Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2029/10 (RMC „Dr. Safet Mujić“-Mostar)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2029/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2029/10, rješavajući apelaciju RMC „Dr. Safet Mujić“ - Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMC „Dr. Safet Mujić“-

Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 009095 08 Rev broj 18. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 009095 06 Ps od 30. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RMC „Dr. Safet Mujić“-Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 009095 08 Rev broj 18. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 009095 06 Ps od 30. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 009095 06 Ps od 30. oktobra 2007. godine, donesenom po tužbi Zavoda za javno zdravlje HNK – Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) apelant je obavezan da na ime duga za pružene usluge kliničke mikrobiologije isplatitužitelju iznos od 44.887,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. jula 2003. godine, kao dana dospjeća, pa do konačne isplate, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.596,80 KM, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Kako je Općinski sud utvrdio, među parničnim strankama nesporno je da je postojao dugogodišnji poslovni odnos temeljem ugovora o poslovnoj suradnji počev od 2001. godine pa nadalje, a radi ugovorenih pružanja usluga sanitarne vrste od strane tužitelja za apelanta. Po ocjeni Općinskog suda, sporno je dugovanje odnosno potraživanje tužitelja za 2003. godinu u iznosu od 44.887,00 KM, na ime pruženih usluga kliničke mikrobiologije od strane tužitelja i na temelju utuženih računa. Općinski sud je nedvojbeno zaključio da je tužitelj počev od kraja 2001. godine pa sve do kraja devetog mjeseca 2006. godine, kako na temelju ugovora o poslovnoj suradnji, tako i na temelju ispostavljenih i utuženih računa za 2003. godinu, pružao usluge kliničke mikrobiologije za apelanta u svojoj laboratoriji prema utvrđenim cijenama i primjenjivanom cjenovniku tužitelja i ispostavljao pojedinačne mjesečne račune apelantu. Međutim, kako je utvrdio Općinski sud, apelant je ispostavljene račune vraćao smatrajući da je tužitelja dužan financirati Zavod za zdravstveno osiguranje Mostar, te zaključio da su tužitelj i apelant bili u međusobnom poslovnom odnosu na način pruženih usluga od strane tužitelja i u 2003. godini. Po mišljenju Općinskog suda, u ovoj pravnoj stvari se radi o potraživanju iz ugovornog odnosa, prometa roba i usluga, koji ima karakter ugovora o prodaji te pojedinačno ispostavljenih mjesečnih računa za koji ugovor nije potrebna pismena forma da bi se poslovni odnos i međusobni odnosi potraživanja i isplate ispoštovali.

Kako je tužitelj u cijelosti ispoštovao svoju ugovornu obavezu, pružio usluge za potrebe apelanta, ispostavio istom račune, a apelant nije izvršio svoju ugovornu obvezu plaćanje računa, to je Općinski sud temeljem odredbi čl. 17, 262, 516, a u vezi člana 277. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u cijelosti udovoljio smanjenom i preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja i obvezao apelanta kao u izreci ove odluke.

3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 009095 08 Pz od 1. aprila 2008. godine žalba apelanta je usvojena, presuda preinačena i tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Kako je utvrdio Kantonalni sud, u ovoj pravnoj stvari bilo je bitno utvrditi ko je u spornom periodu bio dužan da finansira pružene usluge, jer je to presudno za rješenje ove pravne stvari. Dalje je navedeno da je odredbom člana 78. stav 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (,,Službene novine FBiH“, broj 29/97) propisano je da su kantonalni zdravstveni zavodi zdravstvene ustanove za obavljanje stručnih funkcija iz okvira prava i dužnosti kantona, na području - javno zdravstvene djelatnosti, transfuzijske medicine, medicine rada i sportske medicine, a stavom 3. toga člana da će se kantonalnim propisima iz oblasti zdravstva regulisati osnivanje i rad kantonalnih i drugih zavoda ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, kako je naveo Kantonalni sud, odredbom člana 88. stav 1 istog Zakona propisano je da je zavod za javno zdravstvo kantona zdravstvena ustanova koja obavlja javno-zdravstvenu djelatnost sa područja kantona, a slijedećim stavom je propisano koje poslove obavlja taj zavod. Navedeno je da je pored ostalog propisano da „obavlja javno zdravstvenu mikrobiološku djelatnost od interesa za kanton“. Po ocjeni Kantonalnog suda, upravo iz ove definicije na jednoj strani i predmeta spora na drugoj strani (usluge za ležeće pacijente), proizilazi da tužitelj nije registrovan za poslove za koje traži naknadu. S druge strane, po mišljenju Kantonalnog suda, stoje navodi žalbe u povodu kontradiktornosti iskaza svjedokinje dr. Zerime Obradović, bivšeg direktora tužitelja, pa je prvostepeni sud njen iskaz trebao cijeniti sa više kritičnosti. Dalje je navedeno da prvostepeni sud nije cijenio iskaz svjedoka Kajtaz Seada u cijelosti, a kad se on tako cijeni onda se dolazi i do drugačijeg zaključka. Kako je naveo Kantonalni sud, u prvostepenoj presudi je navedeno da je vještak finansijske struke utvrdio da je tužitelj apelantu izdavao pojedinačne račune u ukupnom iznosu od 44.887,00 KM za 2003. godinu, ,,te da su isti računi kroz finansijske kartice tužitelja uknjižene kao potraživanja, a kod tuženog [apelanta] nisu, koji nalaz je sud cijenio kao jasnim i urađenim po pravilima struke dat objektivno i u cijelosti mu kao takvom poklonio vjeru“. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, u svom nalazu vještak ustvari ništa nije rekao da bi sud na njemu zasnivao odluku. Iz njega samo proizilazi da je tužitelj knjižio sporne račune, a da apelant nije knjižio, što apsolutno ništa ne znači sa aspekta i rješenja spornog odnosa. Iz stanja spisa proizilaze tačni navodi žalbe da je samo spletom određenih okolnosti poslove kliničke mikrobiologije počeo da obavlja umjesto RMC sadašnji Zavod za javno zdravstvo HNK i da je isti dobivao kroz materijalne troškove i sredstva za kliničku mikrobiologiju do kraja 2004. godine. Prema tome, kako je zaključio Kantonalni sud, ne stoje navodi prvostepenog suda da „[apelant] nije dokazao da je tužitelja za 2003. godinu i utuženo potraživanje financirao Zavod za zdravstveno osiguranje Mostar“, jer sve ukazuje da je upravo bilo tako.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 009095 08 Rev broj 18. februara 2010. godine revizija tužitelja je uvažena, drugostepena presuda preinačena, žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Vrhovni sud utvrdio, prvostepeni sud je pošao od toga da za ovakvu vrstu ugovora nije potrebna pismena forma, jer da stranke nisu jedino za 2003. godinu imale zaključen ugovor. Po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan je stav drugostepenog suda u ocjeni pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da su osnovani navodi revizije da je već plaćen iznos od 10.000,00 KM za 2003. godinu, a neplaćanje preostalog iznosa od 44.887,00 KM, govori o tome da apelant nije u cijelosti ispunio postojeću obavezu. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, tužitelj je po zaključenim ugovorima sa apelantom ove usluge apelantu vršio 2002., 2004. i 2005. godine, pa je apelant dužan na isplatu ostatka duga i za 2003. godinu, za koju nije zaključio sa tužiteljem ugovor, obzirom da su usluge i za tu godinu izvršene, što je pravilno ocijenio prvostepeni sud, a drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava takav zahtjev odbio. Zbog toga je, primjenom odredbe člana 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), Vrhovni sud uvažio reviziju tužitelja .

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iznoseći tok parničnog postupka i odluke redovnih sudova, apelant smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenice, pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje i zaštitu imovine. Također, apelant navodi da je došlo do neosnovanog bogaćenja tužitelja na račun imovine apelanta koji smatra da postoji pravna i činjenična osnova za uvažavanje apelacije i predlaže da se osporena presuda Vrhovnog suda proglasi nevažećom, odbije revizija kao neosnovana i nezakonita, te potvrdi Presuda Kantonalnog suda od 1. aprila 2008. godine. Osim toga, apelant predlaže održavanje javne rasprave ako sud nađe potrebu za održavanjem iste, te dostavu i druge dokumentacije ako sud nađe za potrebnim u cilju uspješnog i zakonitog tješavanja ovog predmeta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2029/10 (RMC „Dr. Safet Mujić“-Mostar) | Sudska praksa | Aktio