Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/10 (H. K., H. K., N. K., S. K., N. K., E. T. i M. T.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-420/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-420/10, rješavajući apelaciju Halima Kunovca i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halima Kunovca, Huseina Kunovca, Nurije Kunovca, Safeta Kunovca, Nermina Kunovca, Ejuba Tataragića i Mirsada Tataragića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 P 001666 08 Rev od 15. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 001666 08 Gž od 2. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 001666 06 P od 9. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halim Kunovac, Husein Kunovac, Nurija Kunovac, Safet Kunovac, Nermin Kunovac, Ejub Tataragić i Mirsad Tataragić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Hamšo Laković, advokat iz Goražda, podnijeli su 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 001666 08 Rev od 15. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 001666 08 Gž od 2. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 001666 06 P od 9. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 001666 06 P od 9. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženog JP „Bosansko-podrinjske šume“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim su tražili uknjižbu prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina – šume.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelanti i tuženi polažu pravo na svojinu predmetnih nekretnina a da svoje vlasništvo temelje na dva različita pravna osnova, apelanti na rješenjima o nasljeđivanju a tuženi na utvrđenju prava na nekretninama stečenim u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama. Općinski sud je dalje istakao da shodno članu 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i jedan i drugi pravni osnov predstavljaju zakonite načine sticanja vlasništva. U konkretnom pravnom slučaju Općinski sud je ocijenio da jači pravni osnov ima tuženi jer su apelanti odnosno njihovi prednici učestvovali u upravnom postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, te su bili u poziciji da eventualno disponiraju svojim pravom vlasništva u postupku putem prigovora, žalbi, tužbi i tako spriječe eventualno nezakonit prenos vlasništva. Činjenica da su apelanti kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke prijavili u toku izrade – dešifrovanja parcela na foto skici (dobijenoj aerofotogrametrijskim snimanjem) da je njihovo vlasništvo na predmetnim nekretninama i da je ovlašteni predstavnik šumarstva to osporio a dešifrant – geometar upisao na foto skici „sporno“ nije od značaja za dosuđenje u smislu člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i člana 10. Zakona o nasljeđivanju. U konkretnom slučaju radi se o indikativnoj činjenici koja ne ukazuje ni na jedan zakonom dozvoljeni osnov sticanja prava vlasništva apelanata to jeste ne zna se koja je stvarna činjenica sporna, odnosno koji je pravni odnos nezakonit na predmetnim nekretninama pa kao takva, kako je zaključio Općinski sud, i nema značaj pravno relevantne činjenice.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelanti su se žalili Kantonalnom sudu koji je presudom broj 45 0 P 001666 08 Gž od 2. aprila 2008. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da u konkretnoj pravnoj situaciji postavljeni tužbeni zahtjev bio bi osnovan samo kada bi apelanti dokazali pravni osnov na osnovu kojeg se moglo steći pravo vlasništva uknjižbom u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). Međutim apelanti na kojima je teret dokazivanja tih činjenica nisu sudu ponudili takve dokaze već su se samo pozvali na derivativni način sticanja vlasništva ne dokazujući da su njihovi prednici bili vlasnici odnosno da su bili uknjiženi kao vlasnici u zemljišnim knjigama.
5. Apelanti su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 45 0 P 001666 08 Rev od 15. oktobra 2009. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su predmetne nekretnine šumsko zemljište. Zatim je navedeno da prema svim pravnim propisima država u čijem sastavu se nalazila današnja Država BiH počev od paragrafa 2. Zakona o šumama Kraljevine Jugoslavije od 21. decembra 1929. godine sve šume smatrale su se vlasništvom države izuzev onih šuma na kojima su fizička lica zakonitim putem stekla pravo svojine. Tako je bilo i nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme postojanja FNRJ i SFRJ jer su sve šume bile u državnoj a potom u društvenoj svojini prema odredbama Osnovnog zakona o šumama („Službeni list SFRJ“ broj 16/61) a sve to u smislu člana
113. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta. Vrhovni sud je istakao da apelanti, osim tvrdnje da su nasljeđem stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama – šumi, u toku dužeg trajanja parnice nisu ponudili dokaze o pravu vlasništva ili načinu sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama od strane svojih pravnih prednika a teritorija na kojoj se nalaze predmetne nekretnine nije pokrivena zemljišnim knjigama – tapijama jer su iste što je notorna činjenica nakon Drugog svjetskog rata uništene. Navedeno je da odredba važećeg Zakona o šumama („Službene novine FBiH“ br. 20/02, 29/03 i 37/04) propisuje da su šume i šumsko zemljište u državnom odnosno društvenom vlasništvu i vlasništvu fizičkih lica (privatne šume). Državne šume su vlasništvo Federacije BiH a privatne šume su sve šume i šumsko zemljište za koje fizičko ili pravno lice valjanim dokumentima iz zemljišne knjige i katastra nekretnina dokaže da je vlasnik šume. Pravo vlasništva na šumama i šumskim zemljištem ne može se steći ni njihovim korištenjem ni zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelanti nisu u smislu člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima dokazali osnov sticanja prava vlasništva od strane njihovih prednika. S toga nisu ispunjeni ni uslovi za primjenu člana 43. istog zakona za predaju predmetnih nekretnina. Činjenica da su apelanti odnosno njihovi pravni prednici bili upisani u popisni katastar nekretnina na spornoj šumi, po mišljenju Vrhovnog suda, bez uticaja je na pravilnost pobijane presude.
7. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, to jeste odredbe čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije u konkretnom predmetu koji se tiče uknjižbe prava vlasništva Ustavni sud podržava svoju praksu prema kojoj „obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 99/08, stav 22.), i zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima i zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić