Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4293/10 (M. B.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o stečajnom postupku · čl. 55
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4293/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 4293/10, rješavajući apelaciju Maide Burina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maide Burina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002215 od 23. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maida Burina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Behija Ljubović- Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002215 od 23. juna 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-815/03 od 17. marta 2006. godine apelantica je obavezana da „Velefarmaciji“ d.o.o. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime duga, po osnovu Ugovora o kreditu broj 01-811/97 od 16. jula 1997. godine, iznos od 9.452,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. marta 2005. godine do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 372,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno kako slijedi: da su apelantica i tužiteljica zaključile 16. jula 1997. godine ugovor o kreditu na iznos od 1.000.000,00 bh. dinara za adaptaciju apelantičinog stana, da je kredit odobren sa rokom vraćanja od 15 godina uz godišnju kamatu od 1%, da je tužiteljica sredstva po ugovoru o kreditu uplatila na žiro-račun izvođača radova „Neimar“ d.o.o. Sarajevo i da je stan adaptiran, da je apelantica uredno otplaćivala kredit do odlaska u penziju 25. maja 1999. godine i da njezin dug na taj dan iznosi 9.542,10 KM, da je nad tužiteljicom 7. aprila 2004. godine otvoren stečajni postupak i da je stečajni upravnik preuzeo ovo potraživanje, te nastavio postupak u fazi u kojoj se nalazio, te da potražuje navedeni iznos na ime nenaplaćenih potraživanja od apelantice po osnovu predmetnog kredita. Prvostepeni sud je usvojio predmetni zahtjev, a svoju odluku je zasnovao na općem načelu izvršenja ugovorne obaveze i odgovornosti za njeno ispunjenje, sadržanom u odredbi člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 06-001384 od 10. juna 2009. godine uvažena je apelantičina žalba i preinačena prvostepena presuda Općinskog suda od 17. marta 2006. godine tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti i tužiteljica obavezana da naknadi apelantici troškove postupka u iznosu od 720,00 KM. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da Kantonalni sud nije prihvatio pravnu ocjenu prvostepenog suda, zauzimajući pritom stav da apelantičina obaveza do podnošenja tužbe nije dospjela, jer nije protekao rok od 15 godina u kojem se apelantica obavezala vratiti kreditna sredstva, a niti su ispunjeni uslovi iz člana 5. ugovora o kreditu, prema kojem se povrat kredita izvršava odmah u slučaju jednostranog raskida radnog odnosa, nenamjenskog korištenja kredita i prestanka radnog odnosa krivicom korisnika kredita. Drugostepeni sud je, također, istakao da je apelantica, u smislu odredbe člana 344. ZOO, pokušala dokazati da je sačinila sporazum sa bivšim direktorom tužiteljice po kojem se prema njoj kao dužniku neće tražiti izvršenje obaveza po navedenom kreditu, te da je zbog tih razloga tužbeni zahtjev neosnovan. S tim u vezi je drugostepeni sud zauzeo stav da je postojanje navedenog sporazuma apelantica morala dokazati u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), a kako to nije učinila, to se nisu mogli ni prihvatiti navodi žalbe u tom pogledu. Međutim, kako je drugostepeni sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije dospio i da će dospjeti tek po proteku 15 godina nakon 1997. godine, odlučeno je da nije ni bilo relevantno ocjenjivati da li je apelantica dokazala postojanje navodnog sporazuma u smislu odredbe člana 344. st. 1. i 2. ZOO.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002215 od 23. juna 2010. godine usvojena je revizija tužiteljice i drugostepena presuda Kantonalnog suda od 10. juna 2009. godine preinačena tako da se apelantičina žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda.
5. U obrazloženju revizione presude je, prvenstveno, navedeno da je revizija dopuštena u smislu odredbe člana 273. stav 3. ZPP, neovisno što pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (stav 2. iste odredbe), ocijenivši da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima. Dalje je navedeno da revident osnovano prigovara da se drugostepena presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno, a imajući u vidu nesporno činjenično utvrđenje pred redovnim sudovima, da je predmetna tužba podnesena 7. maja 2003. godine zbog čega je, u smislu odredbe člana 55. stav 2. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZSP), stečajni upravnik nastavio spor u stanju u kojem se nalazio, jer se radi o pravnom sporu o imovini koja pripada stečajnoj masi (član 30. ZSP), a preuzimanje sporova predstavlja jednu od pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Potom je navedeno da se kod činjenice da potraživanja tužiteljice prema apelantici nisu bila dospjela u cijelosti do momenta otvaranja stečajnog postupka, kao i da odobrena kreditna sredstva koja su utrošena u adaptaciju stana apelantice predstavljaju imovinu koja pripada tužiteljici, na konkretan pravni odnos ima primijeniti odredba člana 36. ZSP prema kojoj potraživanja koja nisu dospjela otvaranjem stečajnog postupka smatraju se dospjelim potraživanjima. S obzirom na to da je postupak provođenja stečaja hitan (član 9. stav 1. ZSP), kao i da su ciljevi stečajnog postupka propisani odredbom člana 2. stav 1. istog zakona (grupno namirenje povjerilaca unovčenjem imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima), Vrhovni sud je konstatovao da je tužiteljici, koja ima svoja potraživanja, u interesu da ih unovči i ostvari ciljeve stečajnog postupka. Upravo iz tih razloga, po ocjeni revizionog suda, zakonom nije izuzeto dospijeće potraživanja stečajnog dužnika koja ima prema trećim licima ostvaranjem stečajnog postupka. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je za pravilnost pobijane presude bitno da je tužiteljica isplatila kreditna sredstva apelantici za adaptaciju njenog stana, da je apelantica ostala u obavezi platiti tužiteljici onoliki iznos koliki je utvrđen prvostepenom presudom, te da je to potraživanje dospjelo po samom zakonu, otvaranjem stečajnog postupka nad tužiteljicom. Kako je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te kako nisu počinjene povrede na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica je, prvenstveno, istakla da revizija tužiteljice nije bila dopuštena, jer nisu postojali razlozi propisani članom 237. stav 3. ZPP, te da su paušalni navodi Vrhovnog suda da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima. Dalje je apelantica istakla da je Vrhovni sud osporenu odluku zasnovao na dokazima koji nisu provjereni i pouzdani i da taj sud nije primijenio odredbu člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP. Također, apelantica je navela da je Vrhovni sud, u revizionom postupku, propustio da raspravi pitanje postojanja bitne zablude koja je kod apelantice postojala prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, apelantica je predložila Ustavnom sudu da osporenu odluku Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da sam odluči o njenim postavljenim zahtjevima i pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je u revizionom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić