Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1088/13 (S. I. iz Kalesije, E. Č. iz Cazina, S. Č. iz Cazina, E. D. iz Bihaća, F. D. iz Sarajeva, M. D. iz Banovića i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1088/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1088/13, rješavajući apelaciju Salkana Imamovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Salkana Imamovića, Enesa Čatakovića, Saida Čizmića, Envera Dizdarevića, Fahrudina Delića, Mihneta Delića, Adema Hodžića, Meksuda Hukića, Senada Halilovića, Akifa Softića, Esvedina Šošića, Senada Smailovića, Fuada Mušića, Muhameda Suljića, Hamida Muslimovića, Azema Mrakanovića, Amera Mustafića, Zijada Hasanovića, Darinka Mihalja, Zlatka Perića, Jasmina Muhića, Harisa Mustafića, Šahbaza Mahmutovića, Mirsada Mehmedovića, Ljube Kordića, Naila Krzića, Muhidina Karića, Samira Čelikovića, Miroslava Dune, Zorana Domazeta, Irfana Ajdinovića, Vehida Alibegovića, Nisada Alispahića, Hajrudina Avdića, Dženada Balihodžića, Nijaza Čergića, Mirka Pilekića, Smaila Noćića, Fejze Mašića, Envera Nezirovića, Drage Matolića, Sulejmana Mustafića, Elvedina Spahića, Faruka Spahića, Husejina Salkića, Fehrida Zulića, Kemala Mujala, Ekrema Hodžića, Slavke Lauša, Dragana Lučića, Ante Ljubasa, Samira Šute, Marinka Šukerije, Almira Tucakovića, Sabita Lugonjića, Gorana Lozančića, Nedžada Lonića, Ivice Šantića, Saudina Šišića, Izeta Smajića, Selima Solića, Mustafe Omerovića, Pave Jakića, Bahrije Zahirović, Jadranka Miškovića i Pere Mendeša, podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 006775 12 Gž od 8. januara 2013. godine i S1 3 P 006775 11 P od 29. oktobra 2012.

godine, S1 3 P 006761 12 Gž od 8. januara 2013. godine i S1 3 P 006761 11 P od 18. oktobra 2012. godine, S1 3 P 006674 12 Gž od 8.

januara 2013. godine i S1 3 P 006674 11 P od 2. novembra 2012.

godine, S1 3 P 006904 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 006904 11 P od 19. decembra 2012. godine, S1 3 P 006951 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 006951 11 P od 20. decembra 2012. godine, S1 3 P 006743 13 Gž od 19. februara 2013. godine i S1 3 P 006743 11 P od 20. decembra 2012. godine, S1 3 P 006624 13 Gž od 28. februara 2013. godine i S1 3 P 006624 11 P od 6. decembra 2012. godine, S1 3 P 006779 13 Gž od 25. februara 2013. godine i S1 3 P 006779 11 P od 19. decembra 2012. godine, S1 3 P 007251 13 Gž od 12. marta 2013. godine i S1 3 P 007251 11 P od 27. decembra 2012. godine, S1 3 P 006749 13 Gž od 18. marta 2013. godine i S1 3 P 006749 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 006887 13 Gž od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006887 11 P od 26. decembra 2012. godine, S1 3 P 007663 13 Gž od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 007663 11 P od 21. decembra 2012. godine, S1 3 P 006715 13 Gž od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006715 11 P od 3. januara 2013.

godine, S1 3 P 006805 13 Gž od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 006805 11 P od 7. decembra 2012. godine, S1 3 P 006861 13 Gž od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006861 11 P od 7. februara 2013.

godine, S1 3 P 007385 13 Gž od 22. marta 2013. godine i S1 3 P 007385 11 P od 29. januara 2013. godine, S1 3 P 007650 13 Gž od 9.

aprila 2013. godine i S1 3 P 007650 11 P od 6. februara 2013. godine, S1 3 P 006927 13 Gž od 25. marta 2013. godine i S1 3 P 006927 11 P od 27. decembra 2012. godine, S1 3 P 007150 13 Gž od 9. aprila 2013. godine i S1 3 P 007150 11 P od 17. januara 2013. godine, S1 3 P 006567 13 Gž 2 od 9. aprila 2013. godine i S1 3 P 006567 12 P2 od 18. februara 2013. godine, S1 3 P 007234 13 Gž od 9. aprila 2013.

godine i S1 3 P 007234 11 P od 29. januara 2013. godine, S1 3 P 006780 13 Gž od 9. aprila 2013. godine i S1 3 P 006780 11 P od 7.

februara 2013. godine,

- zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Salkan Imamović iz Kalesije, Enes Čataković iz Cazina, Said Čizmića iz Cazina, Enver Dizdarević iz Bihaća, Fahrudin Delić iz Sarajeva, Mihnet Delić iz Banovića, Adem Hodžić iz Viteza, Meksud Hukić iz Tuzle, Senad Halilović iz Sarajeva, Akif Softić iz Tešnja, Esvedin Šošić iz Gornjeg Vakufa, Senad Smailović iz Goražda, Fuad Mušić iz Lukavca, Muhamed Suljić iz Zenice, Hamid Muslimović iz Turbeta, Azem Mrakanović iz Živinica, Amer Mustafić iz Donjeg Vakufa, Zijad Hasanović iz Živinica, Darinko Mihalj iz Mostara, Zlatko Perić iz Ričice, Jasmin Muhić iz Zavidovića, Haris Mustafić iz Mostara, Šahbaz Mahmutović iz Tuzle, Mirsad Mehmedović iz Travnika, Ljubo Kordić iz Tihaljina, Nail Krzić iz Konjica, Muhidin Karić iz Živinica, Samir Čeliković iz Lukavca, Miroslav Duno iz Kiseljaka, Zoran Domazet iz Novog Travnika, Irfan Ajdinović iz Donjih Moštri, Vehid Alibegović iz Visokog, Nisad Alispahić iz Banovića, Hajrudin Avdić iz Tojšića, Dženad Balihodžić iz Bugojna, Nijaz Čergić iz Banovića, Mirko Pilekić iz Jajca, Smail Noćić iz Sapne, Fejzo Mašić iz Žepča, Enver Nezirović iz Lukavca, Drago Matolić iz Orašja, Sulejman Mustafić iz Hadžića, Elvedin Spahić iz Zenice, Faruk Spahić iz Zenice, Husejin Salkić iz Cazina, Fehrid Zulić iz Bihaća, Kemal Mujala iz Konjica, Ekrem Hodžić iz Gradačca, Slavko Lauš iz Livna, Dragan Lučić iz Bugojna, Anto Ljubas iz Gornjeg Vakufa, Samir Šuta iz Mostara, Marinko Šukerija iz Gornjeg Vakufa, Almir Tucaković iz Mostara, Sabit Lugonjić iz Teslića, Goran Lozančić iz Novog Travnika, Nedžad Lonić iz Živinica, Ivica Šantić iz Bosovače, Saudin Šišić iz Tuzle, Izet Smajić iz Travnika, Selim Solić iz Bugojna, Mustafa Omerović iz Lukavice, Pavo Jakić iz Brčkog, Bahrija Zahirović iz Maglaja, Jadranko Mišković iz Matića i Pero Mendeš iz Rame (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 15. marta do 28. maja 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1088/13, AP 1089/13, AP 1090/13, AP 1716/13, AP 1717/13, AP 1723/13, AP 1766/13, AP 1773/13, AP 2104/13, AP 2105/13, AP 2106/13, AP 2117/13, AP 2123/13, AP 2124/13, AP 2125/13, AP 2126/13, AP 2156/13, AP 2127/13, AP 2158/13, AP 2297/13, AP 2298/13 i AP 2299/13, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1088/13. Ukupno su spojena 22 predmeta.

3. Apelanti su 2011. i 2012. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.

5. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom 2010. godine zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Sud BiH u revizijskom vijeću je u pojedinim predmetima, rješavajući po revizijama apelanata izjavljenim protiv osporenih drugostepenih presuda, donio rješenja br. S1 3 P 006775 13 Rev od 14. marta 2013. godine, S1 3 P 006761 13 Rev od 14. marta 2013. godine, S1 3 P 006674 13 Rev od 26. marta 2013. godine, S1 3 P 006904 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, S1 3 P 006951 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, S1 3 P 006743 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, S1 3 P 006624 13 Rev od 22. aprila 2013. godine i S1 3 P 006779 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, kojima je odbacio kao nedopuštene revizije apelanata. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da revizije apelanata nisu dopuštene, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu odredbi člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 36/04 i 84/07). Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1088/13 (S. I. iz Kalesije, E. Č. iz… | Sudska praksa | Aktio