Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1046/11 (F. S.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Lišavanje slobode
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 138
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-1046/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1046/11, rješavajući apelaciju Fahrudina Sejdinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Fahrudina Sejdinovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Tešanj da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Fahrudinu Sejdinoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Tešanj da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fahrudin Sejdinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, trenutno smješten u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 21. februara 2011. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog «lišavanja slobode» i smještaja u Zavod. Predmetni podnesak je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-14/11, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 3. marta 2011. godine evidentiran kao apelacija pod brojem AP 1046/11. Apelant je 16. januara 2013. godine urgirao donošenje odluke po njegovoj apelaciji, a 25. marta 2013. godine dopunio apelaciju i dostavio dodatnu dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda, Javne ustanove Centar za socijalni rad Tešanj (u daljnjem tekstu: Centar) i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 19. aprila 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Semke Sejdinović, apelantove supruge i starateljice (u daljnjem tekstu: apelantova starateljica), 15. maja 2013. godine.
3. Zavod je 29. aprila 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, Centar 3. maja 2013. godine, Općinski sud 6. maja 2013. godine, a apelantova starateljica 20. maja 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. juna 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantova starateljica je 26. marta 2009. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za oduzimanje poslovne sposobnosti apelantu. U prijedlogu je navela da se apelant nalazi u bolnici u Zenici, da boluje od šizoafektivnog poremećaja i da mu se zdravstveno stanje pogoršalo, te da je počeo prijetiti i maltretirati nju i članove porodice.
7. Rješenjem Centra broj 09-35.5-422.1/09 od 12. maja 2009. godine Emir Braković, socijalni radnik Centra, postavljen je za posebnog staratelja apelantu, te je određeno da je dužnost posebnog staratelja da zastupa apelanta u postupku smještaja u Zavod.
8. Apelantova starateljica je 14. maja 2009. godine podnijela Centru zahtjev za smještaj apelanta u ustanovu socijalne zaštite u kojem je navela da je apelant duševno oboljela osoba, koja se nalazi na NPS Zenica i da su ljekari preporučili da se apelant uputi na smještaj u neku od ustanova za liječenje.
9. Postupajući po službenoj dužnosti na osnovu zahtjeva srodnika i preporuke ljekara neuropsihijatrijske struke, a na osnovu člana 138. stav 1, čl. 55. i 142. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite), Centar je donio Rješenje broj 09-35-592/09 od 15. maja 2009. godine kojim je apelantu priznato pravo na smještaj u Zavod i određeno da pravo na smještaj teče od 18. maja 2009. godine. Rješenjem je, dalje, određen način finansiranja apelantovog smještaja i ličnih potreba, postupak u slučaju promjena, te je određeno da predmetno rješenje podliježe reviziji Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje odgađa izvršenje rješenja.
10. U obrazloženju rješenja Centar je naveo da je, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, na osnovu člana 55. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti) doneseno predmetno rješenje.
11. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 V 003384 09 P od 22. decembra 2009. godine apelantu je oduzeta poslovna sposobnost. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će nakon pravosnažnosti rješenja Centar, primjenom odredbe člana 192. stav 3. Porodičnog zakona FBiH, apelanta staviti pod starateljstvo. Stavom III dispozitiva rješenja je navedeno da će se rješenje nakon pravosnažnosti dostaviti općinskoj službi nadležnoj za vođenje matičnih knjiga radi njegovog upisa u matičnu knjigu rođenih i zk. uredu radi zabilježbe.
12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je radi utvrđivanja činjeničnog stanja na ročištu od 22. decembra 2009. godine izveo dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka koji je zaposlen u Zavodu, a u kojem je smješten apelant, čitanje izvoda iz MKR i prijepisa posjedovnih listova. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je utvrdio da apelant boluje od duševne bolesti psihotičnog i trajnog karaktera, zbog čega nije u mogućnosti da logički razmišlja, rezonuje i prosuđuje. Stoga je ocijenjeno da apelant, zbog opisanog duševnog stanja, nije sposoban za samostalni život i rad, te da vodi brigu o sebi i štiti svoja prava i interese. S obzirom na navedeno, Općinski sud je smatrao da su se stekli uvjeti za oduzimanje poslovne sposobnosti, te je primjenom odredaba čl. 333. i 192. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, apelantu oduzeo poslovnu sposobnost.
13. Na osnovu rješenja Općinskog suda o oduzimanju poslovne sposobnosti, Centar je po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za stavljanje apelanta pod starateljstvo. Rješenjem Centra broj 06-35.5-308/10 od 26. februara 2010. godine, na osnovu čl. 162, 205. i 206. Porodičnog zakona, apelant je stavljen pod starateljstvo i za stalnog staratelja apelantu je imenovana apelantova starateljica, te su bliže opisane prava i obaveze staratelja.
14. Postupajući po službenoj dužnosti u postupku za reviziju smještaja apelanta u ustanovu, Centar je, na osnovu člana 138. stav 1, čl. 55. i 142. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, donio Rješenje broj 09-35-2009/11 od 24. oktobra 2011. godine. Navedenim rješenjem apelantu je priznato pravo na smještaj u Zavod i određeno da pravo na smještaj teče od 18. maja 2009. godine i dalje, te bliže određen način finansiranja apelantovog smještaja i ličnih potreba. Rješenjem je, dalje, navedeno da ono podliježe reviziji Ministarstva, koje odgađa izvršenje rješenja, te da se predmetnim rješenjem zamjenjuje Rješenje broj 09-35-592.1/09 od 29. maja 2009. godine.
15. U obrazloženju rješenja Centar je naveo da je došlo do promjene broja članova apelantove porodice, te je izvršeno obnavljanje postojeće dokumentacije i utvrđen novi iznos koji je starateljica dužna uplaćivati na ime smještaja apelanta u Zavod. Dalje, navedeno je da postoji saglasnost Ministarstva o smještaju u Zavod broj 09-35-553-3/07 od 21. maja 2009. godine.
16. Centar je u toku 2010, 2011. i 2013. godine davao saglasnost Zavodu za apelantov boravak u porodici, te saglasnost za vanzavodske aktivnosti i raspolaganje novčanim iznosima od džeparca.
17. Sena Hrvić, apelantova sestra, podnijela je prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu Općinskom sudu i, prema stanju spisa, postupak je u toku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je više puta liječen na Odjelu psihijatrije u Kantonalnoj bolnici Zenica, ali da ga je 18. maja 2009. godine Centar prisilno lišio slobode i prebacio u Zavod. Tvrdi da ni on, niti njegova porodica nisu dobili odluku o smještaju u Zavod, tako da je onemogućen da koristi pravne lijekove koji bi mu omogućili povratak na slobodu. Dalje, ističe da, s obzirom na to da sva njegova finansijska sredstva „idu za Zavod“, spriječen je da pokrene bilo koji sudski spor, te je ugrožena egzistencija njegove porodice. Apelant navodi da ima kuću i porodicu od koje je prisilno razdvojen i da im je dolazio u posjetu svega dva puta. Tvrdi da su mu oduzeti lični dokumenti i da mu nije dopušten izlazak u grad. Apelant, također, navodi da je podnio krivičnu prijavu protiv doktorice koja ga je liječila, jer smatra da su pogrešno liječenje i dijagnoza najveći razlog njegovog zatvaranja u Zavod. Predlaže da Ustavni sud donese odluku da ga puste na slobodu.
19. Apelant je u dopuni apelacije od 25. marta 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je pokrenut postupak za vraćanje poslovne sposobnosti, kao i da je tražio promjenu staratelja zbog toga što se apelantova starateljica ne ponaša u skladu sa dužnostima staratelja. Apelant je zatražio i naknadu troškova za njegov „nasilni smještaj“ u Zavodu, te naknadu u iznosu od 20.000,00 KM za nanošenje duševne boli, što ukupno iznosi 40.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
20. Centar je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju događaja u predmetu, te da je za vrijeme boravka u Zavodu apelantu omogućeno nesmetano kontaktiranje sa porodicom i Centrom. Dalje je navedeno da su apelantu, u zavisnosti od njegovog psihičkog stanja, omogućeni odlasci i posjete porodici, te, uz saglasnost Centra, apelantu je omogućeno samostalno kretanje i raspolaganje novcem prilikom izlaska na dopust. Centar je istaknuo da nije kršio, niti uskratio zakonska prava apelantu, već, naprotiv, održavao je česte kontakte sa apelantom i starateljicom radi zaštite apelantovih interesa. Centar smatra da su netačni apelantovi navodi da ga je Centar lišio slobode, jer je poznato koja institucija može lišiti slobode određeno lice. S tim u vezi, obrazloženo je da je Centar, po zahtjevu i uz saglasnost staratelja, učestvovao u postupku smještaja i upućivanja apelanta na liječenje i rehabilitaciju. Dalje, po mišljenju Centra, netačni su i apelantovi navodi da su ugrožena njegova imovinska i materijalna prava zbog toga što je sva imovina data na upravljanje njegovoj supruzi kao zakonskoj starateljici. Centar je istaknuo da je apelant za vrijeme boravka na liječenju ostvarivao procenat ličnih primanja na ime zadovoljavanja ličnih potreba, dok je drugi dio korišten za smještaj u ustanovu. Osim primanja kojima je apelant lično raspolagao, povremeno mu je i staratelj prilikom posjeta davao novac za zadovoljavanje osnovnih potreba, dok su ostali članovi porodice bili materijalno osigurani. Na osnovu kontinuiranog praćenja slučaja, Centar je svojim dopisom od 6. oktobra 2011. godine i 30. januara 2013. godine tražio da se izvrši presjek apelantovog zdravstvenog stanja za vrijeme boravka u Zavodu. Razmatranjem dokumenta ustanove o apelantovom zdravstvenom stanju Centar je donio zaključak da se pokrene postupak kod Općinskog suda za eventualno vraćanje poslovne sposobnosti apelantu, te je data saglasnost apelantovoj sestri Seni Hrvić za pokretanje navedenog postupka koji je u toku pred Općinskim sudom. Na kraju Centar je istaknuo da smatra da su postupili u skladu sa Porodičnim zakonom FBiH i da su štitili apelantove interese.
21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo kratak opis hronologije događaja, te da je postupak oduzimanja poslovne sposobnosti apelantu vodio po pravilima vanparničnog postupka u kojem je apelanta zastupao privremeni staratelj na osnovu rješenja Centra. Ističe da Općinski sud nije smjestio apelanta u Zavod, te da se apelant u momentu vođenja predmetnog postupka nalazio u Zavodu. Općinski sud, dalje, navodi da je trenutno u toku vanparnični postupak za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu, pokrenut po prijedlogu apelantove sestre, u koji su uključeni Centar i apelantova starateljica. Predmet je dostavljen na vještačenje vještaku neuropsihijatru koji će izvršiti neposredan pregled apelanta u Zavodu.
22. Zavodu je u odgovoru na apelaciju opisao uvjete smještaja i tretmana apelanta u Zavodu, te istaknuo da apelant od samog dolaska ima mogućnost komunikacije s porodicom i prijateljima putem telefona i pošte, te pristup Internetu. Dalje, Zavod je naveo da je Centar nadležan u pogledu apelantovih navoda o imovini, ugroženoj egzistenciji porodice, nepravilnostima u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti i spomenutoj krivičnoj prijavi.
23. Apelantova starateljica je u odgovoru na apelaciju navela da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, imajući u vidu njegovo zdravstveno stanje i da je apelantov boravak u specijaliziranoj ustanovi u njegovom interesu. Dalje, smatra apelaciju preuranjenom, te da nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi pred redovnim sudovima. Apelantova starateljica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se obustavlja predmetni postupak po apelaciji, jer nije svrsishodno voditi daljnji postupak.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
· osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] · finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.
25. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu.
Član 55. stav 1.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.
Član 56.
Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravo lice na način propisan članom 54. ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.
Član 57.
Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.
Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.
Član 61.
(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.
(2) Licu iz stava 1. ovog člana na ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije Član 138. stav 1.
O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.
26. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
27. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
28. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. Ustavni sud zapaža da se apelant obratio Ustavnom sudu, navodeći da je protivzakonito lišen slobode, bez svoje volje, još 2009. godine, i smješten u Zavod, te se poziva na povredu prava iz člana II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant tvrdi da ga je 18. maja 2009. godine prisilno lišio slobode Centar i da je smješten u Zavod, te smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
36. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
37. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“, u smislu navedene odredbe, mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A broj 93, stav 44).
38. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje, tj. pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantovih apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud naglašava da je u navedenoj odluci istakao da postoji razlika između lišavanja slobode koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je, dalje, u navedenoj odluci zapazio da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.
39. Ustavni sud je, također, u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] , koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica propisano je postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je, također, primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi, niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.
40. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje je li apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je, također, u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica propisano je koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav
4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant smješten u Zavod, počev od 18. maja 2009. godine, na osnovu rješenja Centra od 15. maja 2009. godine, te da u predmetnom rješenju nije naveden precizan vremenski okvir trajanja njegovog smještaja, niti je navedeno da će se eventualno vršiti revizija tog smještaja, odnosno čini se da je njegov smještaj potencijalno vremenski neograničen. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo odluke suda kojom bi se odlučilo o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, niti o njegovom produženju, te otpustu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Centar, prema stanju spisa, u postupku za reviziju smještaja apelanta u ustanovu ponovo odlučivao o smještaja apelanta u Zavodu rješenjem od 24. oktobra 2011. godine, pri čemu je utvrđen novi iznos troškova apelantovog smještaja u Zavodu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da je u oba rješenja samo konstatirano da se apelantu priznaje pravo na smještaj u Zavodu, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja apelantovog zdravstvenog stanja i eventualne potrebe njegovog puštanja iz Zavoda, već je navedenim rješenjima faktički odlučivano isključivo o načinu finansiranja tog smještaja, na osnovu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti.
42. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda, navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud zapaža da apelantov boravak u Zavodu u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, budući da odluku o apelantovom smještaju u Zavod nije donio sud iako, prema odredbama tog zakona, isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžen apelantov smještaj u Zavodu, proizlazi da je on potencijalno neograničen, ali da nije vršena nikakva revizija trajanja tog smještaja, u smislu standarda navedenih u tački 37. ove odluke.
43. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, standarde navedene u tač. 36. i 37. ove odluke, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu «lišavanja slobode» i smještaja apelanta u Zavod, te ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
Pitanje naknade troškova smještaja u Zavodu i nematerijalne štete
44. Apelant je zatražio naknadu troškova smještaja u Zavodu i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 40.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
45. Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju, s obzirom na sve njegove okolnosti, apelantu treba dosuditi novčani iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona s obzirom na sjedište Centra, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi smještaja u Zavod, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno odrediti naknadu nematerijalne štete, ali ne i naknadu materijalne štete – u konkretnom slučaju naknadu troškova smještaja u Zavodu. Ostali navodi
46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s povredom prava garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da je apelant prisilno smješten, odnosno lišen slobode u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom, te smješten u Zavod. Naime, time nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da Zakon o zaštiti lica s duševnim smetnjama definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima koji nije primijenjen u konkretnom slučaju.
48. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić