Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1185/10 (E. T.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 7
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
Predmeti (1)
AP-1185/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1185/10, rješavajući apelaciju Enesa Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Topića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003342 09 od 5. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1142391227 od 7. septembra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1142391227 od 1. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003342 09 od 5. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1142391227 od 7. septembra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1142391227 od 1. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1142391227 od 1. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1142391227 od 7. septembra 2007. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju na osnovu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („ Službene novine FBiH“ br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08, u daljnjem tekstu: Uredba), a primjenom čl. 7. stav 1. Uredbe u vezi sa članom 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 29/98 do 4/09).
3. Iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da je apelant 13. septembra 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skaldu sa navedenom uredbom, te da je u idom u podatke matične evidencije aktivnih osiguranika Federalnog zavoda PIO ustanovljeno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje predmetnog prava bio u radnom odnosu u „Duhan“ d.o.o. Zenica, te da je odjavljen sa osiguranja 31. decembra 2008. godine. Imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant bio u radnom osdnosu na dan 30. septembar 2007. godine i na dan 18. juni 2008. godine (do kada su se mogla ostvarivati prava po navedenoj uredbi) prvostepeni organ je odbio apelantov zahtjev za priznanje prava na starosnu poenziju apelantu po navedenoj uredbi, a drugostepeni organ je ovu odluku prvostepenog organa potvrdio.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 003342 09 od 5. februara 2010. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je pokrenuo protiv rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1142391227 od 7. septembra 2009. godine.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 7. stav 1. Uredbe propisano da se prava utvrđena ovom Uredbom mogu ostvarivati kod Federalnog zavoda PIO u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osigurnaju, najkasnije do 31. marta 2007. godine („Službene novine FBiH“ broj 75/06). Izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/08) u članu 7. dodat je stav 7. koji glasi : Za lica iz člana 1. stav 2. alineje 3. Uredbe produžava se rok za podnošenje zahtjeva i za ostvarivanje prava, i to najkasnije 15 dana od dana stupanja na snagu navedene uredbe. Uredba je stupila na snagu 3. juna 2008. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva i ostvarivanje prava istekao je zaključno sa danom 18. juna 2008. godine. U obrazloženju je zatim navedeno da apelant spada u kategoriju lica iz člana 1. stav 2. alineja
3. Uredbe jer je u u ratu bio zapovjednik bataljona duže od 12 mjeseci, što se dokazuje uvjerenjem Federalnog ministarstva za pitanaja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata-Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze-Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Zenica broj: UP-I 07/14 -03-22-4/07 od 19. novembra 2008. godine. Kantonalni sud je dalje istakao da je članom 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih ovim Zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osigurnaja. U konkretnom slučaju je nesporno, a što proiziazi i iz dokaza u spisu predmeta, da je apelant bio u radnom odnosu do 31. decembra 2008. godine, a pravo na starosnu penziju, po osnovu Uredbe, pod uslovom da nije bio u radnom odnosu, mogao je ostvariti najkasnije zaključno sa 18. junom 2008. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi prigovori iz tužbe u pogledu nezakonitosti osporenog upravnog akta neosnovani i da tim aktom nisu povrijeđena prava apelanta, pa je tužbu odbio.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su, po njegovom mišljenju nezakonito odbili njegov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika kao pripadniku bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine pogrešno primjenjujući materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić