Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/10 (M. S.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1717/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1717/10, rješavajući apelaciju Mustafe Stovraga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Stovraga podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

08-001786 od 23. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-4917/05 od 28. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Stovrag (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001786 od 23. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-4917/05 od 28. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-4917/05 od 28. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001786 od 23. februara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu isplati naknadu za slučaj smrti člana uže porodice-troškovi sahrane za Behiju Stovrag, apelantovu majku, u iznosu od 2.137,44, te naknadu za slučaj smrti člana uže porodice-troškove sahrane za Ibru Stovraga, apelantovog oca, u iznosu od 2.137,44 KM sa zakonskom kamatom od 16. decembra 2005. godine, te troškovima parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nije sporno da su apelantovi roditelji poginuli 1992. godine, kao ni to da su ekshumirani u 2004. godini, te da je Kantonalno tužilaštvo Goražde 17. novembra 2004. godine izdalo nalog za preuzimanje tijela, a radilo se o identifikovanim tijelima Hatidže Stovrag, Behije Stovrag i Ibre Stovrag. Navedena tijela je preuzeo apelant. Istaknuto je da je uvidom u nalog izdat od Federalne komisije za nestale osobe od 8. novembra 2004. godine utvrđeno da je navedeni nalog dat Javnom komunalnom preduzeću „6. mart“ Goražde. Navedenim nalogom je naložen ukop ekshumiranih tijela Ibre, Hatidže i Behije Stovrag u mjestu Goražde, a naznačeno je da će se ukop izvršiti u smislu člana 2. stav 1. tačka 2. Uredbe o naknadi troškova, smještaja i ukopa ekshumiranih osoba („Službene novine FBiH“ broj 31/02).

4. Istaknuto je da je pravo na naknadu troškova u slučaju smrti užeg člana porodice regulisano Zakonom o službi u Vojsci FBiH („Službene novine FBiH“ broj 34/04) kojim je propisano ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju smrti člana uže porodice. Konstatovano je da je nesporno utvrđeno da su apelantovi roditelji poginuli 1992. godine, odnosno prije stupanja na snagu navedenog zakona.

5. Općinski sud je naveo da troškove ekshumiranih osoba, u smislu Uredbe Vlade FBiH o naknadi troškova, smještaja i ukopa ekshumiranih osoba, snosi Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica, i to iz sredstava koja se osiguravaju u Proračunu FBiH, te je stoga, po nalaženju Općinskog suda, neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova sahrane-dženaze za slučaj njegovih poginulih i ekshumiranih roditelja.

6. Istaknuto je da, prema članu 40. Zakona o službi u Vojci FBiH, naknada troškova za sahranu-ukop pripada i licima zaposlenim u Vojsci u slučaju smrti člana uže porodice ili smrti drugog člana porodice kojeg je izdržavao i sa kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu. Konstatovano je da je navedeni zakon stupio na snagu 2004. godine, a apelantovi roditelji su poginuli 1992. godine i sahranjeni kao ekshumirana lica. Navedeno je da je u nalogu od 8. novembra 2004. godine naznačeno da se nalaže ukop apelantovih ekshumiranih roditelja i da će se ukop izvršiti u smislu člana 2. stav 1. tačka 2. Uredbe Vlade FBiH o naknadi troškova, smještaja i ukopa ekshumiranih osoba. U navedenoj uredbi je naznačeno šta se sve podrazumijeva i pod troškovima ukopa ekshumiranih osoba. Istaknuto je da je u članu 7. Uredbe decidirano označeno da troškove ukopa ekshumiranih osoba snosi Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica a iz sredstava koja se osiguravaju u Proračunu FBiH, dok je u članu 8. navedene uredbe propisano da nadzor nad upotrebom sredstava za smještaj i ukop ekshumiranih osoba vrši Federalno ministarstvo finansija. Prema tome, imajući u vidu pomenutu uredbu i okolnosti konkretnog slučaja, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije imao troškove vezane za ukop, odnosno sahranu ekshumiranih roditelja.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je smisao odredbe člana 13. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04 i 68/05) da se nadoknade stvarni troškovi sahrane koje je službenik, odnosno namještenik imao u slučaju smrti člana uže porodice. Stoga, kako je u konkretnom slučaju troškove snosio tuženi iz posebno osiguranih sredstava, to je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da ima pravo na naknadu troškova sahrane roditelja bez obzira na činjenicu kada su umrli, budući da su se odredbe Zakona o službi u Vojsci FBiH primjenjivale u vrijeme sahrane njegovih roditelja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član

14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).

14. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio