Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/13 (N. H. iz Tešnja, M. H. iz Olova, A. H. iz Kiseljaka, A. K. iz Zenice, H. K. iz Mostara, S. K. iz Hadžića, D. K. iz Jablanice i drugi)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzije
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1086/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1086/13, rješavajući apelaciju Nermina Halilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Nermina Halilovića, Mirzeta Hote, Alije Hasića, Avde Kubata, Hamida Kaminića, Sedžada Kalema, Dževada Kevrića, Sulje Kahrimanovića, Jasmina Kuduzovića, Abaza Hadisa, Vahidina Helje, Sedina Hadže, Asima Joldića, Senada Jahića, Mustafe Jahića, Fahrudina Demirovića, Hariza Durakovića, Emira Delića, Edina Omerčevića, Mirnesa Oruča, Fadila Omerdića, Elvira Smajlovića, Emira Stranjaka, Fadila Sejfovskog, Bajre Novalića, Darke Ninića, Ive Nedića, Nihada Velića, Esada Vrače, Elvira Velića, Sanela Subašića, Fahrudina Suljkanovića, Naila Spahovića, Esada Mrkovića, Nijaza Mušića, Dževada Mulića, Joze Mihaljevića, Saliha Nešuste, Nedžada Šarića, Čede Milinkovića, Jasmina Mačkovića, Nermina Šehića, Senada Mulahusejnovića, Džemala Durakovića, Muhidina Imširovića, Almira Kukuruzovića, Samira Halimića, Senada Haskića, Nervina Hujdura, Mehmeda Ibrića, Nevresa Ibriševića, Pere Ivoša, Semira Kasapovića, Nermina Kasapovića, Nermina Krušića, Envera Ćehića, Saudina Fejzića, Drage Čalušića, Predraga Laštre, Emsada Čosića, Dragana Lucića, Safeta Balagića, Halila Busića, Saliha Bukve, Derviša Džihe, Osmana Džanovića, Sejada Džele, Ethema Juge, Ćamila Jamakovića, Zlatka Ikanovića, Amira Aljića, Emina Atića, Nedžada Alihodžića, Avde Hrkića, Agneze H. Muhamedović, Hamdije Heljića, Rifeta Brezca, Enisa Bahića, Rasima Durakovića, Samira Burića, Ajdina Berila, Edina Avdića, Edina Bešića, Muhameda Brkića i Dauta Bećirovića, podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 006847 13 Gž od 16. januara 2013. godine i S1 3 P 006847 11 P od 11. decembra 2012.

godine, S1 3 P 007190 12 Gž od 16. januara 2013. godine i S1 3 P 007190 11 P od 8. novembra 2012. godine, S1 3 P 007092 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 007092 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 006696 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 006696 11 P od 6. decembra 2012. godine, S1 3 P 007212 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 007212 11 P od 10. decembra 2012. godine, S1 3 P 006764 13 Gž od 25. februara 2013. godine i S1 3 P 006764 11 P od 10. decembra 2012. godine, S1 3 P 006810 13 Gž od 28. februara 2013. godine i S1 3 P 006810 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 006903 13 Gž od 28. februara 2013. godine i S1 3 P 006903 11 P od 27. decembra 2012. godine, S1 3 P 006620 13 Gž 2 od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 006620 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 006590 13 Gž od 3. januara 2013. godine i S1 3 P 006590 11 P od 4. decembra 2012. godine, S1 3 P 006850 13 Gž 2 od 12. marta 2013. godine i S1 3 P 006853 11 P2 od 3. januara 2013.

godine, S1 3 P 006745 13 Gž 2 od 11. marta 2013. godine i S1 3 P 006745 11 P2 od 12. decembra 2012. godine, S1 3 P 006708 13 Gž 2 od 18. marta 2013. godine i S1 3 P 006708 11 P od 3. januara 2013.

godine, S1 3 P 007007 13 Gž 2 od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 007007 11 P od 22. decembra 2012. godine, S1 3 P 006781 13 Gž 2 od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006781 11 P od 3. januara 2013.

godine, S1 3 P 007655 13 Gž od 12. marta 2013. godine i S1 3 P 007655 11 P od 29. januara 2013. godine, S1 3 P 007097 13 Gž od 12.

marta 2013. godine i S1 3 P 0070975 11 P od 6. februara 2013.

godine, S1 3 P 006984 13 Gž od 11. marta 2013. godine i S1 3 P 006984 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 006725 13 Gž od 11. marta 2013. godine i S1 3 P 006725 11 P od 3. decembra 2012.

godine, S1 3 P 007628 13 Gž od 12. marta 2013. godine i S1 3 P 007628 11 P od 6. februara 2013. godine, S1 3 P 006675 13 Gž od 15.

marta 2013. godine i S1 3 P 006675 11 P od 12. marta 2013. godine, S1 3 P 006656 13 Gž od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 006656 11 P od 12. marta 2013. godine, S1 3 P 007171 13 Gž od 12. marta 2013.

godine i S1 3 P 007171 11 P od 17. januara 2013. godine, S1 3 P 006941 13 Gž od 12. marta 2013. godine i S1 3 P 006941 11 P od 14.

januara 2013. godine, S1 3 P 007229 13 Gž od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 007229 11 P od 10. decembra 2012. godine, S1 3 P 006731 13 Gž od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 006731 11 P od 4. decembra 2012. godine, S1 3 P 006722 13 Gž od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 006722 11 P od 19. decembra 2012. godine, S1 3 P 006920 13 Gž od 15. marta 2013. godine i S1 3 P 006920 11 P od 27. decembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Halilović iz Tešnja, Mirzet Hota iz Olova, Alija Hasić iz Kiseljaka, Avdo Kubat iz Zenice, Hamid Kaminić iz Mostara, Sedžad Kalem iz Hadžića, Dževad Kevrić iz Jablanice, Suljo Kahrimanović iz Banovića, Jasmin Kuduzović iz Lukavca, Abaz Hadis iz Kaknja, Vahidin Helja iz Kaknja, Sedin Hadžo iz Breze, Asim Joldić iz Zavidovića, Senad Jahić iz Konjica, Mustafa Jahić iz Ilidže, Fahrudin Demirović iz Banovića, Hariz Duraković iz Sapne, Emir Delić iz Tešnja, Edin Omerčević iz Banovića, Mirnes Oruč iz Zenice, Fadil Omerdić iz Bihaća, Elvir Smajlović iz Tuzle, Emir Stranjak iz Mostara, Fadil Sejfovski iz Zenice, Bajro Novalić iz Konjica, Darko Ninić iz Sarajeva, Ivo Nedić iz Orašja, Nihad Velić iz Breze, Esad Vrače iz Mostara, Elvir Velić iz Breze, Sanel Subašić iz Goražda, Fahrudin Suljkanović iz Kalesije, Nail Spahović iz Goražda, Esad Mrković iz Doboja-Istok, Nijaz Mušić iz Konjica, Dževad Mulić iz Zenice, Jozo Mihaljević iz Livna, Salih Nešust iz Jajca, Nedžad Šarić iz Kladnja, Čedo Milinković iz Foče, Jasmin Mačković iz Maglaja, Nermin Šehić iz Zenice, Senad Mulahusejnović iz Gračanice, Džemal Duraković iz D. Višća, Muhidin Imširović iz Doboja, Almir Kukuruzović iz Gradačca, Samir Halimić iz Goražda, Senad Haskić iz Banovića, Nervin Hujdur iz G. Kalesije, Mehmed Ibrić iz Kalesije, Nevres Ibrišević iz Tuzle, Pero Ivoš iz Novog Travnika, Semir Kasapović iz Sarajeva, Nermin Kasapović iz Sarajeva, Nermin Krušić iz Tešnja, Enver Ćehić iz Bihaća, Saudin Fejzić iz Zenice, Drago Čalušić iz Žepe, Predrag Laštro iz Busovače, Emsad Čosić iz Mehurića, Dragan Lucić iz Busovače, Safet Balagić iz Ključa, Halil Busić iz Konjica, Salih Bukva iz Sarajeva, Derviš Džih iz Mostara, Osman Džanović iz Bihaća, Sejad Dželo iz Zenice, Ethem Jug iz Mostara, Ćamil Jamaković iz Jablanice, Zlatko Ikanović iz Konjica, Amir Aljić iz Gračanice, Emin Atić iz Teočaka, Nedžad Alihodžić iz Sarajeva, Avdo Hrkić iz Zavidovića, Agneza H. Muhamedović iz Gradačca, Hamdija Heljić iz Sarajeva, Rifet Brezac iz Goražda, Enis Bahić iz Gradačca, Rasim Duraković iz Hadžića, Samir Burić iz Jablanice, Ajdin Berilo iz Sarajeva, Edin Avdić iz Ilidže, Edin Bešić iz Kaknja, Muhamed Brkić iz Buturović Polja i Daut Bećirović iz Podlugova (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica advokatica iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 15. marta do 10. maja 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1086/13, AP 1087/13, AP 1760/13, AP 1761/13, AP 1762/13, AP 1763/13, AP 1764/13, AP 1772/13, AP 1839/13, AP 1840/13, AP 1841/13, AP 1842/13, AP 1843/13, AP 1844/13, AP 1845/13, AP 1970/13, AP 1971/13, AP 1972/13, AP 1973/13, AP 1974/13, AP 1975/13, AP 1976/13, AP 1977/13, AP 1978/13, AP 1979/13, AP 1980/13, AP 1981/13, AP 1982/13 i AP 1983/13, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1086/13. Ukupno je spojeno 29 predmeta.

3. Apelanti su 2011. i 2012. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.

5. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom 2010. godine zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Sud BiH u revizijskom vijeću je u pojedinim predmetima, rješavajući po revizijama apelanata izjavljenim protiv osporenih drugostepenih presuda, donio rješenja br. S1 3 P 006847 13 Rev od 28. februara 2013. godine, S1 3 P 007190 13 Rev od 28. februara 2013. godine, S1 3 P 006810 13 Rev od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006903 13 Rev od 21. marta 2013. godine kojima je odbacio kao nedopuštene revizije apelanata. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da revizija apelanata nije dopuštena, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu odredbi člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 36/04 i 84/07), nego je u odnosu na svakog apelanta pojedinačno manji od tog iznosa. Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/13 (N. H. iz Tešnja, M. H. iz Olova… | Sudska praksa | Aktio