Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1885/13 (Ž. B.)

Odluka donesena 24. 05. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1885/13

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1885/13, rješavajući apelaciju Živka Budimira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Živka Budimira.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i broj S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da odmah donese novu odluku, u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Budimira, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i broj S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27.

aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Živko Budimir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, te Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1885/13. Istog dana je Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio i drugu apelantovu apelaciju, u kojoj je također osporio ista rješenja Suda BiH. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1886/13. Apelant je u obje apelacije postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da apelant odmah bude pušten na slobodu.

2. S obzirom da se obje apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1885/13.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), kao učesnika u postupku, zatraženo 14. maja 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Suda BiH je također zatraženo da uz odgovor dostavi i dokumentaciju na osnovu koje je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za pritvor apelanta.

4. Sud BiH je dostavio odgovor i traženu dokumentaciju 20. maja 2013. godine, a Tužilaštvo BiH 17. maja 2013. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantu 21. maja 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH). Tužilaštvo BiH je, Prijedlogom broj T20 0 KT 000 6564 13 od 25. aprila 2013. godine, zatražilo od Suda BiH da protiv apelanta i još četiri osumnjičena, Petra Barišića, Sauda Kulosmana, Ivana Jurčevića i Hidajeta Halilovića, odredi pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su precizno navedena u prijedlogu Tužilaštva BiH. Sud BiH se, Rješenjem broj S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine, proglasio stvarno nadležnim da postupa u konkretnoj stvari, pa je tim rješenjem odredio pritvor protiv svih osumnjičenih iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), a protiv apelanta i još jednog osumnjičenog i iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Navedenim rješenjem je određeno da pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode osumnjičenih, odnosno do 26. maja 2013. godine. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je, u odnosu na apelanta, naveo da je Tužilaštvo zatražilo da se protiv apelanta pritvor odredi zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi s krivičnim djelom organiziranog kriminala iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ FBiH i krivičnim djelom primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZ FBiH, a sve u vezi s članom 7. stav 2. tačka a) Zakona o Sudu BiH. Sud BiH je naveo da je u prijedlogu Tužilaštva BiH navedeno da se apelant sumnjiči za navedena djela zato što je „svjesnim kršenjem Zakona o pomilovanju FBiH i krivičnog zakona FBiH postupio suprotno članu 2. Zakona o pomilovanju i propustio da izvrši obavezne konsultacije sa potpredsjednicima FBiH Pudarić Svetozarom i Kebo Mirsadom, a što je shodno navedenoj odredbi bio obavezan i bez takve konsultacije nije mogao donijeti takvu odluku“. Također, u prijedlogu je istaknuto i da je apelant „kršenjem člana 6. istog zakona u više navrata donosio odluke o pomilovanju osuđenih osoba pri čemu je zatvorske kazne zamjenjivao uslovnim osudama [...]“.

8. Sud BiH je naveo da je prethodno razmotrio pitanje stvarne nadležnosti tog suda za postupanje u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir, između ostalog, preovlađujuću praksu tog suda i specifične okolnosti „koje se mogu ticati nekih bitnih obilježja krivičnog djela“. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su ispunjeni uvjeti propisani članom 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, naročito istakavši da je „položaj optuženih kao službenih lica u strukturi državne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio jedan od odlučujućih faktora u zasnivanju nadležnosti Suda BiH po osnovu člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH“. Sud je razmatrajući ovo pitanje, između ostalog, naveo da je apelant obavljao dužnost predsjednika Federacije BiH, što znači da je bio „vrh izvršne vlasti“, što ga je obavezivalo „ne samo na zakonito ponašanje nego i na insistiranje na kontroli zakonitog funkcionisanja svih organa i organizacija na nivou entiteta“. Sud BiH je „na ovaj način došao do pitanja o odlučnim činjenicama: da li su radnje izvršenja koje se osumnjičenom [apelantu] stavljaju na teret proizvele konkretne posljedice koje bi zbog svog obima i značaja trebale zasnovati nadležnost Suda BiH?“. U odgovoru na ovo pitanje, Sud BiH je zaključio da iz dokaza Tužilaštva BiH „nesumnjivo proizlazi da je [apelant] u relativno kratkom periodu pomilovao oko 142 lica u proceduri koja nije u svemu u skladu za Zakonom o pomilovanju (bez konsultacija s dvojicom potpredsjednika), zbog čega je jedan potpredsjednik (Mirsad Kebo) intervenirao, pa čak i pokrenuo postupak ocjene ustavnosti pomilovanja“. Dalje, Sud BiH je obrazložio da „imajući u vidu činjenicu da je u Republici Srpskoj i na nivou države BiH u istom periodu pomilovanje bilo u samo po jednom slučaju“, zbog čega „postoji osnovana sumnja da je [apelant] kršeći zakon i propuštajući da svoja ovlaštenja vrši na zakonit način demonstrirao najviši stepen neodgovornosti koji je u javnosti proizveo štetne posljedice u vidu podrivanja pravde i diskreditacije javne vlasti“. Također, Sud BiH je istakao da se to dogodilo „u fazi procesa pridruživanja države BiH Evropskoj uniji kada se od države očekuje da pokaže posvećenost vladavini prava i čvrstu riješenost da reformiše pravosudni sistem i uskladi ga sa najvišim evropskim standardima“, a da je „pomilovanjima zahvaćen širok krug optuženih za raznovrsna i teška krivična djela, sa vrlo raznovrsnim oblicima pomilovanja [...]“. Međutim, kako je dalje navedeno, „osnovana sumnja iz ove faze postupka mora biti osnažena dokazima tužioca koji će imati standard dokaza van razumne sumnje i koji će se morati izvoditi na glavnom pretresu“, kada će Tužilaštvo BiH imati „zakonsku obavezu da ponudi sudu dokaze koji se odnose i na izvedenu nadležnost Suda po osnovu člana 7. stav 2. Zakona o sudu BiH“.

9. Sud BiH je zatim odbio prigovor apelantove odbrane o tome da im nisu dostavljeni dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, te da je na taj način apelantu prekršeno pravo na odbranu iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da postoji obaveza tužioca da dostavlja dokaze odbrani, ali da se, temeljem člana 47. ZKP BiH, to pravo može uskratiti „ukoliko je riječ o dokaznom materijalu čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage“. Također, Sud BiH je naglasio da su ovi dokazi bili dostupni sudu u vrijeme razmatranja prijedloga, „o čemu Sud u svojoj odluci upoznaje odbranu o svim dokazima koji su od značaja za procjenu zakonitosti pritvora“.

10. Razmatrajući dalje pitanje postojanja osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje pritvora, Sud BiH je, između ostalog, istakao još jednom da je prijedlog Tužilaštva u pogledu postojanja osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene osnovan. To proizlazi, kako je Sud BiH naveo, iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog, a naročito iz zapisnika o saslušanju svjedoka Mevludina Peljte, Ramiza Brajlovića, Mirsada Kebe i Svetozara Pudarića, te iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenih Armina Kulovca i Ivana Jurčevića, kao i iz transkripta razgovora iz Izvještaja o postupanju po naredbama Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Izvještaj o postupanju). Analizom navedenih dokaza Sud BiH je zaključio da „postoji dovoljno dokaza koji ukazuju da postoji osnovana sumnja da je [apelant] počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret“. Naime, Sud BiH je naveo da je osumnjičeni Armin Kulovac u iskazu naveo „da je pokušao da izdejstvuje pomilovanje za svog brata Admira [...], pokušao da dođe do [apelanta], za kojeg navodi da je čuo da je u nekim slučajevima pomogao ljudima da dobiju pomilovanja“. Također, Sud BiH je naveo da je isti osumnjičeni izjavio da je „iz razgovora sa jednim od pomilovanih, Elvisom Hodžićem, saznao da je on svoje pomilovanje platio 48.000,00 KM te je uputio [apelantu] molbu, čiji je unaprijed pripremljen tekst dobio od Petra Barišića, s kojim je direktno kontaktirao“. Dalje, Sud BiH je naveo da je „njegove navode potvrdio svjedok Ramiz Brajlović koji na detaljan način opisuje kako je osumnjičeni Kulovac nastojao izdejstvovati pomilovanje za svog brata Admira, i da je saznao da će ga to koštati ukupno 50.000 KM, da novac od toga ide [apelantovoj] ekipi i samom [apelantu]“. Sud BiH je također obrazložio da je isti svjedok izjavio da je „savjetnik Barišić rekao da se paralelno završava pomilovanje za lice Adi Karić iz Sarajeva“, te da je izjavu ovog svjedoka potvrdio i svjedok Mevludin Peljto „koji je naveo da je Armin Kulovac zajedno sa Brajlovićem išao u zgradu Vlade u Mostaru kod [apelanta] u vezi pomilovanja njegovog brata Admira“.

11. Dalje, zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, Sud BiH je izveo i na osnovu izjava svjedoka Mirsada Kebe, koji obavlja funkciju potpredsjednika Federacije BiH. Ovaj svjedok je izjavio da je apelant „obilato koristio ustavna i zakonska ovlaštenja u pogledu pomilovanja za osobe osuđene pred sudovima u FBiH“. Također, ovaj svjedok je izjavio da su „njegovu pažnju privukle drastične odluke o pomilovanjima, jer su pomilovani bili osuđenici za najteža krivična djela poput ubistva, razbojništva, silovanja, a istovremeno je broj pomilovanja bio mnogo veći u odnosu na mandat prethodnih predsjednika“. Svjedok Mirsad Kebo je također izjavio da je apelant „u skladu sa odredbama Ustava i Zakona o pomilovanjima, bio u obavezi izvršiti obavezne konsultacije sa potpredsjednicima FBiH, međutim on ih nikada nije konsultovao, pa čak ni kad mu je svjedok uputio pismeno upozorenje“. Na iste okolnosti je svjedočio i Svetozar Pudarić, koji također obavlja funkciju potpredsjednika Federacije BiH. Kako je naveo Sud BiH, ovaj svjedok je izjavio da je „za mandata [apelanta] dobijao predmete pomilovanja već formirane sa prijedlozima Komisije za pomilovanje upućenih [apelantu]. Na svaki predmet je upisivao svoje primjedbe kao službenu zabilješku, a to je radio jer ga [apelant] nikada nije kontaktirao niti pitao za mišljenje, o čemu je više puta razgovarao sa drugim potpredsjednikom Kebom“.

12. Također, Sud BiH je naveo da je zaključak da postoji osnovana sumnja kao uvjet za apelantov pritvor, osim navedenih izjava svjedoka, cijenio i izjavu osumnjičenog Ivana Jurčevića, koji je izjavio „da je 29.3.2013. godine razgovarao sa jednim od osumnjičenih, Kulosmanom, i da mu je on rekao da je Adi završen i da je [apelant] trebao završiti to za Adija“. Također, Sud BiH je naveo da „iz dokaza proizlazi da je pretresom prostorija kod [apelanta] pronađena crna torbica njegovo vlasništvo u kojoj se nalazilo 5.900 KM“.

13. U odnosu na posebne razloge za određivanje pritvora apelantu, Sud BiH je naveo da je imao u vidu neke činjenice koje smatra, u ovoj fazi istrage, ključnim za razmatranje pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH – opasnost od bjekstva. U vezi s tim, Sud BiH je obrazložio da apelant ima dvojno državljanstvo, da je nosilac nekoliko vojnih odlikovanja Republike Hrvatske, te da je „politički aktivan u strankama koje su bile, ili su dio aktuelne vlasti u Republici Hrvatskoj“. Ove činjenice, kako je obrazložio Sud BiH, „upućuju na zaključak da ima, ili bi mogao imati, određen krug prijatelja ili poznanika koji bi bio spreman da mu pruži utočište ili materijalnu podršku za boravak u Hrvatskoj u cilju izbjegavanja krivičnog progona u BiH“, a da je općepoznato da Republika Hrvatska garantira svojim državljanima da neće biti izručeni drugim državama. Navedene činjenice, kako je Sud BiH obrazložio „predstavljaju objektivan rizik od opasnosti od bjekstva“. Također, Sud BiH je naveo da ove činjenice i okolnosti kod apelanta mogu „realno stvoriti motiv za bjekstvom“, te da je pritvor po ovom osnovu opravdan.

14. Dalje, u odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH – ometanje krivičnog postupka, Sud BiH je naveo da je najprije ukazao da „okolnosti koje opravdavaju pritvor po ovom osnovu moraju biti u dovoljnoj mjeri očigledne i konkretne“. Također, Sud BiH je naveo da je potrebno da se ostvare dva uvjeta da bi se po ovom osnovu odredio pritvor, i to: da postoji „'osnovana bojazan' da bi osumnjičeni mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak“, i da postoje „'naročite okolnosti' koje ukazuju da bi osumnjičeni mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. Sud BiH je naveo da je potrebno da oba ova uvjeta budu konkretizirana dokazima ili „indicijama prihvatljivog stepena vjerovatnoće na osnovu kojih bi sud mogao izvesti zaključak o postojanju 'osnovane bojazni' ili 'naročitih okolnosti'“. Analizirajući postojanje ovih uvjeta u odnosu na apelanta, Sud BiH je zaključio da je zahtjev za određivanje pritvora i po ovom osnovu opravdan. U obrazloženju tog stava, Sud BiH je naveo da je „prvenstveno imao u vidu broj pomilovanja (147) za koja se osnovano sumnja da ulaze u obim radnji izvršenja krivičnih djela“ koja se stavljaju na teret, između ostalih i apelantu. Također, Sud BiH je ukazao da će biti potrebno saslušati veći broj lica kao svjedoke, te da prihvata kao osnovane navode Tužilaštva BiH „da zbog prirode krivičnih djela svi učesnici ovih radnji imaju interes da se međusobno dogovaraju u cilju izbjegavanja ili umanjenja svoje odgovornosti i vrše utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. Također, Sud BiH je naveo da je cijenio i činjenicu da je „istraga protiv osumnjičenih gotovo na početku, kao i činjenicu da tužilaštvu tek predstoji obiman proces osiguranja dokaza, odnosno saslušanja svjedoka i provođenja drugih radnji dokazivanja“. Sud BiH je odbio apelantov prigovor da ne postoje konkretne okolnosti i razlozi za mjeru pritvora po ovome osnovu, obrazloživši da se „postojanje koluzione opasnosti temelji na procjeni specifičnih okolnosti koje bi mogle ukazivati da bi do uticaja na svjedoke, saučesnike i vođenje istrage uopšte moglo doći“, te da bi „demonstrirana namjera da osumnjičeni utiču na prikupljanje dokaza u predmetu, učinila [...] mjeru pritvora iz ovog razloga potpuno bespredmetnom i nepotrebnom“. Također, Sud BiH je zaključio da mjera pritvora iz ovog razloga „može egzistirati čak i ako postoje samo naznake da bi osumnjičeni mogao otežati prikupljanje dokaza“, a da „takve naznake zaista postoje u konkretnom slučaju“.

15. Sud BiH je odbio prijedlog Tužilaštva BiH da u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene odredi pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH – narušavanje javnog reda. Nakon što se pozvao na standarde Evropskog suda za ljudska prava, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju ovakav zahtjev Tužilaštva BiH nije „u dovoljnoj mjeri konkretizovao i objektivizirao vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda“. Također, Sud BiH je naveo da je razmotrio i prijedlog odbrane da se primijene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, ali da je zaključio „iz svih navedenih razloga“, da se svrha obezbjeđenja može postići samo mjerom pritvora.

16. Odlučujući o žalbama apelanta, drugih osumnjičenih i Tužilaštva BiH protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine odbio žalbu apelanta i drugih osumnjičenih, dok je uvažio žalbu Tužilaštva BiH, pa je prvostepeno rješenje preinačio tako što je apelantu i drugim osumnjičenima pritvor odredio i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Odlučujući u drugom stepenu, Sud BiH je najprije odbio apelantove žalbene prigovore u odnosu na stvarnu nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju, ponovivši iste razloge koji su navedeni i u obrazloženju prvostepenog rješenja. U odnosu na žalbeni prigovor u vezi s nedostavljanjem apelantu dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja, Sud BiH je zaključio da je u prvostepenom rješenju to pitanje dovoljno obrazloženo, ali je smatrao da treba dati i nešto šire obrazloženje „zbog važnosti iznesenih prigovora“. U svom obrazloženju Sud BiH je, između ostalog, naveo da se situacija iz stava 2. člana 47. ZKP BiH odnosi na obavezu tužioca da sudiji za prethodni postupak dostavi i „dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora“, kao i radi „obavještavanja branioca“. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo prvostepenom sudu dostavilo dokaze u pogledu osnovane sumnje i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, a da su o tome apelant i drugi osumnjičeni „bili upoznati na ročištu“. Sud BiH je također zaključio da je ZKP BiH usaglašen s Evropskom konvencijom i „da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani, nego jedino i isključivo obavijest o optužbi, što je u konkretnom slučaju i učinjeno“, čime je „ispunjen standard 'obavještavanja o optužbi'“. Ipak, Sud BiH je smatrao da je potrebno naglasiti da „očekuje da će Tužilaštvo BiH u narednom vremenskom periodu odbrani dostaviti dokaze, čije objelodanjivanje neće dovesti u opasnost ciljeve istrage“.

17. Što se tiče žalbenih prigovora koji su se odnosili na pitanje postojanja osnovane sumnje, Sud BiH je zaključio da su irelevantni žalbeni navodi o tome da je apelant bio u punoj mjeri kooperativan prilikom pretresa prostorija, da je nadležnim organima tom prilikom stavio na raspolaganje svu traženu dokumentaciju i da nije pravio bilo kakve smetnje. Naime, Sud BiH je u vezi s ovim ukazao da je takvo apelantovo postupanje njegova obaveza, kao i svakog drugog građanina, jer bi se u slučaju suprotnog ponašanja „u njegovim radnjama eventualno stekla i obilježja bića nekog drugog krivičnog djela“. Također, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta, te je ponovio iste razloge koji su navedeni i u prvostepenom rješenju. Osim toga, Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja naveo da dokazi koji postoje u spisu „ukazuju da se vršenje krivičnog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim osobama ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje“, kao i da su „uloge pojedinih članova organizovane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definisanim i podijeljenim ulogama u dogovaranju oko podjele dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora“. Također, Sud BiH je naglasio i da iz istih dokaza „proizlazi i osnovana sumnja da se veliki broj pozitivno riješenih predmeta pomilovanja, i to u relativno kratkom vremenskom periodu, a koje je potpisao [apelant] kao predsjednik Federacije BiH, upravo dovodi u vezu sa davanjem i primanjem novčanih iznosa kao protuuslugu za pozitivno rješenje molbe o pomilovanju“. Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da se do apelanta „koji u krajnjoj instanci odlučuje [...] moglo doći jedino putem posrednika, tačnije preko [osumnjičenih Petra Barišića, Sauda Kulosmana ili Ivana Jurišića]“.

18. Također, Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja naveo da apelant i ne spori da je „primao urgencije u vezi molbi za pomilovanja, ali da u pobijanom rješenju nije dokazano postojanje veze između pronađenog novca kod [apelanta] u iznosu od 5.900 KM i njegovog postupanja“. Međutim, Sud BiH je naveo da je „za ovu fazu postupka dovoljan i niži stepen osnovane sumnje da je [apelant] u okviru svog ovlaštenja za obavljanje ovih vrsta poslova zahtijevao i primao novčanu naknadu, na koju ukazuje sadržaj presretnutog telefonskog razgovora između osumnjičenog Kulosman Sauda sa Kulovac Arminom 'da ako lično dođe do [apelanta], biće puno jeftinije jer će se izbiti par ljudi'“. Sud BiH je naveo da sadržaj presretnutih razgovora „ukazuje i na telefonsku komunikaciju između [apelanta] i Kulosman Sauda iz čega proizlazi da su se isti očigledno poznavali, te često ugovarali zajedničke sastanke“.

19. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je u drugostepenom rješenju zaključio da je apelantu pravilno određen pritvor po osnovu člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH, naglasivši da su „navedeni osumnjičeni visokopozicionirani državni funkcioneri sa vezama kako unutar BiH tako i u zemljama u regionu, što ukazuje na postojanje osnovane bojazni“ da bi mogli postati nedostupni organima gonjenja u BiH. U vezi s postojanjem opasnosti od bjekstva, Sud BiH je naveo da je „sudu poznato“ da postoji Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o izručenju, ali da taj ugovor nije ratificiran, kao i da bi u slučaju bjekstva „postupak izručenja bio spor i upitnog ishoda imajući u vidu dosadašnju praksu ovog Suda u istim ili sličnim predmetima“. U odnosu na pritvorski osnov iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, Sud BiH je naveo da se radi o „obimnoj istrazi koja se nalazi na samom početku, da je potrebno saslušati veliki broj svjedoka imajući u vidu broj predmeta pomilovanja za koje se osnovano sumnja da ulaze u obim radnji izvršenja krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret“. Naročito je navedeno da se prvostepenim rješenjem ispravno ukazuje da još nisu saslušani svi svjedoci i osumnjičeni „koji zasigurno postoje usljed velikog broja počinjenih krivično-pravnih radnji“, niti su osigurani svi materijalni dokazi. Što se tiče apelantovog prigovora da ovi pritvorski osnovi nisu konkretizirani, Sud BiH se pozvao na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, navodeći da iz te odluke proizlazi stav Ustavnog suda BiH da je dovoljno „i samo postojanje mogućnosti da će doći do ometanja postupka“, odnosno da se „pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog uticaja doći“. U konkretnom slučaju, Sud BiH je zaključio da se u prvostepenom rješenju „zaključak o postojanju bojazni izvodi na temelju niza činjenica i okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine 'naročite okolnosti' čime se osnovano zaključuje da su osumnjičeni bili umiješani u nedozvoljeno ponašanje“. Stoga, kako je zaključio Sud BiH, nije potrebno „dokazivati konkretni uticaj na svjedoke i saučesnike od strane osumnjičenih“, jer je „utvrđena osnovana bojazan da će se uticaj desiti“, što je dovoljno „da sud stekne uvjerenje“ da će apelant i drugi osumnjičeni ometati vođenje krivičnog postupka.

20. Odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH, Sud BiH je zaključio da je ona osnovana i da postoje dovoljni i opravdani razlozi da se apelantu i drugim osumnjičenima pritvor odredi i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH – uznemiravanje javnosti. Naime, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni svi kumulativno propisani uvjeti iz ove zakonske odredbe i da su osnovani navodi Tužilaštva BiH da se s „obzirom na način izvršenja djela, ličnost i funkciju izvršilaca kao i posljedicu krivičnog djela, u konkretnom slučaju radi o vanrednim okolnostima“. Također, Sud BiH je naveo da je postupanjem osumnjičenih, a naročito apelantovim postupanjem „obesmislen rad pravosuđa i stvoreno nepovjerenje javnosti u vladavinu prava“. Sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i potrebu da se postojanje stvarne mogućnosti da će doći do narušavanja javnog reda procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se apelantu i drugim osumnjičenima „stavlja na teret da su zloupotrijebili veoma odgovorne pozicije, čime je ugrožen pravni poredak i međunarodni ugled Bosne i Hercegovine kao države koja se nalazi u periodu pristupanja EU [...]“. Također, Sud BiH je naveo da su radnjama osumnjičenih pomilovani osuđenici za najteža krivična djela „što je već samo po sebi prouzrokovalo uznemirenje javnosti“, zbog čega bi se, prema mišljenju Suda BiH, „puštanjem osumnjičenih na slobodu rizikovalo stvaranje nepovjerenja u pravosudne organe BiH, što predstavlja razuman osnov za narušavanje javnog reda“.

21. Također, Sud BiH je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se „željena svrha za sada može postići jedino mjerom pritvora, te da bi svaka druga blaža mjera u ovom slučaju bila suprotna svojoj svrsi“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 1885/13

22. Apelant je u ovoj apelaciji naveo da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelant je naveo da smatra da je i u ovoj fazi krivičnog postupka protiv njega primjenjiv član 6. Evropske konvencije i da je i po tom osnovu apelacija dopustiva, te da, uz uvažavanje prakse Ustavnog suda BiH, prema kojoj se u sličnim situacijama, apelacije „u većini slučajeva“ odbacuju kao nedopustive jer su preuranjene, smatra da se radi o prihvatljivom izuzetku. Zatim, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju od posebne važnosti odredba člana 6. stav 3. Evropske konvencije koji „može biti relevantan prije nego je predmet poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj postoji mogućnost da suđenje bude pod ozbiljnim utjecajem usljed inicijalnog propusta da se poštuju odredbe ovog člana“. Konkretizujući svoje navode o kršenju navedenih prava, apelant je najprije naveo da u konkretnom slučaju Sud BiH nije stvarno nadležan da odlučuje u konkretnoj pravnoj stvari, već su stvarno nadležni sudovi u Federaciji BiH. Apelant je iznio detaljnu argumentaciju u vezi s ovim pitanjem, istakavši naročito da nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni tač. a) ili b) stav 2. člana 7. Zakona o Sudu BiH, kao i da nije poštovana procedura prema kojoj bi Sud BiH uspostavio stvarnu nadležnost u konkretnom slučaju, koja, kako apelant navodi, „nigdje nije propisana“, ali proizlazi iz osnovnih načela Zakona o krivičnom postupku i iz prava na pravično suđenje. U vezi s ovim pitanjem, apelant smatra da je prekršen i princip pravne sigurnosti.

23. Dalje, svoje navode o kršenju navedenih prava apelant argumentuje i navodima o nezakonitosti dokaza Tužilaštva BiH koji se odnose na osnovanu sumnju kao opći pritvorski osnov. Apelant u vezi s tim ističe da dokazi koje je Tužilaštvo BiH ponudilo uz prijedlog za određivanje pritvora „ni na koji način ne kompromituju [apelanta] izuzev friziranih i lažnih dokaza u vidu navođenja nemogućnosti da objasni porijeklo novčanog iznosa od 5.000 KM, kao i potvrda o privremenom oduzimanju novca u kojoj je naznačeno da je [apleant] objasnio porijeklo istog, te svjedočenja dvojice potpredsjednika FBiH koji svjedoče o pravnoj dilemi je li konsultacija s njima obavezna i kakvog je značaja, odnosno koje i nije svjedočenje o činjenicama iz predmeta“. Između ostalog, apelant ističe da su transkripti presretnutih razgovora pribavljeni po naredbi Kantonalnog suda u Sarajevu, a da su apelant i drugi osumnjičeni morali biti obaviješteni da je obavljena ova istražna radnja, „te da su, nakon tog obavještenja imali mogućnost da ospore zakonitost naredbe i inače zatraže sudsku zaštitu i sudsku kontrolu ove istražne radnje“, kao i da tužilac nije dostavio sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o preduzetim radnjama kako to zahtijeva član 119. stav 3. ZKP BiH.

24. Apelant također ističe da mu nisu dostavljeni dokazi tužilaštva koji se odnose na osnovanu sumnju da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već je odbrana „samo 'obaviještena' o postojanju takvih dokaza“, zbog čega apelant i njegovi branioci nisu mogli „stavljati kvalitetne prigovore na nezakonitost dokaza, a sud se nije upuštao u ocjenu i procjenu njihove zakonitosti“. Apelant smatra da „izostanak procedure“ u vezi s pribavljanjem dokaza predstavlja „suspenziju prava osumnjičenih na djelotvorno pravno sredstvo, kao što je prigovor sudiji za prethodni postupak“, a navodi i da nema nikakvog djelotvornog pravnog sredstva na raspolaganju ako „nezakoniti dokaz uđe u formalni sudski postupak“. Također, apelant navodi da je tužilac „dao ili pak nije spriječio objelodanjivanje sadržaja presretnutih razgovora“, te da se „fragmentiranim objavljivanjem sadržaja presretnutih razgovora stvara slika o krivici osumnjičenih i na taj način vrši pritisak na sud“. Apelant dalje vrlo opširno izlaže svoje tvrdnje o tome da je krivično gonjenje u njegovom slučaju motivirano političkim razlozima i „nastojanjima da se [apelant] onemogući u vršenju poslova, čemu se nažalost priklonio i Sud BiH“. On smatra da se to vidi i iz dopisa koji je dostavljen njegovom braniocu u kojem Sud BiH navodi da se „protivi obavljanju službenih poslova iz nadležnosti predsjednika FBiH, jer se tome usprotivilo i Tužilaštvo BiH“. Apelant također navodi da je u konkretnom slučaju prekršeno i njegovo pravo na presumpciju nevinosti, jer su u medijima objavljivani brojni tekstovi o navodnom kriminalu u koji je apelant navodno umiješan.

25. Apelant je postavio i zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud ukinuo Rješenje Suda BiH br. S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine i Rješenje Suda BiH br. S1 2 K 012709 13 Kv od 02. maja 2013. godine, te naložio da se apelant odmah pusti na slobodu.

b) Navodi iz apelacije broj AP 1886/13

26. U ovoj apelaciji apelant je iznio navode koji se tiču isključivo prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant je naročito ukazao na općepoznate činjenice krize vlasti u Federaciji BiH i političko neslaganje apelanta, kao šefa izvršne vlasti Federacije BiH i političkih stranaka koje čine tzv. „novu parlamentarnu većinu“. Apelant ističe da se zbog svega toga može smatrati da se pokretanjem krivičnog postupka protiv njega, hapšenjem i pritvaranjem, želi apelanta ukloniti s političke scene i njegove nadležnosti prebaciti na druge organe, odnosno na potpredsjednike Federacije BiH, čime bi se uklonila „prepreka za pozicione/vladajuće stranke da donesu odluke u skladu sa njihovim političkim predstavama“. I u ovoj apelaciji apelant ističe da se za to koristi i medijska kampanja koja je „brutalna“, te smatra da se ovakvi motivi moraju razmatrati kad se odlučuje o zakonitosti njegovog lišavanja slobode, budući da i Evropski sud naglašava da je potrebno razmatrati ne samo „formalne razloge za pritvor, koji se nude kao 'paravan-obrazloženje', već i stvarne razloge, a koji se mogu prikriti iza ovih formalnih razloga“.

27. Dalje, apelant osporava zakonitost lišavanja slobode i ističe da je prekršen član 5. stav 1.c. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant najprije osporava da uopće postoji „osnovana sumnja“ kao viši stepen sumnje, koja predstavlja uvjet bez kojeg se pritvor ne može odrediti. Apelant ukazuje da se iz prvostepenog rješenja ne može zaključiti da postoje dokazi koji bi ukazivali da postoji „osnovana sumnja“ da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, već se samo „lakonski zaključuje 'da postoji dovoljno dokaza'“, ali da stvarnih dokaza suštinski nema. Apelant navodi da je zaključak o postojanju „osnovane sumnje“ u odnosu na apelanta donesen na osnovu izjava svjedoka, od kojih je jedan, npr., izjavio da je „pokušao doći do [apelanta]“, da je „čuo da je treće lice [...] navodno platilo svoje pomilovanje 48.000 KM“ bez navođenja kome i kada je to navodno učinio, kao i da je „[apelantu] uputio molbu“. Također, apelant ukazuje da je zaključak o osnovanoj sumnji izveden i iz iskaza dvojice potpredsjednika koji su izjavili da je apelant potpisivao odluke o pomilovanjima a da se s njima nije konsultovao. Osim toga, apelant navodi i da je tačno da je kod njega pronađen iznos od 5.900 KM, ali da ne postoji bilo kakav dokaz da taj novac ima veze s krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret.

28. Apelant ističe da ništa od ovoga, niti bilo šta drugo što je u rješenjima navedeno kao dokaz o postojanju „osnovane sumnje“, ne čini elemente bića krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, apelant ističe da mu Ustav Federacije BiH daje isključivu nadležnost da odlučuje o pomilovanjima. Zakon o pomilovanju, kako apelant dalje navodi, propisuje u članu 2. da „predsjednik daje pomilovanje nakon konsultacija sa potpredsjednicima FBiH“, ali tako propisane „'konsultacije' nisu konstitutivni element ustavnopravnog instituta pomilovanja“ i ne impliciraju obavezu „slijeđenja mišljenja konsultovanog“. Stoga, kako apelant navodi, „pravna težina 'konsultacija' nema apsolutno determinirajući značaj za donošenje odluke“ o pritvoru. Također, apelant navodi i da je ovakva odredba Zakona o pomilovanju u suprotnosti s Ustavom Federacije BiH, jer je „ustavotvorac jasno propisao situacije u kojima se predsjednik, po Ustavu, mora konsultovati sa potpredsjednicima“, a pomilovanje nije u toj „zajedničkoj nadležnosti“ prema Ustavu Federacije BiH. Apelant ističe da je ovo važno cijeniti u konkretnom slučaju iako je „svjestan da Ustavni sud BiH nije nadležan da cijeni i utvrdi u ovom predmetu neustavnost“ odredbe člana 2. Zakona o pomilovanju. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Sud BiH sasvim paušalno utvrdio da postoji „osnovana sumnja“ da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, jer ne postoji niti jedan dokaz „koji apelanta direktno ili indirektno dovodi u vezu s radnjama izvršenja krivičnog djela, osim što se 'potencira' da je potpisivao pomilovanja, a što je apelantova ustavna nadležnost“. Također, apelant isitiče da iz navedenih dokaza eventualno proizlazi osnovana sumnja u odnosu na neka druga lica, „ali to nije predmet ovog slučaja“.

29. Dalje, apelant osporava i sve osnove u odnosu na koje je Sud BiH zaključio da predstavljaju posebne razloge za određivanje pritvora. Prvo, apelant osporava da su navedeni relevantni i dovoljni razlozi da bi se zaključilo da postoji objektivna opasnost od bijega. Apelant posebno ističe da sud ne može zaključiti da će apelant pobjeći zato što mu prijeti teška kazna, već mora dokazima ili dodatnim indicijama opravdati „opasnost od bjekstva“, što je „više nego sama mogućnost ili lakoća bjekstva“. Apelant ističe da se ovo „posebno tiče veoma upitnog, kondicionalno postavljenog i paušalnog zaključka Suda BiH u vezi sa 'prijateljskim vezama' apelanta“. Također, apelant ističe da Sud BiH nije cijenio njegove karakterne crte, njegovo držanje u dosadašnjem postupku, moral ili imovinske i porodične prilike. Tako, kako dalje ističe, Sud BiH nije cijenio da apelant nije ranije nikada krivično kažnjavan, da je bio kooperativan u postupku, da ničim nije opstruirao ili odugovlačio postupak, da nema imovinu u Republici Hrvatskoj, da njegova supruga i troje djece (od kojih je jedno maloljetno) žive u Bosni i Hercegovini, a ne u inozemstvu, niti da je apelant „suosnivač i predsjednik političke stranke sa isključivim djelovanjem u BiH“. Zbog toga, apelant smatra da ne postoji niti jedan konkretan dokaz da on sprema, preduzima ili planira bijeg u drugu državu. U vezi s ovim navodima, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 247/05.

30. Apelant osporava i zaključak Suda BiH o postojanju koluzione opasnosti kao osnova za pritvor. Naime, apelant ističe da se oba osporena rješenja zasnivaju na „kondicionalnoj opasnosti i hipotetskoj pretpostavci da bi apelant mogao uticati na dokazni postupak“, ali da o tome nema niti jednog konkretnog dokaza već „duboko zalazi u sferu spekulacija“. Apelant ističe da bi, prihvatanjem takvog kriterija, „svaki osumnjičeni mogao biti u pritvoru s ciljem da se okonča istraga i dokazni postupak, bez obzira što ne postoji bilo kakav dokaz u tom smislu“. U vezi s ovim navodima, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08, istakavši da se i Sud BiH pozvao na istu odluku ali da je „rekao suprotno od onog kako Sud BiH tumači ovu odluku“. Apelant također navodi da je na ovakav način na apelanta protivzakonito prebačen teret dokazivanja, što je suprotno osnovnim principima krivičnog postupka. Osim toga, apelant ističe da su svi osumnjičeni već saslušani, da su saslušani i „mnogobrojni svjedoci“, a da se Tužilaštvo BiH „pozvalo većinom na objektivne dokaze – presretnute razgovore – na koje je nemoguće uticati“.

31. Apelant je osporio i postojanje trećeg osnova po kojem mu je određen pritvor, odnosno postojanje opasnosti od narušavanja javnog reda. Apelant i ovdje ukazuje da nema nikakvih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak Suda BiH da će, u slučaju da apelant bude na slobodi, doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red i mir, građane, imovinu i sl. Stoga je, kako apelant ističe, ovakav zaključak proizvoljan i suprotan praksi Evropskog suda. Apelant ističe da je jasno „da je ovim slučajem većina građana uznemirena“, ali da to ne iznenađuje budući da je uhapšen predsjednik Federacije BiH. Također, apelant ukazuje u ovom kontekstu da je posebnu pažnju javnosti izazvalo upravo njegovo „senzacionalno“ lišavanje slobode koje je izvršeno uz „pompoznu medijsku kampanju“, tako da je takva pažnja javnosti upravo „isprovocirana“. Apelant u vezi s tim ukazuje da su mediji, prije pretresa njegovih službenih prostorija, u velikom broju čekali pred zgradom Predsjedništva BiH „spremni da dočekaju policijsko-istražne organe s 'upaljenim kamerama'“, što je, kako apelant ističe, kritikovao i Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu koji je izjavio, između ostalog, da niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže i da ga je „malo začudilo da je prilikom hapšenja [apelanta] tamo bilo već 30-ak kamera“. Apelant smatra da ovo jasno ukazuje da je njegovo hapšenje već bilo najavljeno, iako u vrijeme pretresa nije još bilo ni naloga za hapšenje. U vezi s navedenim, on ističe da „očigledno najavljivanje lišenja slobode i naknadno medijsko izvještavanje, koje nije moglo biti spriječeno, predstavljaju istinske razloge izazivanja izvjesnog osjećaja nesigurnosti kod građana, a ne ponašanje apelanta ili krivično djelo per se“.

32. Apelant ukazuje i da, prema praksi Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja „koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca“. U vezi s tim, apelant ističe da je javna vlast morala u konkretnom slučaju voditi računa o dignitetu najviše egzekutivne vlasti, jer apelant u kontekstu konkretnog slučaja nije „građanin“, već „predsjednik Federacije BiH“. Njegovim lišavanjem slobode eliminira se, kako dalje ističe, veoma bitna karika javne vlasti u zakonodavnom procesu (potpisivanje ukaza), ali i rješavanje mnogih bitnih pitanja u Federaciji BiH od kojih zavisi funkcioniranje ne samo Federacije BiH, već i cijele Bosne i Hercegovine. Također, apelant ističe da „niko ne može osporiti da on ostaje predsjednik FBiH sve dok mu ne prestane ova funkcija na jedan od Ustavom FBiH predviđenih načina, pa je stoga Sud BiH morao uzeti u obzir ovaj javni interes“. Apelant također ističe da je ovakvim postupanjem Bosna i Hercegovina pretrpjela veliku štetu, te da ako je javna vlast smatrala da ima osnov za lišavanje slobode, za koji apelant smatra da nije dokazan, onda je „mogla iznaći blaži način 'izolacije' apelanta“.

33. Apelant smatra da su ispunjeni i uvjeti za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se apelanta pusti na slobodu zato što nisu ispunjeni uvjeti za pritvor. Takvom odlukom, kako apelant ističe, Ustavni sud ne bi prejudicirao krivični postupak protiv apelanta, budući da raspravljanje o pritvoru nije raspravljanje o krivičnoj odgovornosti. Apelant smatra da Sud BiH nije dokazao da daljnji tok krivičnog postupka zavisi od apelantovog puštanja na slobodu, te da stoga ima pravo da se brani sa slobode, čime će se, suprotno stavu koji je zauzeo Sud BiH, „relaksirati politička i ustavnopravna situacija, jer se time ne sprečava da svi akteri javne vlasti i dalje koriste sva svoja sredstva koja im relevantni zakoni i ustavi omogućavaju, deblokirat će se javna vlast, a 'pritvor apelanta' neće više biti predmet političkih špekulacija kojim se očigledno urušavaju demokratski odnosi u državi“.

c) Odgovor na apelaciju

34. Sud BiH je osporio navode iz obje apelacije i to u tri dostavljena odgovora, pa će Ustavni sud BiH navesti samo ono što smatra relevantnim za odlučenje u konkretnom slučaju. U odnosu na apelantove prigovore o nezakonitosti pritvora, Sud BiH je naveo da je iz osporenih rješenja „vidljivo na osnovu kojih dokaza vijeće temelji svoju odluku u pogledu osnovane sumnje kao i naznačenih pritvorskih razloga“. Sud BiH je citirao dijelove iz obrazloženja osporene drugostepene odluke i naveo da je „temeljitom analizom okolnosti koje su navedene u osporenoj odluci Suda BiH došao do nepobitnog zaključka da, za sada, postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju izricanje najteže mjere obezbjeđenja prisustva osumnjičenog, odnosno mjere pritvora prema apelantu“. Sud BiH je osporio i apelantove navode o nenadležnosti tog suda i o nezakonitosti dokaza, pa je predložio da Ustavni sud odbije apelacije.

35. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru osporilo apelacije po svim navodima koji su izneseni u obje apelacije, navodeći da predočene činjenice ni na koji način ne opravdavaju navode o kršenju prava. U odnosu na navode o zakonitosti pritvora, Tužilaštvo BiH ističe da je Sud BiH „jasno naveo i validno obrazloženje i ocjenu dokaza koje je imao pred sobom“, te da ti dokazi „potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je [apelant] počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret“. Također, Tužilaštvo BiH navodi da je Sud BiH već razmotrio sve apelantove prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje koje apelant ističe i u apelaciji, te da se „ocjena dokaza vršila u poređenju sa dokazima kao cjelinom, uzimajući u obzir detalje, te njihovu potkrijepljenost i dosljednost sa drugim dokazima, što je više od traženih standarda prilikom odlučivanja o postojanju osnovane sumnje u ovoj fazi postupka“. Tužilaštvo je također osporilo i apelantove navode o nenadležnosti Suda BiH, o njegovom prigovoru o nezakonitosti dokaza i o navodima o „stvaranju predubjeđenja kod javnosti o postojanju krivice apelanta“, pa je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili da je „odbaci zbog nepostojanja merituma u navodima da su odredbe Ustava BiH odnosno čl. 5. i 6. EKLJP prekršeni odlukama Suda BiH“. Također, Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

V. Relevantni propisi

36. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1.

[...] 17. Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine i teža kazna.

Član 250.

Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna [...] (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom

37. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 342.

Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji kao član grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna [...] (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

Član 380.

Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi,da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja poslije činjenja ili nečinjenja iz st. 1. i 2. ovog člana, a u vezi s tim zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist. (4) Primljeni dar ili imovinska korist oduzet će se.

Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina [...]

38. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH» br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član IV.B. 7.

Osim ako ovim ustavom nije drugačije utvrđeno:

a) Predsjednik Federacije nadležan je za:

[...] (VII) davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima, osim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocida.

b) Potpredsjednik Federacije nadležan je za:

[...] (II) saradnju sa Predsjednikom Federacije u onim situacijama u kojima je potrebno da Predsjednik zatraži njegovu saglasnost; [...]

39. Zakon o pomilovanju („Službene novine Federacije BiH“ 22/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pomilovanje daje predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Prije donošenja odluke, predsjednik će obaviti konsultacije sa potpredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine.

40. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

Član 20.

Temeljni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) „Osumnjičenik“ je osoba za koju postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo. [...]

m) „Osnovana sumnja“ je viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 119.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.

[...] (3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženiku za osiguranje njegove nazočnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu: poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Pri odlučivanju koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležno tijelo pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove će se mjere ukinuti i po službenoj dužnosti kada prestanu razlozi koji su ih izazvali ili će se zamijeniti drugom blažom mjerom kada za to nastupe uvjeti.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenika.

Član 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće prijeko potrebno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno.

(3) Tijekom cijelog postupka, pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi zbog kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...]

d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a zbog načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je prijeko potrebno za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

VI. Dopustivost

41. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

43. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena.

44. Apelant osporava Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine kojim mu je određen pritvor, navodeći, između ostalog, da je tim rješenjem prekršeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje je li poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). Ustavni sud smatra da se ovi stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, kako na pitanje zakonitosti dokaza, tako i na pitanje stvarne nadležnosti Suda BiH da postupa u predmetu protiv apelanta.

45. Naime, zakonitost prikupljanja dokaza je, kao jedan od uvjeta prava na pravično suđenje, pitanje o kojem će se morati voditi računa i u eventualnim narednim fazama postupka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da odredba člana 233. stav 1. tačka c) ZKP BiH propisuje mogućnost da se izjavi prethodni prigovor na optužnicu kojim će se osporiti zakonitost dokaza, te da taj prigovor može biti stavljen i tokom eventualnog suđenja o čemu će sud morati voditi računa, jer odluka suda o krivičnoj odgovornosti nekog lica ne može biti zasnovana isključivo na nezakonito pribavljenim dokazima (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 635/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Što se tiče pitanja stvarne nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud ukazuje da je, slijedeći praksu Evropskog suda, u predmetu AP 785/08 ukazao da je ZKP BiH propisao dužnost suda da pazi na svoju stvarnu nadležnost tokom cijelog postupka i obavezu da se „čim primijeti da nije nadležan“ proglasi nenadležnim i da, po pravosnažnosti rješenja, ustupi predmet nadležnom sudu (član 28. ZKP BiH), te da suprotno postupanje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka g) ZKP BiH. Ustavni sud je također ukazao da se ova odredba nedvosmisleno odnosi na dužnost suda da pazi na stvarnu nadležnost u bilo kojoj fazi postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29).

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o određivanju njegovog pritvora. Stoga su apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.

47. Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima Ustavni sud zapaža da protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine, koje apelant osporava, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena 13. maja 2013. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na navode iz člana

5. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

49. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

50. Apelant smatra da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5. stav 1.c. i stav

3. Evropske konvencije zato što, kako navodi: 1) Sud BiH nije pravilno utvrdio da postoji dovoljno dokaza koji bi opravdali tvrdnju da u konkretnom slučaju postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret; i 2) Sud BiH nije konkretizirao da postoji stvarna opasnost da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, pobjeći, niti da će, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce, ometati krivični postupak, niti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo izazvati uznemirenost javnosti na način kako je to Sud BiH obrazložio.

Postojanje „osnovane sumnje“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije

51. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable susspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma, kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“, na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5. stav 1. Evropske konvencije, prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

52. Također, Evropski sud je istakao i da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Također, Evropski sud je, u predmetima koji su se ticali borbe protiv organizirane mafije u Italiji, zauzeo stav da izjave anonimnih informanata, koji su i sami dio takve organizacije, moraju biti potkrijepljene drugim dokazima, a dokazi „rekla-kazala“ (hearsay) objektivnim dokazima. Naime, Evropski sud je ukazao da se ne može zanemariti rizik da se neka osoba osumnjiči i uhapsi, i to samo na osnovu tih takvih, nepotvrđenih dokaza dobijenih od osoba koje mogu imati i jasne vlastite interese (vidi Evropski sud, Labita protiv Italije, presuda od. 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/95, tač. 157-158).

53. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantu na teret stavljaju ozbiljna krivična djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja i korupcijom. Suprotstavljanje organiziranom kriminalu i korupciji, kao oblicima krivičnih djela koja sistematski oslabljuju društvo i državu, predstavlja ozbiljan zadatak javne vlasti i stoga zahtijeva ozbiljan, sistematski i strateški pristup svih organa javne vlasti, a naročito organa krivičnog gonjenja. Međutim, i pored ozbiljnosti tih djela i njihovog štetnog utjecaja na društvene odnose, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da ovakva djela izazivaju poseban rizik za javnu sigurnost ili rizik od nanošenja neke druge nenadoknadive štete, npr. gubitka ljudskih života, kao što je to slučaj kod terorizma. Naročito se to ne može zaključiti u konkretnom slučaju, s obzirom na okolnosti prema kojima se apelanta sumnjiči da je organizirao kriminalnu grupu da bi davao pomilovanja osuđenim osobama za protuuslugu u vidu primanja mita. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da krivična djela koja su apelantu stavljena na teret ne predstavljaju „naročite okolnosti“ u smislu standarda koje je Evropski sud utvrdio u vezi s borbom protiv terorizma kao specijalnog oblika krivičnih djela. S obzirom na to, ne postoje razlozi da se standardi Evropskog suda u odnosu na „osnovanu sumnju“ u konkretnom slučaju tumače fleksibilnije od uobičajenog načina.

54. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, odlučujući na dvije instance, zaključio da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH prezentiralo sudu, proizlazi da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio navedena krivična djela. Takav zaključak Sud BiH je obrazložio sljedećim argumentima, koje je ocijenio ključnim, i to: 1) da je apelant u kratkom vremenskom periodu donio 142 (na drugom mjestu se kaže 147) odluka o pomilovanju osoba koje su pravosnažnim sudskim presudama osuđene za razna krivična djela; 2) da su u istom periodu na nivou države BiH i Republike Srpske donesene samo po jedna odluka o pomilovanju; 3) da se prilikom donošenja tih odluka apelant nije konsultovao s potpredsjednicima Federacije BiH, kako je to propisano članom 2. Zakona o pomilovanju; 4) da je svjedok Armin Kulovac izjavio da je „u pokušaju da izdejstvuje pomilovanje za svog brata [...] pokušao da dođe do apelanta“, za kojeg je izjavio da je „čuo da je u nekim slučajevima pomogao ljudima da dobiju pomilovanja“, te da je „iz razgovora sa jednim od pomilovanih [...] saznao da je on svoje pomilovanje platio 48.000 KM“, te da je i ovaj svjedok „uputio molbu [apelantu]“; 5) da je osumnjičeni Ivan Jurčević izjavio da je „29.3.2013. godine razgovarao sa jednim od osumnjičenih, Kulosmanom, i da mu je on rekao da je Adi završen i da je '[apelant] trebao završiti to za Adija'“; 6) da su svjedoci Armin Kulovac i Ramiz Brajlović izjavili da je „osumnjičeni Barišić bio kontakt osoba za [apelanta]“ i 7) da je prilikom pretresa kod apelanta pronađen iznos od 5.900 KM.

55. Analizirajući razloge koje je Sud BiH istakao u osporenim rješenjima i na kojima je zasnovao zaključak da postoji osnovana sumnja kao uvjet za pritvor, Ustavni sud smatra da se ne može uočiti jasna veza, zasnovana na činjenicama ili čvrstim indicijama, između navedenih razloga i zaključka o postojanju „osnovane sumnje“ da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Najprije, Ustavni sud ističe da se radnja krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi s članom 342. stav 3. KZ FBiH, koje je apelantu stavljeno na teret, sastoji u organiziranju zločinačke organizacije, kako je ona definirana članom 1. stav 17. KZ BiH, i to za činjenje ili pokušaj činjenja krivičnih djela propisanih zakonom BiH odnosno FBiH. Dakle, da bi postojalo ovo djelo potrebno je da se radi o organiziranju ili rukovođenju zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša učiniti krivično djelo. Dalje, apelant je osumnjičen i za krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ FBiH. Ustavni sud ukazuje da iz navedene odredbe KZ FBiH proizlazi da se radnja izvršenja ovog krivičnog djela može izvršiti na tri načina: iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica službenog ovlaštenja i nevršenjem službene dužnosti. Pri tome se kod iskorištavanja službenog položaja radi o tome da se službena osoba u vršenju svojih ovlasti ne rukovodi interesima službe, već odluke zasniva na svom ili tuđem interesu, pa iako djeluje u okviru svojih službenih ovlaštenja, zloupotrebljava ih. Dalje, prekoračenje granica službenog položaja postoji kad ovlašteno lice postupa izvan svojih ovlaštenja i izvan svoje stvarne nadležnosti ili postupa bez prethodnog odobrenja ili saglasnosti drugog službenog lica, a koja je u datom slučaju bila neophodna. Treći oblik izvršenja ovog krivičnog djela, neizvršenje službenih dužnosti, postoji kada službeno lice propusti da izvrši svoju službenu dužnost koju je dužno vršiti, ili ako svoju službenu dužnost vrši samo formalno, ali ne i materijalno. Međutim, ovo krivično djelo se smatra dovršenim samo kada je nekom od navedenih radnji pribavljena sebi ili drugome neka korist, ako je drugome nanesena šteta ili ako je teže povrijeđeno pravo drugog. Također, apelant je osumnjičen da je počinio i krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZ FBiH. Radnja ovog krivičnog djela se sastoji u zahtijevanju ili primanju poklona ili neke druge koristi, zatim u primanju obećanja poklona i u primanju obećanja kakve druge koristi.

56. Dakle, da bi se moglo govoriti o postojanju osnovane sumnje, u smislu člana 132. stav 1. u vezi s članom 20. ZKP BiH, te članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, da je apelant počinio navedena krivična djela, te da bi mu se na temelju toga mogla odrediti mjera pritvora, potrebno je da razlozi koji su dati u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi s radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se tereti. Ustavni sud smatra, međutim, da ni Tužilaštvo BiH u svom prijedlogu za određivanje pritvora, niti Sud BiH u svojim odlukama, nisu uspostavili takvu vezu.

57. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelant predsjednik Federacije BiH i da mu Ustav Federacije BiH daje isključivo ovlaštenje da donosi odluke o pomilovanjima osuđenih lica. Također, Ustavni sud BiH zapaža da Zakon o pomilovanju propisuje u članu 2. da će predsjednik Federacije, prije donošenja odluke o pomilovanju, „obaviti konsultacije sa potpredsjednicima“. Međutim, iz navedene odredbe se ni na koji način ne može zaključiti da je Zakon o pomilovanju navedenom odredbom na bilo koji način ograničio ili doveo u pitanje apelantovu ustavnu nadležnost da odlučuje o pomilovanjima, niti je propisao da bi mišljenje potpredsjednika na bilo koji način bilo obavezujuće za predsjednika Federacije BiH. Naime, ovom odredbom se ne traži da predsjednik Federacije BiH pribavi saglasnost potpredsjednika u odnosu na vršenje svojih ovlasti da daje pomilovanja. Osim toga, potpredsjednik Svetozar Pudarić je u svojoj izjavi naveo da je on dobijao pismene materijale i formirane prijedloge Komisije za pomilovanja o kojima je, u formi službene zabilješke, davao mišljenje, jer ga apelant „nije kontaktirao niti pitao za mišljenje“. Ustavni sud ukazuje da ovaj svjedok u suštini tvrdi da je imao priliku davati mišljenje o prijedlozima za pomilovanje, ali ne direktno apelantu, već u pisanoj formi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant pravilno ukazuje da „konsultacije“ u smislu Zakona o pomilovanju ne moraju značiti ni lični kontakt niti prihvatanje mišljenja i sugestija potpredsjednika Federacije BiH.

58. Međutim, što je još važnije, Ustavni sud zapaža da Sud BiH ni na koji način nije obrazložio i argumentovao zašto bi navodni izostanak konsultacija s potpredsjednicima uopće bio jedan od ključnih razloga za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja i korupcijom. Također, Sud BiH nije dao bilo kakve argumente u obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih bi, na osnovu navodnog izostanka konsultacija apelanta s potpredsjednicima Federacije BiH, „objektivni posmatrač“ mogao zaključiti da je apelant mogao počiniti navedena krivična djela, a prema članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije bio je dužan dati takve argumente. Ustavni sud ne može uočiti jasnu vezu između ovog razloga i zaključka Suda BiH da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja. Također, Ustavni sud ukazuje da bi propust da se obave konsultacije ove vrste, mogao eventualno biti osnov za nekakvu apelantovu političku odgovornost, ali to nije relevantno za pitanje koje se ovdje razmatra.

59. Također, Ustavni sud zapaža da ni navedene izjave svjedoka na kojima Sud BiH temelji svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela ne predstavljaju „činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je [apelant] mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči“. Ustavni sud zapaža da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju „rekla-kazala“ dokaza. Takve izjave svjedoka nisu potkrijepljene drugim, objektivnim dokazima, kako to traže standardi u odnosu na postojanje osnovane sumnje, što je Ustavni sud već objasnio. Dalje, iz takvih izjava se ni na koji način ne vidi zbog čega je Sud BiH zaključio, kako je to navedeno u drugostepenom rješenju, da ove izjave zajedno sa drugim dokazima „ukazuju da se vršenje krivičnog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim osobama ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje“, kao i da su „uloge pojedinih članova organizovane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definisanim i podijeljenim ulogama u dogovaranju oko podjele dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora“. Ustavni sud smatra da je ovakva tvrdnja Suda BiH proizvoljna, jer se ovako nešto ne može zaključiti iz činjenica na kojima je Sud BiH zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja. Osim toga, ako su navedene činjenice i indicije mogli predstavljati „osnov sumnje“ koji je bio dovoljan da se pokrene krivična istraga, Ustavni sud smatra da u fazi odlučivanja o apelantovom pritvoru te one nisu mogle zadovoljiti nivo „osnovane sumnje“ bez koje se pritvor ne može odrediti prema članu 132. stav 1. ZKP BiH i članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije.

60. Dalje, jedan od razloga na koje se Sud BiH pozvao kao argument koji opravdava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti je i to da je, prilikom pretresa njegovih službenih prostorija, kod apelanta pronađen iznos od 5.900,00 KM. Sud BiH ovo nije posebno elaborirao, niti je na bilo koji način objasnio kako i zašto ova činjenica može osnovano i objektivno ukazivati da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Također, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je prilikom pretresa objasnio odakle mu navedeni iznos novca, a uz apelaciju je dostavio potvrdu o zaduženju iznosa od ukupno 6.000,00 KM iz računovodstva Ureda predsjednika Federacije BiH. Dakle, iako je pronalaženje navedenog iznosa kod apelanta cijenjeno kao jedan od razloga za postojanje osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u cijelosti propustio da obrazloži ovaj razlog i dovede ga u vezu s počinjenjem krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Isto se odnosi i na to da je apelant donio 142 (ili 147) odluka o pomilovanju u periodu u kojem je na nivou države BiH i Republike Srpske donesena po jedna takva odluka. Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu vezu između ovih činjenica i osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s korupcijom, niti je Sud BiH to obrazložio tako da je razjasnio u čemu je taj sud pronašao takvu eventualnu vezu.

61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH nije istinski i uvjerljivo verificirao sve činjenice i informacije na kojima je zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Stoga Ustavni sud smatra da osporena rješenja i dostupne informacije ne daju osnov da se zaključi da postoji „viši stupanj sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno“, kako član 20. ZKP BiH definira „osnovanu sumnju“ koja je, prema članu 132. stav 1. ZKP BiH, neophodna da bi se pritvor mogao zakonito odrediti. Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ni da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač moći zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijeva član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Razlozi na koje se Sud BiH pozvao u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zaključak da postoji „osnovana sumnja“ u smislu ZKP BiH i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja u osporenim rješenjima ne zadovoljavaju ni uvjet za postojanje osnovane sumnje prema definiciji iz ZKP BiH i zahtjevu iz člana 132. stav 1. ZKP BiH, niti minimalne standarde člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u odnosu na ovaj uvjet bez čijeg se postojanja pritvor ne može smatrati zakonitim.

62. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra da je potrebno ispitivati opravdanost posebnih uvjeta za pritvor i eventualno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije, kada je Sud BiH apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da za to nije bio ispunjen osnovni zakonski uvjet, a to je da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, jer se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je zadovoljen standard postojanja „osnovane sumnje“ kako je to definirano članom 20. ZKP BiH, niti da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.

64. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1885/13 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio