Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2152/10 (H. B.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2152/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2152/10, rješavajući apelaciju Hamida Bulbula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamida Bulbula podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
000453 od 4. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-178/00 od 20. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Bulbul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Semizovca, koga zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000453 od 4. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/00 od 20. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Gradačcu broj P-178/00 od 20. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000453 od 4. marta 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Hazim Mešikić (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati novčani iznos od 8.437,77 KM za vrijednost pokretnih stvari, bliže naznačenih u presudi, čiji zbir čini navedeni iznos, kao i da mu isplati iznos od 1.500,00 KM na ime povrata akontacije, naknade za prevoz navedenih stvari sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 11. oktobra 1999. godine, kao dana preuzimanja stvari i akontacije, naknade za prevoz do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 1.890,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant na pripremnom ročištu posredstvom punomoćnika istakao da tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je sa tuženim 11. oktobra 1999. godine u mjestu Hagen zaključio ugovor o prevozu stvari, da su po osnovu tog ugovora stupili u određene obaveze i da su imali određena prava, te da tuženi nije izvršio svoju obavezu, tj. zaprimljenu pošiljku, nije je isporučio na ugovorenu destinaciju, a da je njemu zbog toga pričinjena materijalna šteta u iznosu koji potražuje tužbenim zahtjevom.
4. Istaknuto je da je sud proveo dokazni postupak, te dokaze ocijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljenjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka O.Đ., koji je sud prihvatio, utvrđeno da je i prevoz apelantovih stvari izvršen u okviru prevoza organizovanog kroz humanitarne organizacije, a što potvrđuju i materijalni dokazi koji čine sastavni dio carinskog spisa Carinarnice u Orašju u koji je sud izvršio uvid. Po mišljenju Općinskog suda, nelogično je da apelant nije znao da tuženi vrši prevoz stvari povratnika preko humanitarnih organizacija kada je to znao apelantov sin. Istaknuto je da tuženi kritične prilike nije vršio prevoz samo za apelanta. To je znao i sam apelant, jer je vidio da je u kamionu bilo stvari i drugih lica, odnosno da je kamion bio pun.
5. Po mišljenju Općinskog suda, i apelant i tuženi su znali da u pošiljci stvari apelanta ima mašina i drugih stvari koje ne spadaju u stvari za kućanstvo i koje se ovako organiziranim prevozom ne mogu prevoziti iz razloga što su saslušani svjedoci Z.B., K.B. i N. H., a kojima je sud povjerovao, kazali da je tuženi bio prisutan prilikom pakovanja stvari i da je upravo dao upute apelantu u vezi sa pakovanjem mašina koje se prevoze. Na osnovu navedenog sud je ustanovio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o djelu kojim se tuženi obavezao da će prevesti apelantove stvari iz Hagena u Bosnu i Hercegovinu za cijenu od 600,00 KM po dužnom metru pošiljke kroz humanitarni prevoz koji je obavljao kao vozač iako su i jedan i drugi znali da se jedan dio stvari apelanta koji je dat na prevoz ne može prevoziti ovakvim vidom prevoza. Istaknuto je da je svjedok O.Đ. potvrdio da su povratnici znali koje stvari mogu bez carine iznijeti iz Njemačke, tj. koje stvari se mogu prevoziti ovako organiziranim prevozom preko humanitarnih organizacija.
6. Općinski sud je ustanovio da je ugovor o djelu zaključen između apelanta i tuženog suprotan moralu i zakonskim propisima, jer su obojica znali da za takav prevoz zloupotrebljavaju humanitarne organizacije i njihov kodeks po kome rade a obojica su znali i to da tuženi neće sve apelantove stvari koje prevozi prijaviti na Carinarnici u Orašju, nego je smatrao da će ih posebno mašine i nove stvari raspoređene po apelantovim paketima prevesti neprijavljene u okviru „humanitarnog prevoza“ a što je u suprotnosti sa članom 15. Carinskog zakona („Službene novine FBiH“ broj 2/95). U smislu navedog člana, sva roba koja se uvozi, unosi i prima ili izvozi, prevozi i šalje preko carinske crte mora se prijaviti pograničnoj carinarnici. Prema tome, sud je zaključio da je takav ugovor ništav u smislu člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnejm tekstu: ZOO).
7. Dalje, po ocjeni Općinskog suda, apelant je prilikom zaključivanja navedenog ugovora bio nesavjestan, jer je znao ili je morao znati da je sa tuženim dogovorio posao koji je protivan moralu i prinudnim propisima. Zbog toga je Općinski sud i odbio apelantov zahtjev kao nesavjesne strane za vraćanje onog što je dao drugoj strani u smislu odredbe člana 104. ZOO, odnosno isplatu novčane protivvrijednosti njegovih stvari koje je oduzela Carinarnica u Orašju i date akontacije tuženom u iznosu od 1.500,00 KM.
8. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da sud nije povjerovao apelantu da je sa tuženim zaključio pismeni ugovor o prevozu 11. oktobra 1999. godine u Hagenu u koji je sud izvršio uvid, jer je nelogično da kao kućni prijatelji zaključuju takav ugovor a i zbog toga što je tuženi bio samo vozač kamiona kojim je vršen humanitarni prevoz, a nikako samostalni prevoznik koji je za apelantov račun vršio međunarodni prevoz robe iz Njemačke u Bosnu i Hercegovinu. Istaknuto je da čak i da je zaključen pismeni ugovor o prevozu, na koji se poziva apelant, ni to ne bi utjecalo na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari.
9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da žalba osnovano ukazuje da predmetni ugovor od 11. septembra 1999. godine ima elemente ugovora o prevozu i ugovora o otpremanju (špediciji). Imajući u vidu da je tuženi ugovorio naplatu prevoza apelantovih stvari, po mišljenju Kantonalnog suda, moglo bi se zaključiti da su apelant i tuženi zaključili ugovor o prevozu neovisno o tome što to nije bila samostalna djelatnost tuženog i što je bio jedan od 26 vozača humanitarne organizacije. Međutim, istaknuto je da se prvostepena presuda nije bazirala na takvim činjeničnim i pravnim zaključcima, već na tome da je ovaj ugovor bez obzira na tipologiju bio ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, jer je suprotan prinudnim propisima i moralu.
10. Kantonalni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje da je povrijeđen član 10. ZPP, načelo procesne ekonomije i načelo zloupotrebe (procesnih) prava, koje teži da se spor riješi sa što manje izdataka i gubitaka u vremenu. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedena povreda nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Također, po nalaženju Kantonalnog suda, ne stoji ni žalbeni navod o povredi odredbe člana 191. stav 4. ZPP, jer su u obrazloženju prvostepene presude jasno navedeni razlozi zbog kojih je pri ocjeni dokaza sud neke prihvatio kao vjerodostojne, a neke nije, te su data obrazloženja materijalnog prava koja je sud primijenio i na kojima je zasnovao svoju odluku.
11. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod da je upitna odluka o troškovima parničnog postupka. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 1. ZPP kojom je regulisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove. Budući da je apelant izgubio parnicu u cijelosti, kada je njegov tužbeni zahtjev odbijen, obavezan je da tuženom naknadi troškove postupka.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je, u smislu odredbe člana 104. stav
1. ZOO kojom su propisane posljedice ništavosti ugovora, trebalo usvojiti njegov tužbeni zahtjev. Ukazuje da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda u odnosu na odredbu člana 10. ZPP. Također, ukazuje da je prvostepeni sud prekoračio i rok za donošenje presude, a što Kantonalni sud nije razmotrio u svojoj odluci. Smatra da prvostepeni sud nije iznio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza. Po apelantovom mišljenju, odluka o troškovima postupka je, također, proizvoljna. Apelant traži naknadu troškova sastava apelacije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući prvostepeni postupak u cjelini, a ne njegove pojedine faze, u smislu odredbe člana 10. ZPP (načelo procesne ekonomije i načelo zabrane zloupotrebe prava), utvrdio da je prvostepeni sud načinio povredu navedene odredbe, ali da to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ili suprotnost u smislu principa prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa apelantovim traženjem da mu Ustavni sud naknadi troškove sastava apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić