Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2147/13 (H. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o pomilovanju
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 21
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o pomilovanju
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 21
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 47
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 47
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 47
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 47
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 47
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2147/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2147/13, rješavajući apelaciju Hidajeta Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Hidajeta Halilovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c). Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Suda Bosne i Hercegovine br.
S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn 3 od 27. aprila 2013. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hidajeta Halilovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn 3 od 27. aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hidajet Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Milorad Rašević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn 3 od 27. aprila 2013. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da Sud BiH naredi Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da u što kraćem roku apelantovoj odbrani preda sve dokumente relevantne za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje. Apelant je postavio i zahtjev za prioritetno postupanje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH 23. maja 2013. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Vanraspravno vijeće, dostavio je odgovor 28. maja 2013. godine. Sud BiH u prvom stepenu i Tužilaštvo BiH nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud 31. maja 2013. godine zatražio je od Suda BiH da dostavi rješenje na osnovu kojeg je apelant pušten na slobodu, koji je postupio po traženom 4. juna 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vanraspravnog vijeća proslijeđen je apelantu 31. maja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Tužilaštvo BiH 27. aprila 2013. godine podnijelo je prijedlog za određivanje pritvora prema apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) istog člana u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH u vezi sa članom 7. stav 2. tačka a) Zakona o sudu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podnijelo prijedlog za određivanje pritvora i prema drugim osumnjičenim (Živku Budimiru, Petru Barišiću, Suadu Kulosmanu i Ivanu Jurčeviću, u daljnjem tekstu: dr. osumnjičeni).
8. Rješenjem Suda BiH, u prvom stepenu, broj S1 2 K 012709 13 Krn 3 od 27. aprila 2013. godine Sud BiH odredio je pritvor apelantu i dr. osumnjičenim koji po ovom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode, odnosno do 26. maja 2013. godine do sata naznačenog sata lišavanja slobode svakog pojedinog osumnjičenog. Apelantu je pritvor određen iz pritvorskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je prijedlog Tužilaštva BiH u vezi sa postojanjem osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene osnovan. To proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog, a naročito iz zapisnika o saslušanju svjedoka Mevludina Peljte, Ramiza Brajlovića, Mirsada Kebe i Svetozara Pudarića, iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenih Armina Kulovca i Ivana Jurčevića, te iz transkripta razgovora iz Izvještaja o postupanju po naredbama Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Izvještaj o postupanju). U odnosu na apelanta Sud BiH je istakao da za sada postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, nesporno je da je pribavljanje mišljenja Komisije Ministarstva pravde za pomilovanja FBiH (u daljnjem tekstu: Komisija) neizostavna faza u procesu odlučivanja o pomilovanju osuđenih lica. Iz izjašnjenja Tužilaštva BiH slijedi da je Komisija dala najmanje jedno pozitivno mišljenje o pomilovanju u slučaju osuđenog Merseda Hadžića. Osim toga, apelant je prije izbora za predsjednika Komisije bio član Komisije. Iz izjave svjedoka Brajlovića slijedi da je Petar Barišić Kulovcu rekao da je dvojici iz Komisije dao po 3.500,00 KM, koji odgovara iznosu od 7.000,00 KM, koji je Petar Barišić, navodno, zahtijevao da Kulovac uplati na račun izvjesne Željke Čuture. Također, Brajlović je rekao da je Jurišićev dio posla bio da završi „dio posla oko isplate Komisiji“, što upućuje na zaključak da je Komisija evidentno bila angažirana u cijelom procesu donošenja upitnih odluka o pomilovanju. Zbog navedenih činjenica, konkretnu ulogu apelanta, kao predsjednika Komisije, bit će neophodno dodatno razjasniti u daljoj fazi istrage.
10. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH – ometanje krivičnog postupka, Sud BiH je naveo da okolnosti koje opravdavaju pritvor po ovom osnovu moraju biti u dovoljnoj mjeri očite i konkretne. Osim toga, potrebno je da se ostvare dva uvjeta da bi se po ovom osnovu odredio pritvor, i to: da postoji „osnovana bojazan“ da bi osumnjičeni mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i da postoje „naročite okolnosti“ koje ukazuju da bi apelant i dr. osumnjičeni mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je naveo da je potrebno da oba ova uvjeta budu konkretizirana dokazima ili „indicijama prihvatljivog stepena vjerovatnoće“ na osnovu kojih bi sud mogao izvesti zaključak o postojanju „osnovane bojazni“ ili „naročitih okolnosti“. Sud BiH je ukazao da će biti potrebno saslušati veći broj lica kao svjedoka, te da prihvata kao osnovane navode Tužilaštva BiH „da zbog prirode krivičnih djela svi učesnici ovih radnji imaju interes da se međusobno dogovaraju s ciljem izbjegavanja ili umanjenja svoje odgovornosti i vrše utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. Također, Sud BiH je naveo da je ocijenio i činjenicu da je „istraga protiv osumnjičenih gotovo na početku“, kao i činjenicu da Tužilaštvu BiH tek predstoji obiman proces osiguranja dokaza, odnosno saslušanja svjedoka i provođenja drugih radnji dokazivanja. Sud BiH je odbio prigovor da ne postoje konkretne okolnosti i razlozi za mjeru pritvora po ovom osnovu, obrazloživši da se „postojanje koluzione opasnosti temelji na procjeni specifičnih okolnosti koje bi mogle ukazivati da bi do utjecaja na svjedoke, saučesnike i vođenje istrage uopće moglo doći“, te da bi „demonstrirana namjera da osumnjičeni utječu na prikupljanje dokaza u predmetu učinila [...] mjeru pritvora iz ovog razloga potpuno bespredmetnom i nepotrebnom“. Sud BiH je zaključio da mjera pritvora iz ovog razloga „može egzistirati čak i ako postoje samo naznake da bi osumnjičeni mogao otežati prikupljanje dokaza“, a da „takve naznake zaista postoje u konkretnom slučaju“.
11. Sud BiH je odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu i dr. osumnjičenim odredi pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH – narušavanje javnog reda, jer prijedlog nije „u dovoljnoj mjeri konkretizirao i objektivizirao vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda“. Također, Sud BiH je naveo da je razmotrio i prijedlog odbrane da se primijene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, ali da je zaključio „iz svih navedenih razloga“ da se svrha osiguranja može postići samo mjerom pritvora.
12. Odlučujući o žalbama apelanta, dr. osumnjičenih i Tužilaštva BiH, Sud BiH u Vanraspravnom vijeću, Rješenjem broj S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine, odbio je apelantovu i žalbu dr. osumnjičenih, dok je uvažio žalbu Tužilaštva BiH, prvostepeno rješenje preinačio na način da je apelantu i dr. osumnjičenima pritvor odredio i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja u vezi sa nedostavljanjem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja Sud BiH je naveo da se situacija iz stava 2. člana 47. ZKPBiH odnosi na obavezu tužitelja da sudiji za prethodni postupak dostavi i „dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora“, kao i radi „obavještavanja branitelja“. Tužilaštvo BiH dostavilo je dokaze prvostepenom sudu u pogledu osnovane sumnje i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, a o tome su apelant i dr. osumnjičeni „bili upoznati na ročištu“. Sud BiH je zaključio da je ZKPBiH usaglašen sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani, nego jedino i isključivo obavijest o optužbi, što je u konkretnom slučaju i učinjeno“, čime je ispunjen standard obavještavanja o optužbi. Sud BiH je naglasio da „Vijeće očekuje da će Tužilaštvo BiH u narednom vremenskom periodu odbrani dostaviti dokaze, čije objelodanjivanje neće dovesti u opasnost ciljeve istrage“.
13. Vezano za prigovor o nepostojanju osnovane sumnje, Sud BiH je naveo da dokazi koji postoje u spisu „ukazuju da se vršenje krivičnog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim licima ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje“, kao i da su „uloge pojedinih članova organizirane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definiranim i podijeljenim ulogama u dogovaranju o podjeli dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora“. Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće ispravno utvrdilo da je davanje mišljenja Komisije neizostavna faza u procesu odlučivanja o pomilovanju osuđenih lica. Iz izjašnjenja i Tužilaštva BiH i apelantove odbrane slijedi da je u spornom periodu Komisija dala barem jedno pozitivno mišljenje o pomilovanju, i to osuđenog Mersada Hadžića, zvanog Mirso Švicarac, zbog počinjenog krivičnog djela ubistva, koji je odlukom o pomilovanju od 29. augusta 2012. godine oslobođen izdržavanja neizdržanog dijela izrečene kazne zatvora. Dakle, sasvim se izvjesnim ukazuje da je upravo u navedeno vrijeme apelant obavljao funkciju člana Komisije, čiji način djelovanja proizlazi iz sadržaja presretnutog telefonskog razgovora između osumnjičenog Suda Kulosmana i svjedoka Armina Kulovca da članovi Komisije „ne daju saglasnost na lijepe oči, te da traže pare“. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da je apelant bio član Komisije, a onda i predsjednik Komisije, to upućuje na zaključak da je Komisija evidentno bila angažirana u cijelom procesu donošenja upitnih odluka o pomilovanju.
14. U odnosu na pritvorski osnov iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je naveo da se radi o „obimnoj istrazi koja se nalazi na samom početku, da je potrebno saslušati veliki broj svjedoka imajući u vidu broj predmeta pomilovanja za koje se osnovano sumnja da ulaze u obim radnji izvršenja krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret“. Prvostepenim rješenjem ispravno se ukazuje da još nisu saslušani svi svjedoci i osumnjičeni „koji zasigurno postoje usljed velikog broja počinjenih krivičnopravnih radnji“, niti su osigurani svi materijalni dokazi. U odnosu na prigovore da ovi pritvorski osnovi nisu konkretizirani, Sud BiH je ukazao na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, navodeći da iz te odluke proizlazi stav Ustavnog suda BiH da je dovoljno „i samo postojanje mogućnosti da će doći do ometanja postupka“, odnosno da se „pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći“. U konkretnom slučaju Sud BiH je zaključio da se u prvostepenom rješenju „zaključak o postojanju bojazni izvodi na osnovu niza činjenica i okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine 'naročite okolnosti', čime se osnovano zaključuje da su osumnjičeni bili umiješani u nedopušteno ponašanje“. Stoga, kako je zaključio Sud BiH, nije potrebno „dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke i saučesnike od osumnjičenih“, jer je „utvrđena osnovana bojazan da će se utjecaj desiti“, što je dovoljno „da sud stekne uvjerenje“ da će apelant i drugi osumnjičeni ometati vođenje krivičnog postupka.
15. Dalje, Sud BiH je naveo da je žalba Tužilaštva BiH osnovana i da postoje dovoljni i opravdani razlozi da se apelantu i dr. osumnjičenim pritvor odredi i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH – uznemiravanje javnosti. Naime, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni kumulativno svi propisani uvjeti iz ove zakonske odredbe i da su osnovani navodi Tužilaštva BiH da se „s obzirom na način izvršenja djela, ličnost i funkciju izvršioca, kao i posljedicu krivičnog djela, u konkretnom slučaju radi o vanrednim okolnostima“. Također, Sud BiH je naveo da je postupanjem osumnjičenih „obesmislen rad pravosuđa i stvoreno nepovjerenje javnosti u vladavinu prava“. Sud BiH je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i potrebu da se postojanje stvarne mogućnosti od narušavanja javnog reda ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se apelantu i dr. osumnjičenim „stavlja na teret da su zloupotrijebili veoma odgovorne pozicije, čime su ugroženi pravni poredak i međunarodni ugled Bosne i Hercegovine kao države koja se nalazi u periodu pristupanja EU [...]“. Također, Sud BiH je naveo da su radnjama osumnjičenih pomilovani osuđenici za najteža krivična djela, „što je već samo po sebi prouzrokovalo uznemiranje javnosti“, zbog čega bi se, prema mišljenju Suda BiH, „puštanjem osumnjičenih na slobodu rizikovalo stvaranje nepovjerenja u pravosudne organe BiH, što predstavlja razuman osnov za narušavanje javnog reda“.
16. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se „željena svrha za sada može postići jedino mjerom pritvora, te da bi svaka druga blaža mjera u ovom slučaju bila suprotna svojoj svrsi“.
17. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelaciju Živka Budimira i utvrdio povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije i ukinuo osporena rješenja br. S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine. Istom odlukom Ustavni sud odbacio je kao preuranjenu apelaciju Živka Budimira u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
18. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 012709 13 Krn 3 od 24. maja 2013. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0006564 13 od 27. aprila 2013. godine za određivanje pritvora prema apelantu i dr. osumnjičenim i odlučeno da se apelant i dr. osumnjičeni imaju odmah pustiti na slobodu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Ustavni sud, odlučujući o izjavljenoj apelaciji na rješenja br. S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn3 od 27. aprila 2013. godine donio Odluku broj AP 1885/13 kojom je utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, ukinuo navedena rješenja i naložio Sudu BiH da odmah donese novu odluku. Dalje, pošto je Ustavni sud navedenu odluku donio po apelaciji Živka Budimira i pošto je tom odlukom u cijelosti ukinuo navedena rješenja, Sud BiH je naveo da je primjenom principa beneficium cohaesiones, u skladu sa članom 309. ZKP, donio odluku da se odbije prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje mjere pritvora prema apelantu i osumnjičenim Petru Barišiću, Suadu Kulosmanu i Ivanu Jurčeviću. Sud BiH je istakao da se donoseći navedenu odluku rukovodio činjenicom da se spomenuti osumnjičeni nalaze u jednoj procesnoj zajednici, da su radnje izvršenja u međusobnoj vezi, te da im se stavaljaju na teret ista krivična djela, kao i da se radi o istim dokazima, zbog čega je, u skladu sa uputama Ustavnog suda, zaključio da postoji osnovana sumnja u odnosu na njih.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da je i u ovoj fazi krivičnog postupka primjenjiv član 6. Evropske konvencije i da je i po tom osnovu apelacija dopustiva. Prema praksi Ustavnog suda BiH, apelacije se „u većini slučajeva“ odbacuju kao nedopustive, jer su preuranjene. Međutim, postoje izuzeci od ove situacije koji su pokrijepljeni praksom Evropskog suda. Apelant ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Naime, ročište je održano 27. aprila 2013. godine u 21 sat, a apelantovom branitelju isti dan u 19.35 sati uručen je prijedlog Tužilaštva BiH u čijem prilogu su bili i izvještaj SIPA-e o postojanju osnovane sumnje o počinjenom krivičnom djelu. Iz navedenog slijedi da je odbrana imala manje od sat i pol vremena da pripremi odbranu. Osim toga, apelant ukazuje na arbitrarno utvrđeno činjenično stanje. Naime, pogrešno je utvrđeno da je on bio predsjednik Komisije od marta 2011. godine, budući da je tek 4. oktobra 2012. godine imenovan za predsjednika Komisije.
20. Apelant navodi da je odbrani uskraćeno dostavljanje dokaza na osnovu člana 47. ZKPBiH. Naime, da bi branitelj mogao osporavati zakonitost pritvora, od suštinske je važnosti omogućiti mu pristup spisima i dokazima na kojim se temelji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo i dokazima iz kojih proizlaze zakonski razlozi za određivanje pritvora u konkretnom slučaju. Samim obavještavanjem branitelja o postojanju dokaza koji idu na teret njegovom branjeniku, bez mogućnosti da se branitelj upozna sa sadržajem dokaza, ne dovodi do ostvarivanja svrhe navedene zakonske odredbe (apelant je ukazao na praksu Evropskog suda u vezi sa kršenjem člana 5. stav 4. Evropskog suda).
21. Apelant, dalje, navodi da osnovanost sumnje na kojoj hapšenje mora biti utemeljeno čini osnovni dio zaštite protiv arbitrarnosti hapšenja ili lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Apelant navodi da Tužilaštvo BiH nije dostavilo bilo kakve dokaze o postupku i načinu pomilovanja za Adija Karića, Nasera Orića, Merseda Hadžića, zvanog Mirso Švajcarac, Elvisa Hodžića, Adnana Alikadića, Dragana Miloševića i Marija Subašića iz kojih upravnih spisa bi se mogao izvući zaključak o stavu i ulozi Komisije. Tužilaštvo BiH jednom navodi da su pomilovana 162 lica, drugi put da su pomilovana 142 lica, dok se u pobijanom rješenju navodi da je pomilovano 147 lica. Apelant ističe da su sve odluke Komisije bile negativne, a članovi Komisije odluke su donijeli jednoglasno o čemu postoje zapisnici o vijećanju i glasanju. Osim toga, u dijelu pobijanog rješenja se ističe da je Mariju Subašiću izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, da je pomilovanjem pretvorena u uvjetnu osudu, a ne navodi se činjenica koja je isticana tokom postupka da je Komisija donijela odluku da se odluka poništi i ponovo preispita, odnosno da je Komisija prvo donijela odluku da se zahtjev za pomilovanje odbije. Međutim, navedeno je potpuno ignorirano. Apelant ističe da, koliko se sad sjeća, Komisija je Mersedu Hadžiću nakon vijećanja i glasanja donijela jednoglasnu odluku i predložila pomilovanje od dva do tri mjeseca, a kako je njemu kazna od 2,5 godina zatvora u cijelosti brisana, njemu kao članu Komisije nije poznato.
22. U odnosu na postojanje posebnih razloga za pritvor, apelant je naveo da ne postoje naročite okolnosti koje bi ukazivale da bi on boravkom na slobodi utjecao na svjedoke, saučesnike ili navodne prikrivače ili tok postupka na bilo koji način. Iz pobijanih rješenja potpuno je jasno da se radi o potpuno paušalnom nalazu bez obrazloženja i navođenja konkretnih činjenica koje realno i nedvosmisleno ukazuju zbog čega bi on boravkom na slobodi ometao krivični postupak (apelant je ukazao na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da sud ne može pretpostavljati, nego da se moraju imati argumenti da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji su pravno valjana osnova za produženje pritvora). Apelant je istakao da je Sud BiH apelantu odredio pritvor i iz razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKP zbog čega je, zapravo, na najgrublji način prekršio princip presumpcije nevinosti, jer je unaprijed donio zaključak ne samo da su djela koja se apelantu stavljaju na teret izvršena nego i o načinu njihova izvršenja i njegovoj ulozi. Apelant je ukazao na praksu Suda BiH iz koje slijedi da „Tužilaštvo nije sudu prezentiralo valjane razloge za ovaj pritvorski osnov. Nesumnjivo, ostali uvjeti iz ovog pritvorskog razloga zaista postoje… Međutim, sve to nije dovoljno za ovaj pritvorski razlog, jer jednostavno nema vanrednih okolnosti“.
23. Apelant ističe da su arbitrarno i nekonkretizirano obrazloženi razlozi za odbijanje određivanja mjera zabrane. S tim u vezi, postoji kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer nadležni organi nisu uzeli u razmatranje primjenu nijedne blaže mjere koja bi im bila na raspolaganju.
24. Apelant je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio da Sud BiH naredi Tužilaštvu BiH da u što hitnijem roku apelantovoj odbrani preda sve dokumente relevantne za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje.
25. Apelant je postavio i zahtjev za prioritetno postupanje u kojem je naveo da bi se predmeti koji se tiču prava na slobodu ličnosti trebalo da rješavaju prioritetno.
b) Odgovor na apelaciju
26. Sud BiH (Vanraspravno vijeće) je naveo da je u konkretnom slučaju postupao u smislu odredbi člana 47. stav 1. ZKP, a pošto je odbrana prigovarala i u žalbi, to je Vanraspravno vijeće, donoseći pobijanu presudu, obrazloženje dalo u svom rješenju.
V. Relevantni propisi
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 250.
Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna [...] (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
[...].
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.
36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 342.
Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji kao član grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna [...] (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
[...].
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
[...].
29. Zakon o pomilovanju („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Molba se predaje Federalnom ministarstvu pravde (u daljem tekstu:Ministarstvo pravde).
[...].
Član 16.
Ministarstvo pravde dostavlja predsjedniku Federacije Bosne i Hercegovine i potpredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine molbu zajedno sa izvještajem o molbi iz člana 15. ovog Zakona, te obrazloženim prijedlogom Ministarstva pravde za odluku o pomilovanju, najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja molbe.
Član 21.
Radi efikasnog postupanja po molbi, federalni ministar pravde osniva Komisiju za pomilovanja.
[...].
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br.
3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
Član 20.
Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) „Osumnjičeni“ je osoba za koju postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo. [...]
m) „Osnovana sumnja“ je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
[...].
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu: poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanju koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti kada prestanu razlozi koji su ih izazvali ili će se zamijeniti drugom blažom mjerom kada za to nastupe uvjeti.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...]
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena.
34. Apelant osporava rješenja Suda BiH br. S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine i S1 2 K 012709 13 Krn 3 od 27. aprila 2013. godine, kojim mu je određen pritvor, navodeći, između ostalog, da je tim rješenjima prekršeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o određivanju njegovog pritvora. Stoga su apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
35. Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima Ustavni sud zapaža da protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 0012709 13 Kv od 3. maja 2013. godine nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena 17. maja 2013. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na navode iz člana 5. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...] Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
38. Apelant smatra da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, zato što, kako navodi: 1) Sud BiH nije pravilno utvrdio da postoji dovoljno dokaza koji bi opravdali tvrdnju da u konkretnom slučaju postoji „osnovana sumnja“ da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, 2) Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce, ometati krivični postupak, niti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo izazvati uznemirenost javnosti na način kako je to Sud BiH obrazložio i 3) nije mogao osporavati zakonitost pritvora, jer mu je onemogućen pristup spisima i dokazima na kojim se temelji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo.
Postojanje „osnovane sumnje“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije
39. Vezano za postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode i koja čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, Ustavni sud u cijelosti ukazuje na standarde Evropskog suda koji su navedeni u citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 1885/13.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH zaključio da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH prezentiralo Sudu proizlazi da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio navedena krivična djela. Takav zaključak Sud BiH, u prvom stepenu, obrazložio je sljedećim argumentima, koje je ocijenio ključnim, i to da je pribavljanje mišljenja Komisije neizostavna faza u procesu odlučivanja o pomilovanju osuđenih lica, da iz izjašnjenja Tužilaštva BiH slijedi da je Komisija dala najmanje jedno pozitivno mišljenje o pomilovanju u slučaju osuđenog Merseda Hadžića, te da je apelant prije izbora za predsjednika Komisije bio član Komisije. Iz izjave svjedoka Brajlovića slijedi da je Petar Barišić Kulovcu rekao da je dvojici iz Komisije dao po 3.500,00 KM, što odgovara iznosu od 7.000,00 KM, koji je Petar Barišić, navodno, zahtijevao da Kulovac uplati na račun izvjesne Željke Čuture. Također, Brajlović je rekao da je Jurišićev dio posla bio da završi „dio posla oko isplate Komisiji“, što upućuje na zaključak da je Komisija evidentno bila angažirana u cijelom procesu donošenja upitnih odluka o pomilovanju. Obrazlažući razloge za odbijanje žalbe, Sud BiH, u Vanraspravnom vijeću, naveo je da iz izjašnjenja Tužilaštva BiH i apelantove odbrane slijedi da je u spornom periodu Komisija dala barem jedno pozitivno mišljenje o pomilovanju, i to osuđenog Mersada Hadžića, zvanog Mirso Švicarac, zbog počinjenog krivičnog djela ubistva, koji je odlukom o pomilovanju od 29. augusta 2012. godine oslobođen izdržavanja neizdržanog dijela izrečene kazne zatvora. S tim u vezi, sasvim se izvjesnim ukazuje da je upravo u navedeno vrijeme apelant obavljao funkciju člana Komisije, čiji način djelovanja proizlazi iz sadržaja presretnutog telefonskog razgovora između osumnjičenog Suada Kulosmana i svjedoka Armina Kulovca da članovi Komisije „ne daju saglasnost na lijepe oči, te da traže pare“.
41. Analizirajući razloge koje je Sud BiH istakao u osporenim rješenjima i na kojima je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje kao uvjeta za pritvor, Ustavni sud smatra da se ne može uočiti jasna veza, zasnovana na dokazima ili čvrstim indicijama, između navedenih razloga i zaključka o postojanju „osnovane sumnje“ da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud ističe da se radnja krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH, odnosno člana 342. stav 2. KZFBiH, sastoji u vršenju krivičnih djela od pripadnika grupe za organizirani kriminal. Dalje, apelant je osumnjičen i za krivično djelo organiziranog kriminala u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela može se izvršiti na tri načina: iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica službenog ovlaštenja i nevršenjem službene dužnosti. Pri tome se pri iskorištavanju službenog položaja radi o tome da se službeno lice u vršenju svojih ovlaštenja ne rukovodi interesima službe, već odluke zasniva na svom ili tuđem interesu, pa iako djeluje u okviru svojih službenih ovlaštenja, zloupotrebljava ih. Dalje, prekoračenje granica službenog položaja postoji kad ovlašteno lice postupa izvan svojih ovlaštenja i izvan svoje stvarne nadležnosti, ili postupa bez prethodnog odobrenja ili saglasnosti drugog službenog lica a koje je u datom slučaju bilo neophodno. Treći oblik izvršenja ovog krivičnog djela, neizvršenje službenih dužnosti, postoji kada službeno lice propusti izvršiti svoju službenu dužnost koju je dužno vršiti, ili ako svoju službenu dužnost vrši samo formalno, ali ne i materijalno. Međutim, ovo krivično djelo se smatra dovršenim samo kada je nekom od navedenih radnji pribavljena sebi ili drugome neka korist, ako je drugome nanesena šteta, ili ako je teže povrijeđeno pravo drugog.
42. Dakle, da bi se moglo govoriti o postojanju osnovane sumnje, u smislu člana 132. stav 1. u vezi sa članom 20. ZKPBiH, te člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, da je apelant počinio navedena krivična djela, te da bi mu se na osnovu toga mogla odrediti mjera pritvora, potrebno je da razlozi koji su dati u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi sa radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se tereti. Međutim, Ustavni sud smatra da ni Tužilaštvo BiH u svom prijedlogu za određivanje pritvora, niti Sud BiH u svojim odlukama nisu uspostavili takvu vezu.
43. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Komisiju utemeljio ministar pravde, u smislu člana 21. Zakona o pomilovanju, radi efikasnog postupanja povodom molbe za pomilovanje koju osuđena lica podnose Ministarstvu pravde. Ministarstvo pravde dostavlja predsjedniku Federacije Bosne i Hercegovine i potpredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine molbu zajedno sa izvještajem o molbi iz člana 15. ovog zakona, te obrazloženim prijedlogom Ministarstva pravde za odluku o pomilovanju, a predsjednik Federacije daje pomilovanje. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja rješenja Suda BiH slijedi da je apelant bio predsjednik, odnosno član Komisije, a da je Komisija bila angažirana u procesu donošenja upitnih odluka o pomilovanjima. Ustavni sud zapaža da Sud BiH ni na koji način nije obrazložio i argumentirao zašto bi činjenica da je apelant bio predsjednik, odnosno član Komisije, koja je navodno donosila upitne odluke o pomilovanju, uopće bio jedan od ključnih razloga za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja. Dakle, Sud BiH nije dao bilo kakve argumente u obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih bi, „objektivni posmatrač“ mogao zaključiti da je apelant mogao počiniti navedena krivična djela, a prema članu 5. stav 1.c) Evropske konvencije, bio je dužan dati takve argumente. Ustavni sud ne može uočiti jasnu vezu između ovog razloga i zaključka Suda BiH o postojanju osnovane sumnje u konkretnom slučaju.
44. Dalje, Ustavni sud uočava da je Sud BiH, u prvom stepenu, u obrazloženju pobijanih rješenja naveo izjavu svjedoka Brajlovića, koji je izjavio da je Petar Barišić Kulovcu rekao da je dvojici iz Komisije dao po 3.500,00 KM, što odgovara iznosu od 7.000,00 KM, koji je Petar Barišić, navodno, zahtijevao da Kulovac uplati na račun izvjesne Željke Čuture. Također, Brajlović je rekao da je Jurišićev dio posla bio da završi „dio posla oko isplate Komisiji“, što upućuje na zaključak da je Komisija evidentno bila angažirana u cijelom procesu donošenja upitnih odluka o pomilovanju. Ustavni sud zapaža da navedena izjava niti je konkretizirana u odnosu na apelanta, niti je potkrijepljena bilo kakvim drugim objektivnim dokazima, kako to traže standardi u odnosu na postojanje osnovane sumnje. Osim toga, Sud BiH u Vanraspravnom vijeću u obrazloženju je naveo da je u spornom periodu Komisija dala barem jedno pozitivno mišljenje o pomilovanju, i to osuđenog Mersada Hadžića, zvanog Mirso Švicarac, zbog počinjenog krivičnog djela ubistva, koji je odlukom o pomilovanju od 29. augusta 2012. godine oslobođen izdržavanja neizdržanog dijela izrečene kazne zatvora. S tim u vezi, sasvim se izvjesnim ukazuje da je upravo u navedeno vrijeme apelant obavljao funkciju člana Komisije, čiji način djelovanja proizlazi iz sadržaja presretnutog telefonskog razgovora između osumnjičenog Suada Kulosmana i svjedoka Armina Kulovca da članovi Komisije „ne daju saglasnost na lijepe oči, te da traže pare“. I navedeno je ponovo bez bilo kakve konkretizacije u odnosu na apelanta. Ustavni sud smatra da u fazi odlučivanja o apelantovom pritvoru predočeno nije moglo zadovoljiti nivo „osnovane sumnje“ bez koje se pritvor ne može odrediti prema članu 132. stav 1. ZKPBiH i članu 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH nije istinski i uvjerljivo verificirao sve činjenice i informacije na kojima je zasnovao svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja i ne daju osnov da se zaključi da postoji „viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je krivično djelo počinjeno“, kako član 20. ZKPBiH definira „osnovanu sumnju“ koja je, prema članu 132. stav 1. ZKPBiH, neophodna da bi se pritvor mogao zakonito odrediti. Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ni da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač moći zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijeva član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Razlozi na koje se Sud BiH pozvao u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zaključak o postojanju „osnovane sumnje“ u smislu ZKPBiH i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja u osporenim rješenjima ne zadovoljavaju ni uvjet za postojanje osnovane sumnje prema definiciji iz ZKPBiH i zahtjevu iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, niti minimalne standarde člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na ovaj uvjet bez čijeg se postojanja pritvor ne može smatrati zakonitim.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra potrebnim ispitivati opravdanost posebnih uvjeta za pritvor i eventualno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kao niti kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
47. Ustavni sud konstatira da je Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 012709 13 Krn 3 od 24. maja 2013. godine odlučeno da se apelant i dr. osumnjičeni imaju odmah pustiti na slobodu, te da postupak po zahtjevu Tužilaštva još nije okončan. Međutim, navedena činjenica, niti daljnji apelantov status u konkretnom predmetu, u kojem nesporno treba da se poštuju standardi iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, nije od utjecaja na odluku Ustavnog suda, koji je u konkretnom slučaju ispitivao da li su povrijeđena apelantova prava u odnosu na osporena rješenja. Zbog svega navedenog, Ustavni sud nije ukinuo osporena rješenja u odnosu na apelanta, niti je naložio donošenje novog rješenja.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije kada je Sud BiH apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da za to nije bio ispunjen osnovni zakonski uvjet, a to je da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, jer se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je zadovoljen standard postojanja „osnovane sumnje“ kako je to definirano članom 20. ZKPBiH, niti da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić