Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2286/13 (D. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Istraga
- Krivični postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Pravovremeno obavještenje
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2286/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2286/13, rješavajući apelaciju Dubravka Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dubravka Boškovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 011678 13 Kž od 21. maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 3 od 9.
maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 2 od 19. aprila 2013. godine i S1 2 K 011678 13 Krn 14 od 14. aprila 2013. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i st. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravka Boškovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 011678 13 Kž od 21. maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 3 od 9.
maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 2 od 19. aprila 2013. godine i S1 2 K 011678 13 Krn 14 od 14. aprila 2013. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 2. i 3.b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dubravko Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 27. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 011678 13 Kž od 21. maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 3 od 9. maja 2013. godine, S1 2 K 011678 13 Kv 2 od 19. aprila 2013. godine i S1 2 K 011678 13 Krn 14 od 14. aprila 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 3. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo su dostavili odgovor na apelaciju 5. juna 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. juna 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 011678 13 Krn 14 od 14. aprila 2013. godine apelantu (i još četrnaestorici osumnjičenih) je, iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju apelantu može trajati do 12. maja 2013. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i još četrnaestorici osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH. Sud BiH je istakao da je nakon razmatranja prijedloga i navoda Tužiteljstva za određivanje pritvora, saslušanja stranaka i branioca, te izvršenog uvida u dokaze koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužiteljstvo, utvrdio da je prijedlog u cijelosti osnovan, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnji, tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a) i b)
ZKPBiH.
7. Navedeno je da je Tužiteljstvo nakon zaprimljenog Izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) broj KU - 45/13 od 12. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj MUP-a RS) donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta i drugih osumnjičenih zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Zatim, navedeno je da je MUP RS, postupajući po naredbama Suda BiH, poduzimao posebne istražne radnje predviđene članom 116. stav 2. tač. a) i d) ZKPBiH prema osumnjičenim, a da su istodobno na području Hrvatske i Crne Gore pokrenute paralelne istrage, što je rezultiralo, da je na području navedenih zemalja zaplijenjeno oko 400 kg opojne droge Cannabis sat. i nekoliko kilograma opojne droge heroin, i da je lišeno slobode 51 osumnjičeno lice na području tri države. Pored toga, navedeno je da iz presretnutih telefonskih razgovora proizlazi hijerarhijska organizacija grupe za organizirani kriminal, vrijeme ulaska pojedinih članova u grupu, te njihova uloga, što su prema navodima Tužiteljstva dokumentirale nadležne agencije koje su provodile posebne istražne radnje, a iz kojih proizlazi, kako je Tužiteljstvo navelo u svom prijedlogu, sastajanje pojedinih članova grupe, preuzimanje opojne droge i njeno skrivanje i plaćanje. Sud BiH je naveo da mu je Tužiteljstvo dostavilo i naredbu o provođenju istrage broj T20 0 KT 0005738 12 od 12. aprila 2013. godine.
8. Zatim, Sud BiH je istakao da iz Izvještaja MUP-a RS proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni I.A. i T. Z. od novembra 2012. godine sve do aprila 2013. godine organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal, da su opojnu drogu kupovali od lica iz Crne Gore koja su poimenično navedena u tom izvještaju, nakon čega su je prebacivali u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH) s ciljem da ju dalje prodaju kako u BiH tako na područje drugih država, kao i da je među članovima te grupe bio i apelant. Navedeno je da iz priloženih dokaza Tužiteljstva proizlazi da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni djelovali kao dobro organizirana kriminalna grupa, u kojoj je svaki osumnjičeni imao određenu ulogu unutar grupe, da su se radnje za koje se sumnjiče dešavale duži određeni vremenski period, i to od novembra 2012. do aprila 2013. godine, što ukazuje na kontinuitet grupe. Naime, Sud BiH je za svakog od osumnjičenih naveo iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja, te je tako i naveo da osnovana sumnja za osumnjičenog M.M. i apelanta, da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, proizlazi iz rezultata provedenih posebnih istražnih radnji. Naime, iz Izvještaja o počinjenom krivičnom - djelu CJB Trebinje od 30. januara 2013. godine broj Ku-45/13 (u daljnjem tekstu: Izvještaj broj Ku-45/13), proizlazi da je kao rezultat pretresa vozila kojim je upravljao osumnjičeni M.M., pronađena biljna materija u količini od 10.983.85 grama. U vezi s navedenim, istaknuto je da su istražne radnje ukazale da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni M.M. prije toga, tačnije 22. januara 2013. godine u dogovoru sa izvjesnim E. Z., u Crnoj Gori preuzeo opojnu drogu marihuana skank u količini od 10 kilograma, te da je vozilom Opel prešao u BiH, a da je kupac trebao biti apelant. Zatim, navedeno je da iz rezultata posebnih istražnih radnji proizlazi osnovana sumnja da je apelant dogovorio sa E.Z. da će „osumnjičenom“ (M.M.), 19. januara 2013. godine biti isporučena opojna droga, a da će kontakt osoba biti osoba navedena u izvještaju. Dalje, navedeno je da iz tog izvještaja proizlazi da se osumnjičeni M.M. sastao s tom osobom na benzinskoj pumpi u Stocu radi predaje novca, nakon čega je osumnjičeni M.M. obaviješten da drogu može predati apelantu.
9. Sud BiH je posebno naglasio da u trenutnoj fazi postupka, kada je istraga na početku i još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude. Pored toga, Sud BiH je naveo i da je u konkretnom slučaju bitno istaći činjenicu da se radi o istražnom postupku koji uključuje aktivnu saradnju Tužiteljstva i drugih tužiteljstava i policije unutar BiH, kao i saradnju s organima krivičnog gonjenja drugih država, te da je stoga potreban određeni vremenski period da se pribavi i razmijeni ostala dokumentacija koja je bitna za ovaj krivični postupak, a tiče se, između ostalog, i posebnih istražnih radnji, koje je zbog obimnosti i procedura Tužiteljstvo objektivno nije moglo predočiti u ovom trenutku, a iz predočene dokumentacije uz prijedlog jasno je da ona postoji.
10. Dalje, u odnosu na primjedbe apelantove odbrane kao i odbrane ostalih osumnjičenih da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer im nisu dostavljeni dokazi na kojim se zasniva osnovana sumnja, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, te naglasio da bi u konkretnom slučaju otkrivanje dokaza odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Stoga su, kako je navedeno u rješenju, dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljeni sudiji za prethodni postupak, o čemu su obaviješteni apelant i ostali osumnjičeni, te njihovi branitelji. Osim toga, u vezi s apelantovim prigovorom da Izvještaj MUP-a RS ne može biti dokaz, Sud BiH je ukazao da je taj izvještaj rezultat provedenih istražnih radnji, odnosno analize prikupljenog dokaznog materijala, te da se osnovana sumnja u konkretnom slučaju ne zasniva isključivo na izvještaju, kao policijskom aktu, već upravo na prilozima uz njega.
11. Sud BiH je dalje naveo da su, prema njegovoj ocjeni, u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim (opasnost od bjekstva) iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Naime, cijeneći okolnosti koje upućuju na zaključak da je prema apelantu potrebno odrediti mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska). S tim u vezi, Sud BiH je naglasio da činjenica dvojnog državljanstva sama po sebi ne predstavlja osnovu za pritvor, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa činjenicom da je apelant sada svjestan da je osnovano sumnjičen za teško krivično djelo za koja je zaprijećena kazna zatvora od najmanje pet godina, to zasigurno može kod njega stvoriti odluku da iskoristi ustavno pravo koje mu garantira Hrvatska i da bijegom iz BiH izbjegne krivično gonjenje u BiH, ili pak pobjegne i sakrije se u neku „drugu“ državu.
12. Dalje, u pogledu postojanja uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da postoji osnovana bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak i to uticajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Sud BiH je istakao da je do toga zaključka došao zbog činjenice da postoji osnovana sumnja da se u konkretnom slučaju radi o organiziranoj grupi lica koja operiraju i van granica BiH, tačnije u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, odnosno da su osumnjičeni usko povezani i da koordiniraju s dosada neotkrivenim i nelociranim pripadnicima ove grupe. Pri tome, Sud BiH je istakao da je cijenio navode Tužiteljstva da je u toku provođenje istražnih radnji, odnosno lociranje i identifikacija drugih osumnjičenih osoba, zatim saslušanje svjedoka koji imaju neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama, te prikupljanje i obezbjeđenje drugih dokaza.
13. Također, Sud BiH je naglasio da nije zanemarljiva ni činjenica da se radi o akciji međunarodnog karaktera, u kojoj se dokazi i informacije razmjenjuju putem međunarodne pravne pomoći s državama Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, u kojima se također provode istražne radnje. S obzirom da tek slijedi analiza prikupljenog dokaznog materijala, kao i dokaza koji se prema navodima Tužiteljstava nalaze kod Okružnog tužilaštva u Trebinju, koji rezultati će dalje usmjeriti istragu u ovom predmetu, te otkriti ostala suosumnjičena lica, koja zasigurno postoje, te nove materijalne dokaze, odnosno predmete upotrijebljene za izvršenje ovog krivičnog djela i tragove važne za krivični postupak, to je Sud BiH zaključio da postoji opasnost od koluzije, odnosno opasnost da osumnjičene osobe utiču na krivični postupak. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu propisani članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH.
14. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 011678 13 Kv 2 od 19. aprila 2013. godine, kojim je žalbe odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je u pobijanom rješenju jasno naznačeno na kojim dokazima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao općeg elementa za određivanje pritvora. Naime, Sud BiH je ponovio da je postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni, kao pripadnici organizirane grupe ljudi, počinili navedena krivična djela, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužiteljstvo podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora, i to dokaza priloženih uz Izvještaj MUP-a RS, zatim iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu CJB Trebinje - PS Berkovići, broj KU-3/13 od 19. marta 2013 godine, te zapisnika o ispitivanju osumnjičenih i zapisnika o saslušanju svjedoka N.V. i M.K. datih u Tužiteljstvu. S tim u vezi, Sud BiH je ponovio šta iz predmetnih izvještaja proizlazi za svakog od osumnjičenih lica a što je, kako je u obrazloženju navedeno, u osporenom rješenju obrazložio i sudija za prethodni postupak.
15. Pored toga, Sud BiH je naglasio da je zaključak da postoji osnovana sumnja faktičko pitanje, koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirao nivo sumnje. Također, Sud BiH je u pogledu žalbenih navoda odbrane da u osporenom rješenju osnovana sumnja nije konkretizirana u odnosu na svakog pojedinačnog osumnjičenog, istakao da se u konkretnom slučaju osumnjičenim stavlja na teret izvršenje teških krivičnih djela za koja su predviđene visoke kazne, te nije bilo nužno, niti moguće, osobito u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru, a ne krivici osumnjičenih, precizno opisati pojedinačne radnje svih osumnjičenih.
16. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da je pravilno utvrđeno da su u odnosu na apelanta ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora po tom osnovu. S tim u vezi, Sud BiH je naglasio da zakonodavac nije taksativno naveo koje se to okolnosti imaju uzeti kao odlučne prilikom ocjene navedene opasnosti, ali da je sudska praksa ukazala da se prilikom ocjene da li postoji opasnost od bjekstva u svakom konkretnom slučaju cijene određene okolnosti i činjenice vezane za ponašanje osumnjičenog prije ili poslije izvršenja krivičnog djela, ili nakon pokretanja krivičnog postupka, te lična svojstva na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će pobjeći ili se kriti. Navedeno je da kod procjene da li postoji opasnost od bjekstva, od odlučnog, ali ne i presudnog značaja jeste činjenica da apelant, pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Hrvatske, što ukazuje na zaključak da bi takav osumnjičeni, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao pobjeći, a bijegom na teritoriju države čiji je državljanin postao bi nedostupan organima gonjenja u BiH. Sud BiH je naveo da je, dovođenjem te činjenice u vezu i s činjenicom da je apelant u ovom trenutku svjestan težine krivičnih djela za koje se tereti, te izvjesnosti krivičnog gonjenja, zaključio da kod njega postoji jak motiv da se, u slučaju da bude pušten na slobodu, skriva, odnosno napusti područje BiH, te time onemogući dalji tok postupka u ovoj krivično-pravnoj stvari. Također, Sud BiH je naveo da pod „drugim okolnostima“ koje ukazuju na opasnost od bjekstva osumnjičenih iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a koje kao bitne izdvaja i praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), podrazumijeva da se pri analiziranju okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva mora imati u vidu karakter umiješane osobe, njen moral, njena imovina, veze sa državom u kojoj je osoba optužena kao i njeni međunarodni kontakti. Stoga je i Sud BiH u konkretnom slučaju, polazeći od činjenice da se radi o organiziranoj grupi velikog broja lica za koju se osnovano sumnja da je izvršila veliki broj teških krivičnih djela za koje su zaprijećene stroge zatvorske kazne, da je ta organizirana grupa djelovala i izvan granica BiH, zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
17. Dalje, Sud BiH je naveo da su zaključci navedeni u osporenom rješenju o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, zasnovani na činjenici da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da se radi o početnoj fazi istrage u okviru koje Tužiteljstvo treba obezbijedi dokaze kojim je moguće utvrditi potencijalne saučesnike, pomagače kao i svjedoke. Navedeno je da je, u tom kontekstu, u prvostepenom rješenju pravilno utvrđeno da bi na ishod saslušanja svjedoka, te sadržaj iskaza, osumnjičeni mogli uticati tako da se dogovaraju s njima, a sve s ciljem da neutraliziraju rezultate istrage, odnosno izbjegnu ili umanje svoju odgovornost. Navedeno je da dokazi koji su predočeni Sudu BiH ukazuju na činjenicu da se radi o obimnoj istrazi koja obuhvata više osumnjičenih, odnosno ukazuju na postojanje organizirane kriminalne grupe, čiji su članovi bili uključeni u izvršenje više različiti kriminalnih radnji. Kod takvog stanja stvari ispravno je utvrđeno i da u dosadašnjem toku postupka nisu pronađeni i osigurani svi dokazi, te da je posve opravdano i osnovano zaključiti da su osumnjičenim zasigurno poznati i ostali pripadnici, koji u ovom trenutku nisu poznati Tužiteljstvu ni sudu, zbog čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke ili saučesnike, a time i ometati istragu, te je suprotno žalbenim navodima bilo potrebno odrediti mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Sud BiH je ukazao i da se pritvorski razlog iz tačke b) citiranog člana ZKPBiH može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik, da će do zabranjenog uticaja doći i prema dugim svjedocima u predmetu, što je dodatno potkrijepljeno i stavom iznesenim u predmetu Ustavnog suda broj AP 6/08.
18. Dalje, Sud BiH je ocijenio da su neosnovani prigovori apelantove odbrane kao i odbrane ostalih osumnjičenih da je povrijeđeno njihovo pravo na odbranu jer im nisu dostavljeni dokazi na kojima se osnovana sumnja temelji. S tim u vezi, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, Sud BiH je pravilno primijenio odredbu člana 47. stav 1. ZKPBiH, kojom je propisano da branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, osim ako se na taj način može dovesti u opasnost cilj istrage. Osim toga, prigovor apelantovog branitelja da je lišavanje slobode njegovog branjenika nezakonito, Sud BiH je ocijenilo kao nejasan, paušalan i ničim potkrijepljen, te je on odbijen kao neosnovan. Sud BiH je također istakao da je razmatrao i mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, u skladu s odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, te da je u tom smislu zaključio da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da ni jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.
19. Odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora za apelanta i još devet osumnjičenih osoba, Vijeće Suda BiH im je, Rješenjem broj S1 2 K 011678 13 Kv 3 od 9. maja 2013. godine, produžilo pritvor za dva mjeseca, odnosno do 12. jula 2013. godine, i to apelantu iz posebnih pritvorskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je naveo da je utvrđeno da i dalje postoje isti razlozi kao i kod donošenja inicijalnog rješenja o određivanju pritvora. Naime, Sud BiH je ponovio činjenice vezane za utvrđivanje osnovane sumnje koje su navedene u odlukama kojim je određen pritvor apelantu i drugim osumnjičenim. Ponovljeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant tokom januara 2013. godine na području Crne Gore nabavio, te potom angažirao M.M., da za njegov račun na područje BiH preveze 10 kilograma opojne droge Cannabis, a nakon čega su pripadnici CJB Trebinje lišili slobode M.M., a kod njega je pronađena i oduzeta opojna droga koju je prevozio.
20. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Vijeće je istaklo da su za apelanta i još dvojicu osumnjičenih ispunjeni uvjeti za produženje pritvora po ovom osnovu. U vezi s tim je navedeno da zakonodavac nije taksativno naveo koje se to okolnosti imaju uzeti kao odlučne prilikom ocjene navedene opasnosti, ali da je sudska praksa ukazala da se prilikom ocjene postojanja opasnosti od bjekstva u svakom konkretnom slučaju cijene određene okolnosti i činjenice vezane za ponašanje osumnjičenog prije i poslije izvršenja krivičnog djela ili nakon pokretanja krivičnog postupka, te lična svojstva na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će pobjeći ili se skriti, Vijeće je istaklo da je imalo u vidu da svi naprijed navedeni - suosumnjičeni imaju pored državljanstva BiH i državljanstvo Hrvatske. Dovodeći to u vezu s činjenicom da je apelant svjestan težine krivičnog djela za koje se tereti, te izvjesnosti krivičnog gonjenja, Vijeće je zaključilo da kod apelanta postoji jak motiv da, u slučaju da bude pušten na slobodu, napusti BiH i ode u Hrvatsku, te time onemoguće dalji tok postupka u predmetnoj krivičnopravnoj stvari. Zatim, Vijeće je, polazeći od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o organiziranoj grupi velikog broja lica, za koju se osnovano sumnja da je izvršila više krivičnih djela za koja su zaprijećene zatvorske kazne, da je ta organizirana grupa djelovala i van granica BiH, te da određeni članovi te grupe borave van BiH, zaključilo da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Dalje, Sud BiH je ponovio i stav vezan za konkretizaciju koluzijske opasnosti naveden u rješenju o određivanju pritvora, te istakao da je neosnovan prigovor odbrane u tom pravcu budući da se radi o obimnoj i složenoj istrazi, s velikim brojem osumnjičenih lica koja se terete za teška krivična djela zbog čega je zaključeno da su ispunjeni zakonski osnovi za produženje mjere pritvora u odnosu na sve osumnjičene, po osnovu tačke b) člana 132. ZKPBiH.
21. U pogledu prigovora branitelja apelanta da odbrani nije „dostavljen niti jedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, niti prije ročišta za određivanje pritvora prema osumnjičenom niti uz prijedlog za produženje pritvora“, Vijeće je ponovilo stavove koji su detaljno obrazloženi u rješenju o određivanju pritvora, zbog čega je te prigovore odbilo kao neosnovane.
22. Rješenjem broj S1 2 K 011678 13 KŽ od 21. maja 2013. godine Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je odbilo, kao neosnovane, žalbe apelantovog branioca i branilaca ostalih osumnjičenih, izjavljene protiv rješenja Suda BiH o produženju pritvora. U obrazloženju je navedeno da Apelaciono vijeće smatra da pobijano rješenje sadrži konkretne i jasne razloge zbog kojih izvodi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, što predstavlja opći uvjet za određivanje odnosno produženje pritvora apelantu budući da dokazni materijal koji je dostavilo Tužiteljstvo i koji je naveden u pobijanom rješenju, suprotno žalbenim navodima osumnjičenih, predstavlja pouzdanu osnovu za izvođenje ovakvog zaključka. Sadržaj ovih dokaza, kako je istaklo Apelaciono vijeće, prvostepeno vijeće je pravilno analiziralo i izvelo pravilne zaključke da postoji osnovana sumnja da je svaki od osumnjičenih počinio radnje krivičnih djela za koje se tereti. Stoga su, prema mišljenju Apelacionog vijeća, neosnovani prigovori pojedinih branilaca da je osnovana sumnja zasnovana samo na navedenim izvještajima koji kao takvi ne predstavljaju dokaze u procesno-pravnom smislu, budući da se ona zasniva i na rezultatima posebnih istražnih radnji preciziranim u službenim izvještajima, a koji u potpunosti podržavaju navode izvještaja. U pogledu apelantovog prigovora da mu nisu predočeni dokazi koji bi zaključak suda o postojanju osnovane sumnje mogli potkrijepiti, Apelaciono vijeće je ponovilo stavove iz prethodnih rješenja vezane za primjenu odredbi člana 47. ZKPBiH te je istaklo, uzimajući u obzir i prijedlog Tužiteljstva za uskraćivanjem prava braniocima da razmotre dokaze, da se u vezi s pravom na pristup dokumentaciji na kojoj se temelji zakonitost pritvora primjenjuju određeni izuzeci, u skladu sa odredbama ZKPBiH, a sve u interesu zaštite ciljeva istrage. S tim u vezi Apelaciono vijeće je ukazalo i na stavove Ustavnog suda iz odluka br. AP 46/11 i AP 40/09, u kojima je utvrđeno da nije povrijeđeno pravo apelanata u tim predmetima ukoliko je Sud pri određivanju pritvora uskratio mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena. U konkretnom slučaju, kako je utvrdilo Apelaciono vijeće, iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora, kao i iz sadržaja rješenja o produženju pritvora, proizlazi da je apelantova odbrana bila obaviještena i upoznata ne samo o pobrojanim dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, nego i s njihovim određenim sadržajem. Osim toga, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, nesporna je i činjenica da su apelant i ostali osumnjičeni, detaljno i decidno upoznati sa svim inkriminiranim radnjama koje im se stavljaju na teret, i to već prvom prilikom kada ih je ispitivalo Tužiteljstvo, u prisustvu njihovih branitelja, kao i da su ulaganjem žalbi imali mogućnost da osporavaju sudske odluke.
23. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju izveo pravilne zaključke da postoje posebni zakonski razlozi za određivanje, odnosno produženje pritvora apelantu, propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Nakon što je ponovilo stavove iz osporenog rješenja, Apelaciono vijeće je istaklo da ni činjenica koju je isticao apelant da ne raspolaže putnom ispravom ili pak ličnom kartom Hrvatske, jer je odjavio svoje prebivalište u Hrvatskoj, nije mogla dovesti do drugačijeg zaključka. Naime, ta činjenica sama po sebi ne sprečava tu osobu da ponovno reaktivira svoj status, te da postoji mogućnost da napusti BiH i utočište nađe u Hrvatskoj, čije državljanstvo očigledno i dalje posjeduje. Dakle, sama činjenica da je nekome istekao rok važenja putne isprave po automatizmu ne znači gubitak njegovog prava na državljanstvo. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno i kako postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene, s obzirom na okolnosti da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu s velikim brojem osumnjičenih lica, te da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Na kraju, Apelaciono vijeće je istaklo da je razmatralo i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu s članom 123. stav 2. ZKPBiH, te da je zaključilo da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da ni jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 tačka c) i st. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. i stav 3. tačka b) Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je osumnjičen počinio krivično djelo za koje se tereti, mada mu naredba o provođenju istrage koju je donijelo Tužiteljstvo nije dostavljena. Naglašava da je naredba donesena 12. aprila 2013. godine ali, kako apelant tvrdi, „bez oznake u koliko je sati donesena“, te stoga smatra da se iz tog razloga može zaključiti da je apelant nezakonito lišen slobode jer u momentu lišavanja slobode koje se desilo ujutro oko „8,9 sati“ nije postojala naredba o otvaranju istrage. Apelant ističe da ne postoji nijedan dokaz da je postao član organizirane grupe, da je nabavio i prometovao narkotička sredstva, te da nema iskaza svjedoka, da apelant poznaje ili ima bilo kakav kontakt sa 14 osumnjičenih, kao niti dokaza da se oni međusobno poznaju. Navodi da mu nisu dostavljeni ni drugi dokazi, iako je riječ o pritvorskom predmetu kada je tužilac obavezan da dokaze dostavi sudu, a radi obavještavanja odbrane u skladu s članom 47. stav 2. ZKPBiH, prije održavanja ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora kako bi se odbrana mogla pripremiti i izjasniti tim povodom, čime je prekršen i princip jednakosti strana u postupku. U pogledu posebnih pritvorskih razloga apelant tvrdi da je postavljeni prijedlog Tužiteljstva diskriminacijski zbog toga što se predlaže pritvor iz zakonskog osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka a) zato što je apelant državljanin Hrvatske, mada je on izjavio da ne posjeduje važeću putnu ispravu i ličnu kartu izdatu od Hrvatske, a da Tužiteljstvo nije prezentiralo suprotan dokaz. Osim toga, apelant tvrdi da je to u suprotnosti sa stavovima iz predmeta „Tužiteljstvo BiH protiv Čović Dragana i u predmetu CIPS, u slučaju Blažević Zvonimira“ u kojima je sud osumnjičenim odredio mjere zabrane. Dalje, apelant tvrdi da sud nije uzeo u obzir činjenice da je on apsolvent fizioterapije, da je oženjen, da ima dvoje djece i nije ranije osuđivan. Ističe da je proizvoljan zaključak suda da će on pobjeći, jer ničim nije dokazano da planira bjekstvo. Također, apelant prigovara da mu je određen i produžen pritvor i iz osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a u međuvremenu se Tužiteljstvo saglasilo i Sud BiH je pustio iz pritvora, uz određivanje mjera zabrane za šest osumnjičenih čije su radnje konkretizirane u prijedlogu. Apelant tvrdi da zbog navedenih okolnosti neopravdano trpi duševni bol i štetu. Stoga, apelant traži da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu njegovih ljudskih prava, ukine sva osporena rješenja Suda BiH i naloži da se apelant odmah pusti iz pritvora. Osim toga, apelant traži da Ustavni sud naloži BiH da mu, na ime nadoknade nematerijalne štete za neosnovano lišavanje slobode, isplati iznos od 60,00 KM za svaki dan trajanja pritvora, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke Ustavnog suda, te da se predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da odmah donese novu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je istakao da je apelant u apelaciji iznio prijedloge, razloge i argumente u potpunosti identične već iznesenom u redovnom postupku, o čemu se Sud BiH detaljno izjasnio i dao svoj stav i mišljenje u osporenim rješenjima. Posebno je Sud BiH istakao da se prilikom donošenja osporenih rješenja pozvao i na stavove Ustavnog suda iz predmeta br. AP 46/11 i AP 40/09, koje je inkorporirao u sadržaje osporenih rješenja, te je naveo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani.
26. Tužiteljstvo je istaklo da nedvojbeno postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, o čemu je upoznat, te je, u prilogu odgovora dostavilo i fotokopiju zapisnika o ispitivanju apelanta od 12. aprila 2013. godine iz kojeg proizlazi da mu je predočeno šta mu se stavlja na teret. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da u naredbi za provođenje istrage od 12. aprila 2013. godine nije naveden čas donošenja naredbe što navodno čini nezakonitim apelantovo lišavanje slobode koje se desilo toga dana između 8 i 9 sati, Tužiteljstvo je navelo da su irelevantni jer se u naredbi za provođenje istrage nikada ne stavlja sat donošenja naredbe. Osim toga, naredba o provođenju istrage predstavlja interni akt tužioca i kao takva se u pravilu ne dostavlja strankama niti sudu, pa time ne sprečava sud da donese odluku o određivanju pritvora. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda kako je Tužiteljstvo za neke osumnjičene predložilo mjeru pritvora a za neke mjere zabrane, navedeno je da je Tužiteljstvo cijenilo dokaze u spisu i konkretne okolnosti za svakog od osumnjičenih u predmetu, a u skladu s prikupljenim dokazima, pa je na osnovu toga Sudu BiH predložilo mjere koje je smatralo opravdanim u smislu osiguranja prisustva osumnjičenih u istrazi.
V. Relevantni propisi
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko u međunarodnoj transakciji neovlašteno pravi, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu znajući da će biti upotrijebljeni za proizvodnju opojnih droga,kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se.
Organizirani kriminal Član 250. st. 2. i 3.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom
28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47. st. 1. do 3.
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...] Član 135. st. 1. i 2.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 216. st. 1. i 2 (1) Tužitelj naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi Tužitelj će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba poduzeti.
VI. Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 13. i
14. Evropske konvencije
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH [o određivanju pritvora] broj S1 2 K 011678 13 Kv od 19. aprila 2013. godine i rješenje [o produženju pritvora] Suda BiH broj S1 2 K 011678 13 Kž od 21. maja 2013. godine i protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedenih rješenja je podnesena 27. maja 2013. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
33. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima o određivanju i produžavanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
34. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo rješenja kojim je apelantu određen i produžen pritvor. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s aspekta dopustivosti pokretali identična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 2849/09 od 11. novembra 2009. godine, toč. 19. i 20. dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđenje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
35. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
VI. Meritum
36. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
37. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
39. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se nalazi u pritvoru na osnovu rješenja Suda BiH o određivanju i produžavanju pritvora i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivično za koje se tereti, što je i opći uvjet za određivanje i produžavanje pritvora, da pobijana rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogao pobjeći, te da postoje okolnosti koje ukazuju da bi, ukoliko se nađe na slobodi ometao istragu uticanjem na svjedoke i saizvršioce. Osim toga, apelant tvrdi da mu nisu predočeni dokazi na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio da postoje uvjeti da mu se odredi pritvor, što je imalo za posljedicu da nije mogao osporavati zakonitost određenog pritvora.
40. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, u odnosu na ZKPBiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.
41. U vezi s apelantovim navodima da mu nije dostavljena naredba o provođenju istrage, te da u naredbi nije naveden sat njenog donošenja, Ustavni sud prije svega ukazuje da je naredba o provođenju istrage interni akt tužitelja, koji sadrži podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. Dakle, ZKPBiH nije propisao da se naredba o provođenju istrage dostavlja osumnjičenoj ili eventualno optuženoj osobi, te da u njoj treba biti naveden sat donošenja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno „o svakoj optužbi protiv njega“. Obaveza iz člana 5. stav 2. se na određeni način podudara s obavezom iz člana 6.3.a. Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti. Dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a. Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz člana 6.3.a. Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u zapisnik o ispitivanju apelanta od 12. aprila 2013. godine, da je apelant u prisustvu branitelja, već prilikom prvog ispitivanja u Tužiteljstvu, na osnovu člana 78. stav 2. ZKPBiH, upoznat za koje krivično djelo se tereti, te da je u navedeni zapisnik unesen činjenični opisi radnji iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela za koje se tereti i njegova pravna kvalifikacija. Dalje, da iz navedenog zapisnika proizlazi da je apelant, nakon upoznavanja s „optužbama“ za koje se tereti, izjavio da razumije za šta se sumnjiči i koji su osnovi sumnje protiv njega, te da je potpisao zapisnik o ispitivanju, bez stavljanja bilo kakvih primjedbi. Nakon toga, apelant je upoznat s „optužbama“ i na ročištima povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje i produženje pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu potpuno neosnovani.
42. Ustavni sud dalje ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
43. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja kojim je apelantu određen i produžen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju i produžavanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci. Dalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedloge za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanja osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH nisu u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je već u svojoj praksi zauzeo stav da dvojno državljanstvo samo po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, u smislu pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) ZKPBiH, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18), a što je konstatirao i sam Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje pritvora i prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora jasno ukazao na postojanje niza okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (težina krivičnih djela koja su počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, koja je međunarodnog karaktera, da se određeni broj osumnjičenih nalazi u inozemstvu, svijest o visini kazne), zaključivši da sve te činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti od bjekstva i da kao takve mogu dovesti u pitanje okončanje predmetne istrage. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu potpuno neosnovani.
45. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, njihova međusobna povezanost, da određen broj saučesnika i svjedoci tek trebaju biti pronađeni i ispitani. Ustavni sud smatra da je Sud BiH argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecanjem na svjedoke i saučesnike. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelant i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije.
46. Zatim, u pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi koje je Tužiteljstvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog, a koje je naveo u obrazloženju, postupio u skladu s navedenim odredbama ZKPBiH, te da su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana.
47. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje i produžavanje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim, održao ročišta na kojima su apelant i njegov branitelj bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužitelj prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržinu dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora, a potom i podužavanju pritvora, u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 47. stav 1. ZKPBiH, prema kojoj se branitelju može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je u smislu stava 2. navedenog člana Tužilaštvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u vezi s ovom problematikom, između ostalog, ukazao i na stavove Ustavnog suda iz odluka br. AP 46/11 i AP 40/09 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 40/09 od 26. februara 2009. godine i 46/11 od 21. aprila 2011. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je utvrđeno da nije povrijeđeno pravo apelanata u tim predmetima ukoliko je Sud pri određivanju pritvora uskratio mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podizanja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična pitanja u vezi primjene odredbe člana 47. ZKPBiH (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1288/13 od 12. juna 2013. godine i AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva: «pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima». Zatim Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije.
49. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju (a nakon toga i produženju) pritvora koju je apelant i koristio. Naime apelant je, kako je već rečeno, izjavio žalbu protiv rješenja kojim mu je pritvor određen i protiv rješenja kojim mu je pritvor produžen, u kojima je osporavao osnove, odnosno dokaze, na osnovu kojih je određen i produžen pritvor protiv njega. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u žalbenim postupcima razmotrio sve apelantove navode i dao razloge zašto je odluka o određivanju pritvora a potom i produžavanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi istaknuti u žalbama nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom odnosno da su apelantove žalbe odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
50. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim Pravo na nediskriminaciju
51. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
52. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
53. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema njemu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 25, stav 226).
54. Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi osnovu trebalo da se ocjenjuje, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio, a niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Sud BiH drugačije postupao, donosio drugačije odluke o pritvoru, za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju te u odnosu na lica u drugim predmetima (Čović i Blažević) ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke. Naime, Ustavni sud ukazuje da se vrsta mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog i uspješno vođenje krivičnog postupka, koje Sud određuje na prijedlog tužiteljstva, ocjenjuju u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta i svakog od osumnjičenih predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu. Dakle, postojanje osnova za pritvor, shodno relevantnim odredbama ZKP koje regulišu ovo pitanje, procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, odnosno u odnosu na svakog osumnjičenog posebno. Suprotno tumačenje navedenih odredbi vodilo bi zaključku da sud svim osumnjičenim u istom predmetu treba izricati identične mjere što ne stoji i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Stoga, Ustavni sud smatra da se i u tom pogledu apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osumnjičene, odnosno optužene u nekom drugom predmetu, u okolnostima konkretnog predmeta, također pokazuju u cijelosti kao neosnovane. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
55. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
56. Za apelantov zahtjev da mu se utvrdi naknada štete u skladu s članom 76. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je neosnovan jer u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovih ustavnih prava, što je, u skladu s navedenom odredbom, uvjet da naknada bude dosuđena.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, kada odluke o određivanju i produžavanju pritvora sadrže vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga te kada su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluka o određivanju i produžavanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je sud utemeljio svoje odluke.
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u slučaju kada je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja o određivanju i produžavanju pritvora i kada je apelant tu mogućnost iskoristio.
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskrimanciju iz člana 14. u vezi s članom 5. Evropske konvencije kada je Sud BiH donosio drugačije odluke o određivanju mjera kojima se obezbjeđuje prisustvo osumnjičenih i uspješno vođenje krivičnog postupka za osobe koje su, također, učestvovale u istom događaju, kao i za osobe u drugim predmetima, jer se postojanje osnova za pritvor ili izricanje mjera zabrane mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka, s obzirom na specifičnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.
60. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da je apelacija preuranjena.
61. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić