Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4430/11 (H. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 47
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4430/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4430/11, rješavajući apelaciju Hasiba Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007 864 11 U od 19. septembra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 15. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 U 007 864 11 U od 19. septembra 2011. godine. Apelant je 27. maja 2013. godine podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri "kojom traži da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine, DD "Fabrika cementa" Lukavac da apelantu uspostavi radnopravni status počev od 11. januara 2000. godine u skladu sa pravosnažno utvrđenom građanskom pravu koje štiti Ustav BiH i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)".
2. Rješenjem Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona-Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 09/4-34-6047/00-I od 12. decembra 2002. godine, obavezan je izvršenik DD "Fabrika cementa" Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) na uspostavu radno-pravnog statusa apelanta kao zaposlenika na čekanju posla, počev od 11. januara 2000. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da na osnovu provedenih dokaza proizilazi da se apelant zatekao u radnom odnosu kod poslodavca, odnosno izvršenika, 31. decembra 1991. godine, da mu je radni odnos prestao 1. aprila 1993. godine, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) pismeno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, 11. januara 2000. godine, te da u vremenskom razdoblju od dana stupanja na snagu ZOR-a, pa do podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 25. juna 2008. godine, na osnovu izvršne isprave, konačnog i izvršnog rješenja Komisije od 12. decembra 2002. godine, dozvoljeno je izvršenje kojim se obavezuje izvršenik da uspostavi radno-pravni status apelantu.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 13. oktobra 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika kao neosnovan, te je rješenje o izvršenju Općinskog suda od 25. juna 2008. godine, u cijelosti održano na snazi, tako što je izvršenik ostao u obavezi apelantu platiti iznos od 1.677,45 KM, odnosno na ime naknade plaće iznos od 591,00 KM, a na ime otpremnine iznos od 1.086,45 KM.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000049 od 5. marta 2009. godine žalbe stranaka izjavljene protiv rješenja Općinskog suda od 13. oktobra 2008. godine su uvažene, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donoseći rješenje o izvršenju od 25. juna 2008. godine postupao po neurednom prijedlogu za izvršenje, jer navedeni prijedlog nije u svemu odgovarao sadržini izvršne isprave na kojoj je temeljeno predloženo izvršenje, pa nije ni bilo mjesta da se na osnovu takvog neurednog prijedloga donese rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je, zatim, naveo da je suština izvršne isprave - rješenja Komisije od 12. decembra 2002. godine da apelantu pripadaju samo prava propisana odredbom člana 143. st. 1., 3. i 4. ZOR-a, kao i prava propisana odredbom člana 101. Zakona o PIO («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 59/06), te uspostava radno-pravnog statusa apelanta kao zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine i isplata naknada plaća za taj period, uplata doprinosa i isplata otpremnine. Shodno tome, Sud je istakao da apelant ne može u izvršnom postupku ustrajavati na svom zahtjevu da se vrati na rad i nakon 5. maja 2000. godine, jer mu je sa tim datumom po sili zakona prestao radni odnos, kao i da mu se uplate doprinosi za PIO za period od 31. decembra 1992. godine, pa do novog uspostavljanja radno-pravnog statusa, a što nije ni bilo sadržano u izvršnoj ispravi. Također, Sud je naveo da je izreka pobijanog rješenja kojim se odbija prigovor izvršenika kao neosnovan, a doneseno rješenje o izvršenju od 25. juna 2008. godine u cjelosti održava na snazi, na način da je izvršenik u obavezi apelantu platiti iznos od 1.677,45 KM, nejasna i protivrječna sadržini i stanju spisa i rješenju o dozvoli izvršenja od 25. juna 2008. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 20. oktobra 2010. godine, prigovor izvršenika je usvojen i u cijelosti obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 25. juna 2008. godine. Naime, istaknuto je da je prigovor izvršenika osnovan, te da je odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito onih navedenih u tačkama od 1. do 10. istog člana. Navedeno je da iz sadržaja prigovora izvršenika proizilazi da je razlog za prigovor prestanak potraživanja apelanta, jer je izvršenik ispunio obavezu utvrđenu izvršnom ispravom. Također je navedeno da je među strankama nesporno da je apelant u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, imao status zaposlenika na čekanju posla, a što proizilazi iz izvršenikove Odluke o uspostavljanju radno-pravnog statusa od 23. decembra 2002. godine, da je naknada koja je po nalazu vještaka utvrđena u novčanom iznosu od 1.677,45 KM, prema rješenju Općinskog suda od 12. jula 2010. godine položena na sudski depozit Općinskog suda, kao i da je izvršenik za navedeni period uplatio sve poreze i doprinose i upisao radni staž u radnu knjižicu. Stoga je Sud zaključio da je izvršenik ispunio obavezu utvrđenu izvršnom ispravom.
6. Apelant je 17. novembra 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog nemogućnosti uspostave radno-pravnog statusa i koja je registrovana pod brojem AP 3618/08. Odlučujući o toj apelaciji, Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, donio odluku o dopustivosti broj AP 3618/08 kojom je apelacija, u dijelu koji je istovjetan sa ovom apelacijom, odbačena kao nedopuštena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
7. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine, odbijena je apelantova žalba i rješenje Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 20. oktobra 2010. godine je potvrđeno.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 U 007 864 11 U od 19. septembra 2011. godine, odbačena je tužba apelanta protiv rješenja Komisije broj 09/4-34-10463/00-IO od 12. decembra 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari već o radno-pravnoj stvari koja je okončana osporenim rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. broj 09/4-34-10463/00-IO od 12. decembra 2002. godine, te da Kantonalni sud nema stvarnu nadležnost za postupanje u konkretnoj stavri, već da je ovo nadležnost redovnog praničnog suda prvog stepena.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenvije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
U odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine
11. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine, odbijena je apelantova žalba i rješenje Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 20. oktobra 2010. godine je potvrđeno.
12. Ustavni sud primjećuje da se apelant, prije podnošenja ove apelacije povodom iste pravne stvari, zbog nemogućnosti uspostave radno-pravnog statusa, a u kojoj je osporavao rješenje Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 20. oktobra 2010. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 I 006111 10 Gži od 17. maja 2011. godine, već obraćao Ustavnom sudu apelacijom od 17. novembra 2008. godine, koja je zavedena pod brojem AP 3618/08. O navedenoj apelaciji je Ustavni sud, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, donio odluku kojom je ta apelacija odbačena kao nedopuštena zato što je očigledno (prima facie) neosnovana. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao.
U odnosu na Kantonalnog suda broj 03 0 U 007 864 11 U od 19. septembra 2011.
godine
13. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava shodno kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: «Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza » (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, odluka od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i X protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
15. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 U 007 864 11 U od 19. septembra 2011. godine, kojim je tužba odbačena kao nedozvoljena, jer se upravni spor može voditi samo protiv upravnih akata, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, i da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena pobijana odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
16. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o procesna dopustivost predmetne tužbe, nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija, i u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
20. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić