Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2038/11 (M. S.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Vanparnični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 160
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2038/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2038/11, rješavajući apelaciju Marije Simeunčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marije Simeunčević.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo, da poduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantičinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marija Simeunčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 10. marta 2011. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je prvobitno bio zaveden pod poslovnim brojem SU 17/11, a nakon popunjavanja obrasca apelacije, od 10. maja 2011. godine, navedeni podnesak je registriran kao AP 2038/11. Apelacija je podnesena zbog apelantičinog „lišenja slobode„ i smještaja u Javnu ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod)
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 19. aprila i 7. maja 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i svu relevantnu dokumentaciju. Također, od Javne ustanove „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite), je 19. aprila 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju uz prateću dokumentaciju Zavod je dostavio 26. aprila 2013. godine, a Služba socijalne zaštite 29. aprila 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Zavoda je dostavljen Službi socijalne zaštite, u kojoj je uposlena Aida Đevlan, kao posljednji poznati apelantičin staratelj, 29. maja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, u vanparničnom predmetu predlagatelja Konstantina Simeunčevića (u daljnjem tekstu: apelantičin otac) protiv apelantice [rođene 1977. godine], radi oduzimanja poslovne sposobnosti, donio Rješenje broj 65 0V 058037 08 V od 3. februara 2009. godine, kojim je apelantici potpuno oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantica hospitalizirana u JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska bolnica) i da je to njena 11. hospitalizacija, te da je skoro svaka hospitalizacija bila prisilna. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica od svoje dvadesete godine boluje od paranoidne shizofrenije, da je bolest komplicirana i simptomatskom zloupotrebom alkohola i droga. Općinski sud je utvrdio da apelantica nije u stanju da štiti svoja prava i interese, pa je primjenom člana 333. Porodičnog zakona Federacije BiH donio predmetnu odluku. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu ali, prema raspoloživim podacima, žalba nije izjavljena.
7. Služba socijalne zaštite je Rješenjem broj 35/III-15-550-239/09 od 20. marta 2009. godine za apelantičinog stalnog staratelja imenovala njenog oca, Konstantina Simeunčevića.
8. Iz otpusnog pisma Psihijatrijske bolnice od 8. decembra 2010. godine proizlazi da je apelantica prisilno hospitalizirana 7. novembra 2010. godine, i ta hospitalizacija je „realizirana u pratnji policije i osoblja Hitne pomoći, nakon agresivnog ponašanja apelantice, pri čemu je razbijala stvari u stanu“. Navedeno je da je Općinski sud, Rješenjem broj 65 0 V 167214 10 V, odredio zadržavanje apelantice u toj ustanovi, najduže 60 dana počevši od dana prijema. Osim toga, u otpusnom pismu je iznijet i stav da je apelanticu neophodno smjestiti u socijalno-medicinsku ustanovu na duži vremenski period što bi bio jedini način stalnog nadzora i njenog adekvatnog liječenja. Navedeno je da je Služba socijalne zaštite, nakon saslušanja apelantičinog oca (6. decembra 2010. godine), uz njegovu saglasnost za apelanticu obezbijedila mjesto u Zavodu, te da je apelantica, uz saglasnost Službe socijalne zaštite i apelantičinog oca, iz Psihijatrijske bolnice prebačena u Zavod.
9. Služba socijalne zaštite je potom, Rješenjem broj 35/III-08-545-1662/10 od 17. decembra 2010. godine, rješavajući po službenoj dužnosti, na osnovu člana 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite), člana 4. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, apelantici priznala pravo na smještaj u Zavodu, počevši od 8. decembra 2010. godine koji će trajati dok postoje zakonom propisani uvjeti. Rješenjem je bliže određen način finansiranja apelantičinog smještaja i ličnih potreba. Ovo rješenje je doneseno u skladu s čl. 41. i 42. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i čl. 58, 59, 60. i 61. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom ministarstvu, a prema stanju spisa žalba nije izjavljena.
10. Služba socijalne zaštite je zatim ponovno, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu produženja smještaja apelantice u ustanovu socijalne zaštite - Zavod, na osnovu člana 3. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, člana 4. stav 1. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti i člana
200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-08-545-719/12 od 23. jula 2012. godine kojim je izmijenjeno Rješenje Službe socijalne zaštite broj 35/III-08-545-1662/10 od 17. decembra 2010. godine i apelantici produženo pravo na smještaj u Zavodu, koji će trajati dok postoji potreba za njim. Rješenjem je bliže određen način finansiranja apelantičinog smještaja i ličnih potreba, te je konstatirano da će razliku do punog iznosa troškova apelantičinog smještaja u mjesečnom iznosu od 353,75 KM, snositi apelantičin brat - Drago Simeunčević počevši od 1. augusta 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 19. jula 2012. godine u prostorije Službe za socijalnu zaštitu pristupio apelantičin brat koji je izjavio da je saglasan da plaća razliku troškova njenog smještaja u Zavodu. Dalje je navedeno da je, imajući u vidu prethodno navedeno, a u skladu s čl. 41. i 42. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i čl. 58, 59, 60. i 61. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, doneseno rješenje kao u dispozitivu. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom ministarstvu, ali prema stanju spisa žalba nije izjavljena.
11. Iz Specijalističkog pregleda apelantice, koji je vođen u Zavodu, u kojem su periodično upisivani podaci o njenom zdravstvenom stanju, proizlazi da je, između ostalog, 12. maja 2012. godine, ljekar neuropsihijatar naveo da apelantičin otac “non - stop zove [...] psihijatra tražeći od njega da se apelantica otpusti i uputi u komunu u Hrvatsku. Apelantica je duševni bolesnik i takve komuna ne prima [...]. Ona zloupotrebljava droge/heroin. Ima indicija i da je uvučena u prostituciju.“ Osim toga, neuropsihijatar je tražio da Služba socijalne zaštite apelantičinom ocu ukine starateljstvo, budući da on nije sposoban da ga na adekvatan način provodi već „u najboljoj roditeljskoj namjeri povlači poteze koji idu na štetu apelantice“. Također, u navedenom nalazu i mišljenju je, 30. oktobra 2012. godine, navedeno da je apelantičino stanje „u stabilnoj remisiji, sada otpust na zahtjev staratelja Centar za socijalni rad a zbog premještaja u drugu ustanovu.“
12. U međuvremenu, Služba socijalne zaštite je Rješenjem broj 35/111-15-550-508/12 od 30. maja 2012. godine apelantičinog oca razriješila dužnosti staratelja nad apelanticom, između ostalog, zbog njegovog pogoršanog zdravstvenog stanja, te je za novog apelantičinog staratelja imenovana uposlenica Službe socijalne zaštite Aida Đevlan, dipl. pravnik.
13. Apelanticin otac je preminuo 21. juna 2012. godine.
14. Iz dopisa Službe socijalne zaštite broj 35/III-15-550-508/12 od 9. augusta 2012. godine upućenog Zavodu, proizlazi da je Služba socijalne zaštite obavijestila Zavod da je „organ starateljstva, nakon više obavljenih razgovora sa članovima udruženja Proslavi oporavak i Centra Reto u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Centar „Reto“), kao i s apelantičinim bratom Dragom Simeunčevićem, saglasan sa premještajem apelantice u rehabilitacijski Centar „Reto“, jer je taj premještaj 'u najboljem interesu apelantice'.“ Stoga je dopisom zatraženo mišljenje neuropsihijatra o premještaju apelantice.
15. Iz mišljenja neuropsihijatra broj 05-373-3412/12 od 22. augusta 2012. godine proizlazi da je taj ljekar konstatirao da se Centar „Reto“ bavi rehabilitacijom ovisnika. U mišljenju je navedeno da je apelantica osoba koja boluje od shizofrenije i da je njena zloupotreba droga simptomatskog karaktera. Osim toga, navedeno je da je iz dopisa Centra „Reto“ vidljivo da se radi o centru gdje je prakticiran rad i sa ovisnicima koji imaju tzv. dvojnu dijagnozu, odnosno gdje se radi o komorbititetu. U ovom slučaju se radi o primarnom shizofrenom oboljenju, i to je bitna razlika u odnosu na sve ostale dvojne dijagnoze. U mišljenju je preporučeno Službi socijalne zaštite da obavijesti Centar „Reto“ o prirodi apelantičine bolesti, uz prateću dokumentaciju - otpusna pisma s dotadašnjih kliničkih liječenja i, ukoliko oni pristanu na njen prihvat, taj „psihijatar nema ništa protiv“ apelantičinog premještaja.
16. Služba socijalne zaštite je potom aktom broj 35/III-15-550-508/12 od 12. septembra 2012. godine informirala Zavod, da im je Centar „Reto“ poslao dopis u kojem su potvrdili prijem apelantičine medicinske dokumentacije, te predmetnim dopisom „šalju konačan pristanak vezan za primanje apelantice kod njih i njeno uključivanje u program rehabilitacijskog centra pomoći ovisniku.“ Naglašeno ja da je Centar „Reto“ „otvoren u pružanju pomoći bilo kome ko tako nešto traži od njih, te ukoliko se Psihijatrijska ustanova i Služba za socijalnu zaštitu slažu, oni su voljni primiti apelanticu kod njih na rehabilitaciju“. Pored toga, u predmetnom aktu, Služba socijalne zaštite je navela da je počela s poduzimanjem pravnih radnji na „konačnom premještaju apelantice, odjavi prebivališta i prosljeđivanju predmeta Centru za socijalni rad u Zagrebu“, te da će o konačnom datumu odlaska apelantice blagovremeno izvijestiti Zavod.
17. Služba socijalne zaštite je potom aktom broj 35/III-15-550-508/12 od 1. novembra 2012. godine dostavila Zavodu informaciju da će 5. novembra 2012. godine biti realiziran apelantičin premještaj iz Zavoda u Centar „Reto“. Navedeno je da je Služba socijalne zaštite imenovala Borislava Goića, iz Sarajeva, za posebnog staratelja za preuzimanje apelantice iz Zavoda, prevoz i smještaj u Centar „Reto“ kao i prijavu apelantičinog prebivališta u Zagrebu.
18. Iz odgovora koji je Služba socijalne zaštite dostavila Ustavnom sudu 29. aprila 2013. godine proizlazi da je Služba socijalne zaštite, u saradnji s Centrom „Reto“, „a prvenstveno štiteći interese i želju [apelantice], poduzela sve potrebne radnje kako bi ona iz Zavoda bila premještena u Centar „Reto“.“ Slijedom toga, na osnovu Rješenja Službe socijalne zaštite broj 35/111-08-545-1134/12 od 13. novembra 2012. godine, apelantici je prestalo pravo na smještaj u Zavodu 5. novembra 2012. godine. Također, u odgovoru je navedeno da je „apelantici prijavljeno i mjesto prebivališta u Zagrebu“, te da je „predmet starateljstva proslijeđen nadležnom Centru za socijalnu skrb u Zagrebu
- podružnica Dubrava, te će imenovanoj biti postavljen novi staratelj.“
19. Ustavni sud konstatuje da u vezi s navodima Službe socijalne zaštite, koji se tiču prijave apelantičinog novog prebivališta i poduzimanja bilo kakvih aktivnosti Centra socijalne skrbi u Zagrebu, Ustavnom sudu nije dostavljena dokumentacija.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica navodi da su joj ugrožena osnovna ljudska prava iz „člana b), c), d), f), k), l) i m)“. Navodi da je prisilno smještena u Zavodu, gdje je drže protiv njene volje. Ističe da u njenoj porodici nije bilo shizofrenije, od koje se liječi i da je ona jedini registrirani narkoman u Zavodu. Navodi da je tražila da ide u komunu ali joj ne dozvoljavaju, zbog što tvrde da je duševno poremećena. Navodi da joj ne dozvoljavaju da koristi laptop i sprema ispite, te ide u Sarajevo da ih polaže. Tvrdi da joj je ugroženo i pravo na privatni i porodični život i dom, kao i pravo na brak jer u Zavodu „brane zasnivanje porodice“. Smatra da će joj u slučaju očeve smrti oduzeti stan jer „se ne bi imala kamo vratiti“. Ističe da se iz Zavoda nigdje ne može otići, te „da joj doktor ne da ni na vikend da ode“.
b) Odgovor na apelaciju
21. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantica bila korisnica usluga Zavoda u dva navrata. Prvi put u periodu od 15. maja 2009. do 5. februara 2010. godine, dok je period njenog drugog boravka bio od 8. decembra 2010. do 5. novembra 2012. godine, kada je premještena u rehabilitacijski Centar „Reto“ u Zagrebu. Navedeno je da je u oba navrata apelantica u Zavodu bila smještena na osnovu pismenog zahtjeva Službe socijalne zaštite. U pogledu tretmana i brige unutar Zavoda, u odgovoru je navedeno da je Odjel Zavoda na kojem je bila smještena apelantica poluotvorenog tipa, gdje je korisnicima omogućeno kretanje kako po krugu Zavoda, tako i izvan njega. Navedeno je da apelantica nije bila uključena u tretman radne okupacije zbog svoje izrazite nezainteresiranosti, ali je bila uključena u zabavne aktivnosti Zavoda (šetnje, izleti), kao i sportske aktivnosti gdje je imala zapažene rezultate, te je tako bila uključena u organizaciju socijalnog života unutar Zavoda. Osim toga, navedeno je da je apelantica koristila vlastiti laptop i imala internet vezu, te da je slobodno koristila i mobitel. Također, prema navodima iz odgovora proizlazi da je apelantica povremeno imala posjete prijatelja i porodice, koje nisu osporavane u Zavodu. Apelantica je imala komunikaciju s osobama i institucijama izvan Zavoda putem telefonske veze, mobilnog aparata kao i poštanskim putem, te joj je uredno dostavljana sva pristigla pošta.
22. Služba za socijalnu zaštitu je u svom odgovoru ponovila činjenice koje je Ustavni sud naveo u dijelu ove odluke pod naslovom „činjenično stanje“. Osim toga, u odgovoru nije bilo posebnog osvrta na apelacione navode.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.
24. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06 i 17/10) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 1.
Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).
Član 58.
Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.
Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Član 59.
Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:
•potreba smještaja, •ustanova u koju se smještaj, •početak i eventualno trajanje smještaja, •troškovi smještaja.
Član 60.
O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.
Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.
25. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine(«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 160. stav 1.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite [ ]i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
26. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
27. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27. st.1., 2. i 3.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da je 2010. godine, bez njene volje smještena u Zavod iz kojeg želi izaći, te Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je ova apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
31. Apelantica ističe da je smještena u Zavod i time lišena slobode, iz čega proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
34. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
35. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).
36. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod već razmatrao u već citiranoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud posebno naglašava dio navedene odluke u kojem je istakao da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu s članom
5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.
37. Ustavni sud je također u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] ,koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica propisano je postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je također primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu s odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.
38. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje je li apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je također u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica propisano je koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica smještena u Zavod počevši od 8. decembra 2010. godine, na osnovu Rješenja Službe za socijalnu zaštitu od 17. decembra 2010. godine, te da u predmetnom rješenju nije naveden precizan vremenski okvir trajanja njenog smještaja niti je navedeno da će se eventualno vršiti revizija tog smještaja, odnosno čini se da je njen smještaj potencijalno vremenski neograničen. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo odluke suda kojom bi se odlučilo o apelantičinom prisilnom smještaju u Zavod niti o njegovom produženju te otpustu. Dalje Ustavni sud zapaža da je Služba socijalne zaštite tek nakon godinu i oko sedam mjeseci odlučila o produženju smještaja apelantice u Zavodu, Rješenjem od 23. jula 2012. godine pri čemu je prethodno rješenje od 17. decembra 2010. godine izmijenjeno samo u dijelu koje se odnosio na način finansiranja apelantičinog smještaja u Zavodu. S obzirom na navedeno Ustavni sud konstatira da je u oba rješenja samo konstatovano da se apelantici priznaje pravo na smještaj u Zavodu, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja apelantičinog zdravstvenog stanja i eventualne potrebe njenog puštanja iz Zavoda, već je navedenim rješenjima faktički odlučivano isključivo o načinu finansiranja tog smještaja, na osnovu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti.
40. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda, navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud zapaža da apelantičin boravak u Zavodu u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama budući da odluku o smještaju apelantice u Zavod nije donio sud iako, prema odredbama tog zakona, isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžen apelantičin smještaj u Zavodu, proizlazi da je on „potencijalno neograničen“, ali da nije vršena nikakva revizija trajanja tog smještaja, u smislu standarda navedenih u tački 35. ove odluke.
41. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, standarde navedene u tač. 34. i 35. ove odluke, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu «lišavanja slobode» i smještaja apelantice u Zavod, te ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s povredom prava garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantičine navode koji se tiču povrede prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni apelantičin navod da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.b), c), k), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom smještaja i boravka apelantice u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
44. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantičinom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja u Zavodu odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić