Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/10 („Vila“ d.o.o. iz Jablanice)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4311/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4311/10, rješavajući apelaciju „Vila“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vila“ d.o.o. Jablanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003720 10 Uvp od 16. decembra 2011.

godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003720 od 26. jula 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vila“ d.o.o. Jablanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003720 10 Uvp od 16. decembra 2011.

godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003720 od 26. jula 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vila“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jablanice, koga zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 5. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003720 od 26. jula 2010. godine. Apelant je 17. februara 2012. godine dopunio apelaciju, navodeći kao osporenu odluku i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 003720 10 Uvp od 16. decembra 2011. godine.

2. Rješenjem inspektora Kantonalne porezne uprave ureda Mostar (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 10-7-02-15-36/08 od 4. februara 2008. godine (u ponovnom postupku) apelantu kao poreznom obvezniku je naloženo plaćanje dodatno utvrđenih poreznih obaveza u ukupnom iznosu od 1.301.768,17 KM i to za neplaćeni porez na promet proizvoda TB-1 (za duhanske prerađevine) u 2002. godini u iznosu od 920.889,69 KM sa pripadajućim zateznim kamatama u iznosu od 380.878,10 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno niz nepravilnosti u poslovanju apelanta, odnosno da je apelant bezporeznu prodaju na veliko vršio protivno odredbama člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine FBiH“ broj 49/02; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet) i člana 9. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet („Službene novine FBiH“ br. 28/01 i 53/02; u daljnjem tekstu: Pravilnik), pa mu je naloženo plaćanje iznosa iz dispozitiva rješenja.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva financija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-15- 806/08 od 31. decembra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja Porezne uprave od 4. februara 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je apelantu naložio uplatu poreza na promet proizvoda u navedenim iznosima, jer je u svom poslovanju postupao suprotno odredbama čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet i člana 9. Pravilnika.

4. Protiv rješenja Ministarstva od 31. decembra 2009. godine apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 003720 od 26. jula 2010. godine.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud, odlučujući po tužbi apelanta, zaključio da su neosnovani njegovi navodi da je tuženi pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primijenio materijalno pravo, jer je na temelju spisa predmeta utvrdio da je tuženi pravilno zaključio i o tome dao valjano obrazloženje da se pravo na bezporeznu nabavku ostvaruje ispunjavanjem kumulativnih uslova iz člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet i uslova iz člana 9. Pravilnika, koje apelant nije ispunjavao jer je poslovao sa neregistrovanim, fiktivnim firmama. S tim u vezi je sud istakao da nije od odlučnog značaja da li je apelant znao ili je mogao znati da firme sa kojima je poslovao nisu registrovane ili su nepostojeće ili paralelne firme, niti je od važnosti činjenica da li je apelant znao za listu takvih firmi, nego je od odlučne važnosti po ocjeni suda činjenica da prateća financijska dokumentacija sadrži ozbiljne nedostatke zbog kojih se ista ne može smatrati validnom dokumentacijom koja se traži za bezporeznu prodaju u smislu čl.

8. Zakona o porezu na promet i člana 9. stav 3. Pravilnika. Kako tužba nije ničim negirala takve nedostatke, Kantonalni sud je odbio razloge tužbe sadržane u obrazloženju iste. U odnosu na apelantov prigovor zastare, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije nastupila apsolutna zastara za razrez dodatno utvrđenih poreznih obaveza, jer je članom 40. Zakona o porezu na promet određeno da ona zastarjeva u roku od pet godina po isteku godine u kojoj je nastala porezna obaveza, dok je članom 40. stav 1. istog Zakona određeno da se rok zastare prekida svakom radnjom poreznog obveznika kod nadležnog organa a stavom 3. istog člana navedeno da apsolutna zastara nastupa u svakom slučaju po isteku 10 godina od dana kada je prvi put počela teći. Kako se u konkretnom slučaju porezna obaveza odnosi na 2002. godinu kada je ista nastala, zastara je po ocjeni Kantonalnog suda počela teći početkom 2003. godine i ista je prekidana žalbom apelanta iz 2007. godine, kao i kasnijim žalbama. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelantov prigovor zastare neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

6. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 26. jula 2010. godine, koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan presudom broj 07 0 U 003720 10 Uvp od 16. decembra 2011. godine.

7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno postupili kada su apelantu naložili uplatu utvrđenih poreznih obaveza. Vrhovni sud smatra da Kantonalni sud u postupku donošenja pobijane presude nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari, zbog čega je zaključio da je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Vrhovni sud je, također, zaključio da je pravilan stav suda da je apelant vršio bezporeznu prodaju na veliko koja nije u skladu sa čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet i članom 9. Pravilnika, na koji ostvareni promet je bio dužan obračunati i uplatiti porez na promet proizvoda. Dalje je navedeno da je tačan apelantov navod iz zahtjeva da Zakon o porezu na promet ne traži od pravnog lica da vrši kontrolu kupca u obimu većem od propisanog, ali je isto tako Zakon propisao taksativno šta pravno lice, odnosno njegova dokumentacija, mora sadržavati da bi se neko pravo ostvarilo. Kako dokumentacija apelanta nije u skladu sa navedenim Zakonom, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan ovaj apelantov prigovor. Vrhovni sud je, također, naveo da se neosnovano u zahtjevu ističe da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja, te je u tom smislu ponovio i potvrdio kao pravilne navode iz obrazloženja pobijane prvostepene presude. Na kraju je navedeno da su neosnovani i apelantovi navodi da nije učestvovao u postupku, jer je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant koristio sve mogućnosti koje mu zakon dozvoljava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05).

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo da ne bude diskriminisan u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U postupku u kojem mu je utvrđena obaveza plaćanja poreznih obaveza, smatra da mu je prvenstveno povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je istakao da ostaje neshvatljivo da se nakon osam godina od obavljenog prometa navode nedostatci u nekim od dokumenata, te da zakon nigdje ne traži od pravnog lica da vrši kontrolu kupca u većem obimu od propisanog. Također, apelant je naveo da je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda postupljeno drugačije prema njemu, te da su ti sudovi odstupili od svoje ranije prakse čime su ga doveli u diskriminirajući položaj u odnosu na druga pravna lica.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo na imovinu apelanta (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantu-obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet proizvoda, jer je prodaju proizvoda vršio a da pri tome nije ispunjavao uslove iz člana 7. i 8. Zakona o porezu na promet i dodatnih uslova iz člana 9. Pravilnika. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelanta koji se tiču prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, Ustavni sud ističe da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može biti dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku, budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te su stoga i ovi navodi, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP 1534/10 od 25. aprila 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na razloge navedene u predmetnoj odluci. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je u citiranoj odluci, u odgovoru na navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje, ukazao na to da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, a da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Ustavni sud, u skladu s navedenim, ukazao je da postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez ne potpada pod zaštitu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. S obzirom na to da predmetna apelacija pokreće ista pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/10 („Vila“ d.o.o. iz Jablanice) | Sudska praksa | Aktio