Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4926/11 (E. B. iz Goražda, S. I. iz Goražda, A. M. iz Goražda, E. P. iz Goražda, N. M. iz Hadžića, I. A. iz Goražda, B. M. iz Zenice i drugi)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 184
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-4926/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 4926/11, rješavajući apelaciju Emira Bašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Emira Bašića, Selima Imamovića, Azima Medića, Elvedina Puške, Naida Maljića, Izeta Alihodžića, Bernarda Mukića, Akifa Šahinovića, Senada Spahića, Sejde Galića, Asima Alića, Besime Hodžić, Edisa Burekovića, Ekrema Tuke, Muamera Musića, Emira Helje, Edina Jahića, Nijaza Smajlovića, Rušida Bašića, Senada Muratspahića, Mugdima Bašigovca, Almira Hadžiabdića, Adnana Lušije, Nedžada Arbake, Alije Salibašića, Ermina Čive, Jusufa Tolje, Dženana Jamakovića, Ibrahima Muslića, Muhjedina Mandže, Safije Kobiljak, Nermina Struge, Senada Dure, Muje Dragulja, Dževada Lemeša, Šemsudina Čauševića, Refida Šube, Evlada Škore, Semira Šarića, Ejuba Šunje, Elvira Mujanovića, Suada Ćatića, Amela Krečinića, Senada Jašarevića, Izeta Osmanovića, Naila Hubjera, Admira Džebe, Alena Sivre, Bide Jelića, Ediba Ušanovića, Ejuba Zorlaka, Adnana Bašića, Zijada Brige, Dževada Borišića, Munira Dervišića, Refika Pirije i Elvira Kovačevića podnesene protiv:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 000397 11 Gž od 14. novembra 2011. godine i S1 3 P 000397 09 P od 8. jula 2011.
godine, S1 3 P 000537 11 Gž od 15. novembra 2011. godine i S1 3 P 000537 09 P od 13. jula 2011. godine, S1 3 P 001412 11 Gž od 2.
novembra 2011 godine i S1 3 P 01412 09 P od 4. jula 2011. godine, S1 3 P 678 11 Gž od 25. oktobra 2011. godine i S1 3 P 000678 09 P od 6. jula 2011. godine, S1 3 P 000557 11 Gž od 15. novembra 2011.
godine i S1 3 P 000557 09 P od 8. jula 2011. godine, S1 3 P 000905 11 Gž od 18. novembra 2011. godine i S1 3 P 000905 09 P od 3. jula 2011. godine, S1 3 P 000752 11 Gž od 18. novembra 2011. godine i S1 3 P 000752 09 P od 5. septembra 2011. godine, S1 3 P 000667 11 Gž od 16. januara 2012. godine i S1 3 P 000667 09 P od 10. oktobra 2011. godine, S1 3 P 000631 11 Gž od 24. januara 2012. godine i S1 3 P 000631 09 P od 7. oktobra 2011. godine, S1 3 P 000885 12 Gž od 5.
novembra 2012. godine i S1 3 P 000885 09 P od 5. augusta 2012.
godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Bašić iz Goražda, Selim Imamović iz Goražda, Azim Medić iz Goražda, Elvedin Puška iz Goražda, Naid Maljić iz Hadžića, Izet Alihodžić iz Goražda, Bernard Mukić iz Zenice, Akif Šahinović iz Kaknja, Senad Spahić iz Zenice, Sejdo Galić iz Bihaća, Asim Alić iz Sarajeva, Besima Hodžić iz Zenice, Edis Bureković iz Tuzle, Ekrem Tuka iz Zenice, Muamer Musić iz Sarajeva, Emir Helja iz Tuzle, Edin Jahić iz Tuzle, Nijaz Smajlović iz Sarajeva, Rušid Bašić iz Goražda, Senad Muratspahić iz Goražda, Mugdim Bašigovac iz Sarajeva, Almir Hadžiabdić iz Olova, Adnan Lušija iz Kaknja, Nedžad Arbaka iz Ilidže, Alija Salibašić iz Olova, Ermin Čiva iz Breze, Jusuf Tolja iz Novog Travnika, Dženan Jamaković iz Goražda, Ibrahim Muslić iz Goražda, Muhjedin Mandžo iz Goražda, Safija Kobiljak iz Sarajeva, Nermin Struga iz Hadžića, Senad Duro iz Sarajeva, Mujo Dragulj iz Visokog, Dževad Lemeš iz Visokog, Šemsudin Čaušević iz Breze, Refid Šub iz Hadžića, Evlad Škoro iz Zenice, Semir Šarić iz Zenice, Ejub Šunja iz Hadžića, Elvir Mujanović iz Sarajeva, Suad Ćatić iz Sarajeva, Amel Krečinić iz Jablanice, Senad Jašarević iz Goražda, Izet Osmanović iz Sarajeva, Nail Hubjer iz Goražda, Admir Džeba iz Goražda, Alen Sivra iz Busovače, Bido Jelić iz Goražda, Edib Ušanović iz Goražda, Ejub Zorlak iz Goražda, Adnan Bašić iz Goražda, Zijad Briga iz Goražda, Dževad Borišić iz Sarajeva, Munir Dervišić iz Visokog, Refik Pirija iz Sarajeva i Elvir Kovačević iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 22. decembra 2011. do 20. decembra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4926/11, AP 4927/11, AP 4928/11, AP 4929/11, AP 4930/11, AP 4931/11, AP 4932/11, AP 580/12, AP 590/12 i AP 4521/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4926/11. Ukupno je spojeno 10 predmeta.
3. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. augusta 2006. do 28. februara 2007. godine u iznosima pojedinačno označenim u tužbenim zahtjevima zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama su naveli da im je tužena ostala dužna isplatiti razliku naknade za topli obrok u navedenom periodu zbog pogrešnog obračuna, tako što im je za ovaj vid naknade isplaćivala iznos od 10,00 KM dnevno umjesto 2% prosječne plaće u Federaciji BiH. Apelanti su naveli da obračun treba izvršiti u skladu sa članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04 i 56/04), članom 9. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama) i članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Osim toga, apelanti su naveli da im je tužena isplaćivala naknadu za ishranu u toku rada na osnovu Odluke federalnog ministra odbrane broj 13-03-45- 213/03 od 17. januara 2003. godine, čiju primjenu je derogirala Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće.
4. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću donio je presude kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženju prvostepenih presuda je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VFBiH i da su 1. januara 2006. godine, shodno članu 184. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05, 53/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH, te da su za sporni period ostvarivali naknadu na ime toplog obroka za svaki radni dan proveden na poslu u iznosu od 10,00 KM, prema Odluci federalnog ministra odbrane broj 13-03-45- 213/03 od 17. januara 2003. godine. Sud BiH je, dalje, naveo da je među parničnim strankama sporno da li apelantima pripada pravo na naknadu za topli obrok u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH, kako predviđa član 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim primanjima koja nemaju karakter plaće, koja je stupila na snagu 27. juna 2004. godine ili u iznosu od 10,00 KM dnevno primjenom Odluke federalnog ministra odbrane od 17. januara 2003. godine kao zatečenog propisa na osnovu kojeg je vršen obračun naknade sve do preuzimanja apelanata u OSBiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. br. 88/05, 53/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Zakon o službi) propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Sud BiH je istakao da je članom 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da službenici i zaposlenici preuzetih entitetskih ministarstava odbrane zaključno sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izboram kako to predviđa odredba člana 64. istog zakona. Sud BiH je naveo da Ministarstvo odbrane BiH, kao pravni sljednik entitetskih ministarstava odbrane, nije imalo mogućnost odlučivanja o načinu isplate naknade za topli obrok uposlenicima ranijih entitetskih ministarstava, jer u to vrijeme nije ni postojalo kao institucija, te je primjenom odredaba člana 185. stav 1. Zakona o službi postupalo po propisima koji su bili na snazi do 31. decembra 2005. godine, u skladu sa odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05 i 94/05, u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani), kojom je propisano da preuzeti uposlenici ranijih entitetskih ministarstava odbrane zadržavaju svoju poziciju, plaće i naknade sve dok ministar odbrane BiH ne donese konačnu odluku o njihovom statusu nakon procesa izbora. Primjenom citiranih zakonskih odredbi Sud BiH je zaključio da je tužena pravilno postupila kada je obračun naknade za topli obrok apelantima isplatila na osnovu Odluke Federalnog ministarstva odbrane od 17. januara 2003. godine kao zatečenog propisa, jer je primijenila propis na osnovu kojeg je vršena isplata naknade za topli obrok sve do 31. decembra 2005. godine.
5. Osporenim presudama Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv prvostepenih presuda. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPP) i primijenjenim odredbama čl. 184. st. 1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. stav 5. Zakona o odbrani. Prema shvatanju drugostepenog suda, apelanti nemaju zakonom konstituirano pravo na veću naknadu na ime ishrane od one koja im je u vrijeme njihovog preuzimanja u OSBiH isplaćena prema ranijim entitetskim propisima. Naime, do preuzimanja u OSBiH apelanti nisu ni ostvarivali pravo na isplatu naknade za ishranu u smislu člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim propisima koja nemaju karakter plaće, na kojoj osnovi zasnivaju tužbene zahtjeve, da bi navedeni propis mogao biti osnov za njihova stečena prava koja im garantira i štiti odredba člana 185. stav 1. Zakona o službi. Također, Sud BiH je istakao da bi samo u okolnostima da je ranije realizovana isplata naknade za ishranu prema kriterijima iz navedene uredbe, tj. u vrijeme dok su apelanti bili profesionalna vojna lica na službi u VFBiH, sud bi bio dužan zaštititi njihova stečena prava, a to u konkretnim predmetima nije slučaj. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih presuda primjenom odredbi člana 193. ZPP.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je proizvoljno primijenjena Odluka Federalnog ministarstva odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine. Apelanti smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora. Također, smatraju da su im sudovi povrijedili pravo na nediskriminaciju, navodeći da su drugim tužiteljima po istom osnovu, tj. po osnovu istih propisa na osnovu kojih su zahtijevali isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada dosudili navedenu razliku naknade.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo da ne budu diskriminirani u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje da je u odlukama br. AP 4060/11 od 23. februara 2012. godine i AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenim odlukama, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.
9. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama br. AP 4060/11 i AP 1695/09.
10. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić