Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1181/10 (D. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1181/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1181/10, rješavajući apelaciju Dušana Minića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Minića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-239/07 od 25. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-

209/05 od 19. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Minić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-239/07 od 25. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-209/05 od 19. decembra 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 10. decembra 2012. godine, apelant je, 19. decembra 2012. godine, dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 209/05 od 19. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-239/07 od 25. januara 2010. godine, utvrđeno je da je apelant, na osnovu valjanog Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 15. avgusta 1979. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) zaključenog sa Pašom Mujezinović, pravnom prednicom prvotužene Hatidže Mujezinović (u daljnjem tekstu: prvotužena), koji je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem OV-2526/80, od 26. avgusta 1980. godine i Anexa ugovora od 15. avgusta 1979. godine, zaključenog u pismenoj formi pred dva svjedoka, kupio zemljište - dio parcele k.č. broj 1028/1 upisane u z.k. uložak broj 1900 k.o.Tuzla, u površini od 3.328 m², označene od strane geometra zelenom bojom na skici lica mjesta od 4. jula 2006. godine, koja je sastavni dio presude, što je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se apelant, na osnovu donesene presude na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1. Sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je posjednik i vlasnik sa dijelom 1/1 na dijelu parcele k.č. broj 1100/38 upisane u z.k.ulošku broj 1900 k.o.Tuzla, koja je na skici lica mjesta obojena zelenom bojom i isšifrirana crvenim linijama, a koja je sastavni dio presude, apelant je odbijen (tačka I izreke presude). Nadalje, apelant je odbijen i sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na prilaznom putu označenom na skici lica mjesta od 4. jula 2006. godine plavom bojom (koja je sastavni dio presude), te da se upiše kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 (tačka II izreke presude). Nadalje, Općinski sud je odbio i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je, kao pravni sljednik prednice prvotužene i njenog supruga, dosjelošću stekao pravo vlasništva na k.č. broj 1100/38 upisanoj u z.k. uložak broj 3303 k.o. Tuzla, u površini od 1.000 m², što je drugotužena DD “Šume TK“ Kladanj (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao pravni sljednik Šumske uprave Tuzla, dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu donesene presude u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik, odnosno posjednik sa dijelom 1/1 (tačka III izreke presude).

3. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da ugovorom o kupoprodaji prednica prvotužene prodala apelantu zemljište u površini 3.000 m² (dio parcele k.č.broj 1028/1), te da je potom Anex-om tog ugovora, apelant kupio i zemljište „u površini cirka 710 m²“ (preostali dio parcele k.č.broj 1028/1). Navedeno je da se stavom IV Anexa, prednica prvotužene obavezala da će „apelantu i ostalim nasljednicima ustupiti na trajno korištenje prilazni put“ od početka asfaltnog puta Tuzla - Dokanj do njegove parcele, širine 4 m. Općinski sud je istakao da je nesporno da se apelant po osnovu ugovora o kupoprodaji i njegovog anexa nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik parcele, kao i da su ugovorne strane u cijelosti izmirile obaveze iz ugovora i anexa. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u z.k. uložak broj 1900 k.o.Tuzla utvrđeno da je na parceli k.č. broj 1028/l površine 3.328 m², upisana prvotužena kao 1/1 vlasnik a da je uvidom u zk.uložak broj 3303 k.o. Tuzla, utvrdio da je na parceli k.č. broj 1100/38 u površini od 1000 m², na zemljištu upisano „pravo svojine - opštenarodna imovina“, čiji organ upravljanja je Šumska uprava Tuzla.

4. Navedeno je da je prednica prvotužene u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji sa apelantom, bila upisana kao vlasnik sa dijelom 1/1 na k.č. broj 1028/1 u površini od 3328 m² te da je iz ugovora o kupoprodaji vidljivo da je predmet prodaje „gornji dio parcele od ivice šume naniže površinu oko 3.000 m²“, a iz Anexa ugovora da je predmet prodaje i preostali dio ove parcele „oko 710 m²“. Osim toga, navedeno je da se stavom IV Anexa, prednica prvotužene obavezala da će apelantu i ostalim nasljednicima ustupiti pravo trajnog korištenja prilaznog puta, koji vodi od početka asfaltnog puta do njegove parcele u širini od 4 m. Navedeno je da je sporna parcela k.č. 645/7 (po novom premjeru) u naravi njiva u površini od 4.328 m², upisana kao posjed prvotužene, te da toj parceli po starom premjeru odgovaraju parcele k.č. broj 1028/1 iz z.k. uloška broj 1900 k.o. Tuzla i k.č. 1100/38 iz zk.uloška broj 3303 k.o. Tuzla. Navedeno je da su od 1948. godine ove parcele u katastarskom operatu upisane kao posjed Pašage Mujezinović, supruga prednice prvotužene. Osim toga, navedeno je da je iz istorijata ove parcele (645/7), utvrđeno da je površina od 1000 m² upisana u zk.ul.br. 3303 k.o.Tuzla, na osnovu Odluke Agrarne komisije od 12. aprila 1946. godine, kada je prešla u opštenarodnu imovinu, pa je na osnovu te Odluke i izvršen upis 1956 kao opštenarodna imovina, čiji organ upravljanja je Šumska uprava, pravni prednik drugotužene.

5. Općinski sud je utvrdio da je prednica prvotužene u vrijeme prodaje nekretnina apelantu, bila vlasnik sa dijelom 1/1 na parceli označenoj kao k.č.broj 1028/1 u površini od 3328 m², upisanoj u zk.ul. broj 1900 k.o. Tuzla. Prilikom identifikacije ovih nekretnina, konstatovano je da su po starom premjeru označene kao k.č. br.1028/1 i 1100/38, kojima po novom premjeru odgovara k.č. broj 645/7, što znači da se posjedovno stanje na ovim nekretninama vodilo na prednici prvotužene, a kasnije na prvotuženoj u površini od 4328 m², i da je površina nekretnina u katastarskom operatu veća u odnosu na gruntovno stanje za 1000 m². Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je prednica prvotužene prodala apelantu veću površinu nekretnina od one na kojima je bila vlasnik (bila je vlasnik na nekretnini označenoj kao k.č. br. 1028/1 u površini od 3328 m² upisanoj u zk.ul.br. 1900 k.o. Tuzla). Ovu parcelu je samo i mogla prodati, pa su u tom dijelu ugovor i anex proizveli pravno dejstvo, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu Općinski sud usvojio, dok je, preko navedene površine ( od 3.328m²) tužbeni zahtjev odbio.

6. Nadalje, u pogledu, apelantovog zahtjeva za priznanje prava vlasništva na putu, Općinski sud je istakao da iz stava IV Anexa ugovora, proizilazi da se prednica prvotužene obavezala da će apelantu i ostalim njegovim nasljednicima ustupiti na trajno korištenje prilazni put, iz čega proizilazi da ga nije imala namjeru prodati apelantu, nego samo dozvoliti služnost tim putem, pa stoga apelant nije mogao ni steći pravo vlasništva na ovom zemljištu - prilaznom putu, nego eventualno pravo služnosti puta. Općinski sud je pojasnio da apelant kao posjednik, u skladu sa članom 32. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na ovoj nekretnini, jer mu za sticanje prava vlasništva na spornom putu, nedostaje element savjesnosti posjeda.

7. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za priznanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti na parceli k.č.broj 1100/38 upisanoj u zk.ul. broj 3303 k.o.Tuzla, Općinski sud je istakao da se radi o svojini na zemljištu koje je po prirodi šumsko zemljište, koje je društvena - državna svojina i po kulturi šuma, na kojoj je, shodno odredbama čl. 2., 3., 44. i 45. Zakona o šumama („Službene novine Federacije BiH“ broj 20/2002) zabranjen promet i ne može se sticati pravo vlasništva dosjelošću, bez obzira na njihovo korišćenje ili zauzimanje i bez obzira na period trajanja korišćenja i zauzimanja. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

8. Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su u obrazloženju pobijane presude navedeni jasni, potpuni i logični razlozi za donošenje odluke, koji proizilaze iz izvedenih dokaza, cijenjenih u smislu člana 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant iznosi istorijat postupka i parafrazira dijelove presuda i relevantne propise. Kao argumentaciju svojih navoda o kršenju prava na imovinu apelant pojašnjava da se parcela k.č. broj 1100/38 na kojoj je kao „vlasnik“ upisana drugotužena, samo kroz papire vodi kao šumsko zemljište, a u stvari, predstavlja voćnjak, njivu i pašnjak i da ona nikada nije bila izvan posjeda porodice od koje je on kupio, te da se stoga ne može tretirati kao proprietas nuda drugotužene. Nasuprot tome, kako apelant tvrdi, drugotužena tokom postupka nije pružila bilo kakav dokaz o tome da je ikada bila u posjedu te parcele. Pored toga, smatra da sud nije mogao primijeniti propise koji su stupili na snagu tek 2002. godine. Nadalje apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno odlučili i prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na prilaznom putu. Naime, apelant ističe da mu je, nakon potpisivanja Anexa ugovora od 1980. godine, ustupljen na korištenje i prilazni put, te da je i taj put neprestano u njegovom posjedu, pa se, prema apelantovom stavu, može smatrati da je on stekao određena prava na istom, i da mu je sud trebao priznati barem „nesporno pravo korišćenja na istom“. Osim toga apelant navodi da je nesporno da je on od pravne prednice prvotužene kupio 3.710 m² parcele označene kao k. č.broj 645/7, a redovni sudovi su mu dosudili „kroz posjedovno stanje 3.328 m²“, iako je nesporno da je, kako pravna prednica prvotužene, tako i prvotužena u katastru upisana, kao posjednik zemljišta u površini od 4.328 m², a za takvu odluku nisu dati valjani razlozi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1181/10 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio