Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2440/11 (Z. H.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Lišavanje slobode
- Vanparnični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 138
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2440/11
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2440/11, rješavajući apelaciju Zuhre Hadžimejlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zuhre Hadžimejlić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Općine Visoko Zeničko-dobojskog kantona da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelanticinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Općine Visoko Zeničko-dobojskog kantona da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zuhra Hadžimejlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, trenutno smještena u Javnu ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalnoinvalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnijela je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog smještaja u Odjel neuropsihijatrije pri Zavodu protiv svoje volje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 17. juna 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i dodatne podatke o apelanticinom stanju. Od staratelja apelantice Zijade Trako je 20. jula 2011. godine zatraženo da dostavi informaciju da li ostaje kod podnesene apelacije.
3. Zavod je 13. jula 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju uz prateću dokumentaciju za apelanticu, a apelanticina starateljica je dopisom od 1. augusta 2011. godine obavijestila Ustavni sud da ostaje kod podnesene apelacije.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Zavoda dostavljen je apelanticinoj starateljici 26. augusta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Iz otpusnog pisma Kantonalne bolnice Zenica – Službe za psihijatriju proizlazi da je apelantica liječena pod dijagnozom SCH od 10. septembra 2006. godine do 23. januara 2007. godine i da je u bolnicu privedena u pratnji policije zbog agresivnog ponašanja prema ukućanima.
7. Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je u vanparničnom predmetu predlagatelja Javna ustanova Centar za socijalni rad Visoko (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) protiv apelantice radi oduzimanja poslovne sposobnosti donio Rješenje broj 041-0-V-06-000 208 od 23. novembra 2006. godine, kojim je apelantici potpuno oduzeta poslovna sposobnost. U izreci je navedeno da će se rješenje provesti kod nadležne matične službe, u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i Centru za socijalni rad radi postavljanja stalnog staratelja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Centar za socijalni rad u prijedlogu istakao da je prvobitna depresija kod apelantice prerasla u vrlo ozbiljno psihičko oboljenje, da se povremeno liječi po odgovarajućim bolnicama, da je u vrlo teškom psihičkom stanju i da je preporuka ljekara da se smjesti u specijalizovanu psiho-socijalnu ustanovu gdje bi bila pod stalnim nadzorom ljekara. Tadašnja privremena apelanticina starateljica, njena sestra Zijada Trako, izjavila je da je u potpunosti upoznata sa apelanticinim psihičkim stanjem i da je neophodno njeno smještanje u ustanovu. Proveden je dokazni postupak, vještak neuropsihijatar je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju apelantice i s njom obavio neposredni intervju, nakon čega je dao nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da se kod apelantice radi o teškoj i neizlječivoj duševnoj bolesti-paranoidnoj šizofreniji, te da joj je potrebno trajno i potpuno oduzeti poslovnu sposobnost, zaštititi njene interese i interese njene porodice. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, apelantici potpuno oduzeo poslovnu sposobnost, jer je u postupku utvrđeno da su tačni navodi Centra za socijalni rad da je apelantica teško oboljela, da je već smještena u bolnicu i da bi se odmah trebala smjestiti u ustanovu u kojoj će se pod stalnim ljekarskim nadzorom brinuti o njenom psiho-fizičkm stanju, budući da je opasna po okolinu i svoj život. Općinski sud je zaključio da su se stekli uvjeti za potpuno i trajno oduzimanje poslovne sposobnosti na osnovu člana 28. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku.
8. Centar za socijalni rad je, zatim, dopisom broj 01/5-53-1519/2 od 25. decembra 2006. godine od Ministarstva rada i socijalne politike Zeničko-dobojskog kantona zatražio odobrenje da se apelantica smjesti u Zavod.
9. Centar za socijalni rad je, rješavajući u predmetu starateljstva nad apelanticom, donio Rješenje broj 01/5-550-1527 od 26. decembra 2006. godine kojim je apelanticu stavio pod starateljstvo i za staratelja odredio njenu sestru Zijadu Trako. U obrazloženju rješenja je navedeno da se Centru za socijalni rad obratila apelanticina sestra Zijada Trako zahtjevom da se apelantici, kao licu kojemu je sudskim rješenjem potpuno oduzeta poslovna sposobnost, postavi za staratelja. U postupku je izvršen uvid u pismenu dokumentaciju nakon čega je zaključeno da je apelantici neophodno postaviti staratelja i da je njena sestra Zijada Trako s tim saglasna.
10. Centar za socijalni rad je, na osnovu odredaba iz člana 138. stav 1. i člana 55. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom, te člana 200. Zakona o upravnom postupku, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu apelanticinog smještaja u ustanovu, donio Rješenje broj 01/8-550-142 od 20. maja 2008. godine kojim je apelantici i dalje priznato pravo smještaja u ustanovu – Zavod, sa kojim je Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona zaključilo ugovor o smještaju. Rješenjem je bliže određen način finansiranja apelanticinog smještaja i ličnih potreba, te je konstatovano da rješenje podliježe reviziji Ministarstava. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je po službenoj dužnosti proveden postupak zamjene postojećih rješenja novim rješenjem o priznatim pravima na smještaj u ustanovu, te da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, apelantici i dalje priznato pravo na smještaj u ustanovu. Osim toga, u izreci rješenja je navedeno da podliježe reviziji Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona.
11. U predmetu uzimanja izjave o saglasnosti za smještaj apelantice, apelanticina starateljica je u prostorijama Centra za socijalni rad, na zapisnik o saslušanju stranke broj 01/8-53 od 13. novembra 2009. godine, izjavila da je saglasna sa smještajem, socijalnim i zdravstvenim zbrinjavanjem apelantice u Zavodu, njenim odlaskom na more i izlascima u grad sa pratnjom i bez nje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica je u apelaciji navela da se nalazi u Zavodu na Neuropsihijatrijskoj klinici među ljudima koji su učinili teška krivična djela, da od 1992. godine ima probleme sa svojim psihičkim stanjem, da je tri puta pokušala izvršiti samoubistvo, da se brat i sestre ne interesiraju za njeno zdravstveno stanje, te da iz Zavoda svaki mjesec odlazi majci pet do sedam dana. Navela je da joj više ne treba staratelj koji joj je postavljen zbog dijagnoze koju je imala (šizofrenija) a koju više nema i traži da nastavi život izvan Zavoda u koji je smještena.
b) Odgovor na apelaciju
13. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantica korisnica usluga Zavoda od 23. januara 2007. godine, a na osnovu pismenog zahtjeva Centra za socijalni rad, da je osoba sa duševnim oboljenjem: Dg. SCH, da joj je rješenjem Općinskog suda oduzeta poslovna sposobnost, te da joj je za staratelja postavljena sestra Zijada Trako. Zatim je navedeno da je apelantica prije smještaja u Zavod više puta bila hospitalizirana na psihijatrijskim klinikama, te budući da se radi o kompleksnom oboljenju koje iziskuje stalnu brigu i nadzor, a da adekvatan tretman nije mogla ostvariti unutar porodice, smještaj u ustanovu je bio jedino rješenje. U pogledu tretmana i brige unutar Zavoda, u odgovoru je navedeno da je Odjel u kojem je apelantica smještena poluotvorenog tipa, tako da je korisnicima omogućeno kretanje kako unutar, tako i izvan kruga Zavoda, te da je apelantica uključena u radno-okupacione tretmane i druge aktivnosti socijalnog života, prakticiranje religijskih obreda, te komunikaciju sa osobama i institucijama izvan Zavoda (telefonom, e-mailom i poštanskim putem). Osim toga, navedeno je da apelantica ima redovnu komunikaciju sa sestrom koja joj je staratelj i kćerkama, te da povremeno odlazi na dopuste u trajanju od pet do sedam dana.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.
15. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 13/07) relevantne odredbe glase: Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu..
Član 55. stav 1.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.
Član 56.
Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravno lice na način propisan članom 54 ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.
Član 57.
Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.
Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.
Član 61.
(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva, sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.
(2) Licu iz stava 1 ovog člana na ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije.
Član 138. stav 1.
O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.
16. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
17. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
18. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite, te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije BiH'', broj 36/99).
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da je lišena slobode 2007. godine i smještena u Zavod iz kojeg želi izaći. Iako apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo povrijeđeno, proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
22. Apelantica ističe da je smještena u Zavod i time lišena slobode iz čega proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
Član 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije
25. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
26. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A broj 93, stav 44).
27. Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod već razmatrao u Odluci broj AP 2472/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 31. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je, dalje, u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.
28. Ustavni sud je u pogledu zahtjeva iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prema kojem je neophodno da lišavanje slobode bude izvedeno „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“, odnosno da bude „zakonito“, u citiranoj odluci napomenuo da će u principu, „lišavanje slobode“ osobe s duševnim oboljenjem biti „zakonito“ u svrhu propisanu stavom 1. tačka e. samo ukoliko se to lišavanje vrši u bolnici, na klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji (vidi, Evropski sud, Aerts protiv Belgije, od 30. jula 1998. godine, stav 46). Ustavni sud je s tim u vezi u citiranoj odluci konstatirao da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti kojima nije propisan postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove, već je taj postupak propisan odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica sa duševniom smetnjama. Naime, odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama propisano je da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu [...] da njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, pa je zaključio da lišavanje slobode apelantice nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija, te s tim u vezi da je prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
Član 5. stav 4. Evropske konvencije
29. U pogledu pitanja koja se tiču člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 ukazao da apelacija pokreće pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima. Ustavni sud je ukazao na obavezu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije koja se primjenjuje nezavisno od toga prema kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, da je ključni element ove obaveze nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode koju mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu.
30. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, [...] da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Dalje je ukazano na to da je Zakonom o zaštiti lica propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Ustavni sud je, imajući u vidu činjenicu da apelanticino lišavanje slobode nije bilo «zakonito», jer Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, u citiranoj odluci zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
31. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da je apelantica lišena slobode u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom, te smještena u Zavod. Naime, time nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da Zakon o zaštiti lica definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima koji nije primijenjen u konkretnom slučaju. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelanticinom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić