Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/12 (A. R. iz Bihaća, A. H. iz Cazina, S. Č. iz Cazina, S. N. iz Cazina, A. B. iz Cazina, E. H. iz Cazina, S. Đ. iz Cazina i drugi)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3599/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 3599/12, rješavajući apelaciju Ahmeta Remića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ahmeta Remića, Aleta Hadžalića, Saida Čizmića, Suada Nadarevića, Amira Badića, Emine Hodžić, Semira Đogića, Razima Nadarevića, Halima Mujagića, Amira Grošića, Irfana Durakovića, Himze Šabića, Emine Alivuk, Sanele Četić, Mufida Omeradžića, Hajrudina Prošića, Fahrudina Majanovića, Ismeta Muminovića, Ismeta Hodžića, Nedžada Murića, Seada Hrkića, Ismeta Begovića, Mirsada Litrića, Hidajeta Kovačevića, Almira Ljubijankića, Armina Hodžića, Adnana Zenkovića, Envera Kečanovića, Arifa Ljubijankića, Asmira Silića, Džemala Kaukovića, Mesuda Tahirovića, Sedika Ljubijankića, Mesuda Džafića, Edina Midžića, Kasima Kurtovića, Rusmira Salkića, Omera Hušidića, Safeta Vojića, Envera Gorinjca, Fuada Šušnjara, Emira Kovačevića, Bekira Novkinića, Hende Muhameda, Nedžada Bajrića, Salke Havića, Ahmeta Dupanovića, Ibrahima Bešića, Mirsada Kurtovića, Sadije Seferović, Zlatana Salkića, Mirsada Mešića, Selima Mehmedovića, Halila Šabića, Medine Ozcan-Alibabić, Ibrahima Liđana i Amira Talića podnesene protiv:

- presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 004032 10 Rsž od 31. jula 2012. godine, broj 17 0 Rs 003978 10 Rsž od 31. jula 2012. godine, broj 17 0 Rs 001349 11 Rsž od 27. augusta 2012. godine, broj 17 0 Rs 005554 12 Rsž od 27. augusta 2012. godine, broj 17 0 Rs 003739 11 Rsž od 27. augusta 2012. godine, broj 17 0 Rs 004785 10 Rsž od 6. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003744 11 Rsž od 13. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 005046 12 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 002056 11 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004256 11 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003017 11 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003995 11 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004646 10 Rsž od 21. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 001678 10 Rsž od 21. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003734 11 Rsž od 14. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003756 11 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004652 10 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008134 12 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008139 12 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003735 11 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 006800 11 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004027 11 Rsž od 8. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003986 12 Rsž od 8. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003768 11 Rsž od 8. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 002046 11 Rsž od 8. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 005568 11 Rsž od 18. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004791 11 Rsž od 23. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 002828 12 Rsž od 23. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 001678 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 015689 11 Rsž od 9. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008133 12 Rsž od 23. oktobra 2012. godine, broj 17 0 Rs 000514 11 Rsž do 19. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 000518 12 Rsž od 19. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003035 11 Rsž od 19. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 015843 1 Rsž od 9. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 001665 09 Rsž od 9. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003083 11 Rsž od 6. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 002519 08 Rsž od 6. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 004764 10 Rsž od 19. novembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008132 11 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 005642 11 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 0028474 12 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003767 11 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008135 12 Rsž od 12. decembar 2012. godine, broj 17 0 Rs 000517 11 Rsž od 6. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 008138 12 Rsž od 11. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 002768 09 Rsž od 11. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 003758 11 Rsž od 11. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 006020 11 Rsž od 17. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 003749 10 Rsž od 21. decembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 001681 12 Rsž od 23. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 004679 10 Rsž od 23. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 003736 12 Rsž od 25. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 002903 12 Rsž od 25. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 000092 09 Rsž od 16. januara 2013. godine, broj 17 0 Rs 0061112 11 Rsž od 25. januara 2013. godine i broj 17 0 Rs 005650 11 Rsž od 11. januara 2013. godine;

- presuda Općinskog suda u Bihaću broj 017 0 Rs 008134 09 Rs od 15. marta 2012. godine, broj 017 0 Rs 008139 09 Rs od 15. marta 2012. godine i broj 17 0 P 000518 08 P od 30. aprila 2012. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Remić iz Bihaća, Ale Hadžalić iz Cazina, Said Čizmić iz Cazina, Suad Nadarević iz Cazina, Amir Badić iz Cazina, Emina Hodžić iz Cazina, Semir Đogić iz Cazina, Razim Nadarević iz Cazina, Halim Mujagić iz Bihaća, Amir Grošić iz Bužima, Irfan Duraković iz Cazina, Himzo Šabić iz Bihaća, Emina Alivuk iz Bihaća, Sanela Četić iz Bihaća, Mufid Omeradžić iz Bihaća, Hajrudin Prošić iz Cazina, Majanović Fahrudin iz Bihaća, Ismet Muminović iz Bihaća, Ismet Hodžić iz Bihaća, Nedžad Murić iz Cazina, Sead Hrkić iz Bihaća, Ismet Begović iz Bužima, Mirsad Litrić iz Bihaća, Hidajet Kovačević iz Bosanske Krupe, Almir Ljubijankić iz Cazina, Armin Hodžić iz Sanskog Mosta, Adnan Zenković iz Cazina, Enver Kečanović iz Bihaća, Arif Ljubijankić iz Cazina, Asmir Silić iz Cazina, Džemal Kauković iz Bužima, Mesud Tahirović iz Bileće, Sedik Ljubijankić iz Cazina, Mesud Džafić iz Sanskog Mosta, Edin Midžić iz Bihaća, Kasim Kurtović iz Bihaća, Rusmir Salkić iz Cazina, Omer Hušidić iz Bosanske Krupe, Safet Vojić iz Bihaća, Enver Gorinjac iz Bosanske Krupe, Fuad Šušnjar iz Bihaća, Emir Kovačević iz Bihaća, Bekir Novkinić iz Bihaća, Muhamed Henda iz Cazina, Nedžad Bajrić iz Bosanske Krupe, Salko Havić iz Bihaća, Ahmet Dupanović iz Bihaća, Ibrahim Bešić iz Bosanske Krupe, Mirsad Kurtović iz Bihaća, Sadija Seferović iz Bihaća, Zlatan Salkić iz Cazina, Mirsad Mešić iz Bihaća, Selim Mehmedović iz Cazina, Halil Šabić iz Cazina, Medina Ozcan-Alibabić iz Bihaća, Ibrahim Liđan iz Cazina, Amir Talić iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić advokatica iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 13. oktobra 2012. godine do 1. aprila 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3599/12, AP 3607/12, AP 3759/12, AP 3770/12, AP 3771/12, AP 3967/12, AP 3968/12, AP 4024/12, AP 4046/12, AP 4047/12, AP 4050/12, AP 4052/12, AP 4092/12, AP 4093/12, AP 4094/12, AP 4278/12, AP 4282/12, AP 4393/12, AP 4394/12, AP 4426/12, AP 4427/12, AP 4577/12, AP 4579/12, AP 4580/12, AP 4581/12, AP 4634/12, AP 4695/12, AP 4696/12, AP 4697/12, AP 171/13, AP 175/13, AP 269/13, AP 270/13, AP 271/13, AP 317/13, AP 318/13, AP 604/13, AP 605/13, AP 606/13, AP 785/13, AP 786/13, AP 787/13, AP 788/13, AP 789/13, AP 929/13, AP 981/13, AP 982/13, AP 983/13, AP 984/13, AP 985/13, AP 986/13, AP 987/13, AP 988/13, AP 989/13, AP 990/13, AP 991/13 i AP 992/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3599/12. Ukupno je spojeno 57 predmeta.

3. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH). Apelanti su podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće i toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada i sl.) za period od decembra 2005. do marta 2007. godine u iznosima pojedinačno označenim u tužbenim zahtjevima, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka. Apelanti su u tužbama naveli da im je, uprkos činjenici da su sada pripadnici OSBiH, tužena trebala isplatiti razliku navedenih naknada u spornom periodu u skladu sa ugovorom o radu koji su apelanti ranije zaključili sa tuženom, Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine od decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Apelanti su istakli da im je u toku cijele 2006. godine isplaćivana manja plaća od one propisane Pravilnikom, prema kojem je osnovica za plaću iznosila 104,00 KM, te da je tužena prilikom obračuna plaće obračunavala umanjenu osnovicu od 80,00 KM, i da se zbog toga pojavila razlika plaća koje apelanti potražuju predmetnim tužbama.

4. U svim postupcima tužena je istakla prigovor pasivne legitimacije na njenoj strani za potraživanja apelanata nastala za period nakon 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine. Pored toga, tužena je istakla da je u predmetima apelanata pravilno primijenjen raniji Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima PVL, službenika i namještenika FMO, jer je Pravilnik od 30. decembra 2005. godine bio u suprotnosti sa zakonom, tj. članom 77. Zakona o odbrani kojim je pripisano da od dana stupanja na snagu odredaba ovog zakona (28. decembar 2005. godine) zabranjuje se entitetskim ministarstvima odbrane da zaključuju ugovore o preuzimanju obaveza koje se ne mogu u potpunosti podmiriti iz sredstava Budžeta za odbranu za 2005. godinu, dok je članom 82. stav 2. istog zakona propisano da u slučaju da je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotinosti sa odredbama ovog zakona, odredbe ovog zakona imaju prednost.

5. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je naložio tuženoj da apelantima isplati na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa iznose bliže navedene u izrekama prvostepenih presuda. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VFBiH i da su 1. januara 2006. godine, kao datuma prestanka važenja Zakona o odbrani u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i stupanja na snagu Zakona o službi u Oružanim snagama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH. Dalje, Općinski sud je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama postaju lica na službi u OSBiH dana 1. januara 2006. godine, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Pored toga, Općinski sud je naveo da je, shodno članu 184. stav 2. Zakona o službi, ministar odbrane BiH bio u obavezi da u roku od jedne godine od stupanja na snagu pomenutog Zakona (tj. 1. januara 2006. godine) zaključi ugovore sa licima koja su preuzeta iz entitetskih vojski u Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane BiH). S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je pomenuti rok od jedne godine istekao 1. januara 2007. godine, a da je Ministarstvo odbrane BiH o radnopravnom statusu apelanata odlučivalo prvi put 2007. godine, zaključenjem ugovora o produženju profesionalne vojne službe, prema kojima obaveze i prava između ugovarača počinju teći od 1. marta 2007. godine. Općinski sud je na temelju navedenog zaključio da je tužena bila u obavezi obezbijediti ostvarivanje prava apelanata iz radnog odnosa i poslije 1. januara 2006. godine sve do 28. februara 2007. godine, tj. prije nego što je riješen radnopravni status apelanata kod Ministarstva odbrane BiH, pa je, stoga, neosnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije.

6. Dalje, Općinski sud je istakao da su apelantima u spornom periodu od decembra 2005. do marta 2007. godine, prema nalazima vještaka finansijske struke i drugim izvedenim dokazima, isplaćivani manji iznosi plaća, regresa, toplog obroka i drugih naknada koji bi im pripadali u skladu sa Pravilnikom. Općinski sud je naglasio da je na navedeni pravilnik Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) dala suglasnost, a da je Zaključkom Vlade o visini osnovice za plaće profesionalnih lica u Vojsci Fedracije Bosne i Hercegovine broj 647/03 od 18. decembra 2005. godine utvrđena osnovica za plaću u iznosu od 104,00 KM. Općinski sud je, također, naglasio i da je dopunom odluke Vlade od 19. januara 2006. godine utvrđena osnovica za obračun plaća pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine po Pravilniku u iznosu od 85,00 KM, ali da je sud, prihvaćajući nalaz vještaka finansijske struke, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata u odnosu na isplatu razlike plaća obračunatoj po osnovici od 104,00 KM. Na koncu, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužitelja da su pojedina potraživanja apelanata (regres i jubilarne nagrade) zastarjela. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se u konkrentom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja u skladu sa odredbama člana 372. Zakona o obligacionim odnosima zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća pojedinih davanja, a budući da iz predmetnih tužbi proizilazi da su tužbe podnesene prije isteka ovog roka, sporna potraživanja apelanata nisu zastarjela.

7. U pojedinim predmetima (AP 4393/12, AP 4394/12 i AP 270/13) Općinski sud je donio presude kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata u odnosu na potraživanja naknada iz radnog odnosa za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine. Općinski sud se u obrazloženju prvostepenih presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano da Zakon o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 34/04) prestaje da važi 1. januara 2006. godine, člana 2. navedenog zakona prema kojem lica u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju, u skladu sa Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine, lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju na kojem su se zatekli na dan prije nastupanja roka utvrđenog u članu 1. ovog Zakona, a najranije 31. decembra 2005. godine, te člana 3. istog zakona kojim je propisano da sva prava i obaveze stečena na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi iz člana 2. ovog Zakona u skladu sa Zakonom o odbrani i Zakonom o službi. Osim toga, Općinski sud se pozvao i na odredbe ranije citiranog člana 184. Zakona o službi. Općinski sud je naveo da je nesporno da apelanti, koji su ranije bili pripadnici FMO, od 1. januara 2006. godine imaju status lica na službi u OSBiH koja su zadržala ranije stečena prava, tj. pravo na plaću, dodatke na plaću i ostale naknade u činu kako je zatečeno na dan 31. decembra 20, dužno od navedenog datuma pa dalje isplaćivati pomenute naknade, a kako je to propisano članom 61. Zakona o službi. Općinski sud je zaključio da je za obaveze FMO nastale do 31. decembra 2005. godine odgovarala tužena, ali da za obaveze nastale nakon 1. januara 2006. godine tužena nije pasivno legitimisana, budući da je od 1. januara 2006. godine u primjeni Zakon o odbrani BiH kojim je formirano Ministarstvo odbrane BiH, čiji su apelanti zaposlenici, pa tužena ne može biti odgovorna za potraživanja apelanata nastala nakon tog datuma.

8. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata u pogledu isplata razlike plaća i drugih naknada za period od 1. januara 2006. do 1. marta 2007. godine odbio kao neosnovane, dok je u ostalom dijelu žalbe tužene odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da je nesporno utvrđeno da su apelanti, nakon ukidanja FMO i Vojske Federacije BiH, 31. decembra 2005. godine, prema zakonskim odredbama preuzeti u Ministarstvo odbrane BiH i OSBiH. Kantonalni sud je naveo da je, također, nesporno da apelantima nisu obračunate naknade iz radnog odnosa u skladu sa Pravilnikom koji je u primjeni od decembra 2005. godine, ali da ovaj sud neće ulaziti u ocjenu zakonitosti ovog Pravilnika, pa je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan prigovor tužene o pogrešnoj primjeni ovog Pravilnika. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešne pravne zaključke kada je odbio prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene za potraživanja apelanata nastala poslije 1. januara 2006. godine, kao i prigovor zastare pojedinih potraživnja za 2005. godinu. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 62. stav 1. Zakona o odbrani kojom je regulisano da 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen status državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je, također, ukazao na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani kojom je propisano da su [..] entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstva odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana za obaveze prema apelantima po osnovu radnog odnosa za period od 1. januara 2006. godine pa dalje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da tužena nema odgovornost za potraživanja apelanata nakon 1. januara 2006. godine proizlazi i iz odredaba člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem lica u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju, u skladu sa Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine, lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju na kojem su se zatekli na dan prije nastupanja roka utvrđenog u članu 1. ovog Zakona, a najranije 31. decembra 2005. godine, te člana 3. istog zakona kojim je propisano da sva prava i obaveze stečena na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi iz člana 2. ovog Zakona u skladu sa Zakonomo odbrani i Zakonom o službi.

9. Odlučujući od žalbama apelanata protiv presuda kojima je Općinski sud odbio tužbene zahtjeva apelanata (predmeti br. AP 4393/12, AP 4394/12 i AP 270/13), Kantonalni sud je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata koji su tražili isplatu razlike plaća i drugih naknada za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine. Prema stavu Kantonalnog suda, iz člana 72. stav 2. Zakona o odbrani, kojim je propisano da su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava nastalih do 1. januara 2006. godine, proizlazi da nema odgovornosti tužene za potraživanja nastala poslije 1. januara 2006. godine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da odredbe ranije citiranih čl. 2. i 3. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, suprotno žalbenim navodima apelanata, same po sebi ne konstituišu odgovornost tužene za potraživanja apelanata nastala poslije 1. januara 2006. godine, nego samo govore da se ranije stečena prava zadržavaju i prelaskom u službu u OSBiH. Kantonalni sud je istakao da je u vezi sa navedenim prvostepeni sud dao jasne i argumentirane razloge zbog čega su žalbeni navodi apelanata neosnovani.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova. Naime, apelanti ističu da je pogrešan zaključak redovnih sudova da im tužena nije obavezna isplatiti razliku naknada po osnovu radnog odnosa za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine, jer apelanti od 1. januara 2006. godine nisu uposlenici organa tužene, nego uposlenici Ministarstva odbrane BiH. Apelanti smatraju da obaveza tužene da im isplati razlike naknada za sporni period proizlazi iz samih ugovora o radu zaključenih sa tuženom 1997. godine, koji su obavezivali tuženu sve do 1. marta 2007. godine, kada su apelanti zaključili nove ugovore sa Ministarstvom odbrane BiH, tj. ugovore o produženju vojne službe. Pored toga, apelanti smatraju da su im sudovi povrijedili pravo na nediskriminaciju, navodeći da su drugim tužiteljima po istom osnovu dosudili spornu razliku naknada. Osim toga, apelanti su ukazali i na različitu praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u identičnim situacijama koji je, prema navodima apelanata, od 2010. godine izmijenio svoju raniju praksu, te je odlučujući o reviziji tužene donosio presude kojima je preinačavao presude nižestepenih sudova na način da je odbijao kao neosnovane tužbene zahtjeve tužitelja radi isplate spornih razlika naknada, nalazeći da tužena ne može odgovarati za obaveze prema tužiteljima nastale nakon 1. januara 2006. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova koji su djelimično odbili tužbene zahtjeve apelanata za isplatu razlike naknada po osnovu radnog odnosa, nalazeći da tužena nije pasivno legitimisana za obaveze nastale u periodu od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine.

15. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada su zaključili da tužena nije pasivno legitimirana za obaveze po osnovu radnog odnosa apelanata nastale u periodu od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine. Ustavni sud zapaža da su sudovi ovakav zaključak temeljili, između ostalog, na odredbama člana 62. stav 1. Zakona o odbrani kojim je propisano da su svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane od 1. januara 2006. godine postali državni službenici u Ministarstvu odbrane BiH, te da se na njih primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, člana 72. stav 2. istog zakona prema kojem su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava nastalih do 1. januara 2006. godine, te člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem lica u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju, u skladu sa Zakonom o odbrani, lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju na kojem su se zatekli na dan prije nastupanja roka utvrđenog u članu 1. ovog zakona, a najranije 31. decembra 2005. godine. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/12 (A. R. iz Bihaća, A. H. iz Cazina… | Sudska praksa | Aktio