta 2013. godine, (dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na razloge navedene u predmetnim odlukama. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud je u navedenim odlukama, u odgovoru na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje, ukazao na to da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Ustavni sud, u skladu s navedenim, ukazao je da postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez ne potpada pod zaštitu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. S obzirom na to da predmetna apelacija pokreće ista pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud, na kraju, smatra da, s obzirom na prethodne zaključke u ovoj odluci, nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić