Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/10 (Š. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1762/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1762/10, rješavajući apelaciju Šabana Kurdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Kurdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001108 09 U od 10. marta 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1264414278 od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO broj 1264414278 od 17. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaban Kurdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha podnio je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 001108 09 U od 10. marta 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1264414278 od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1264414278 od 17. marta 2009. godine.

2. Apelant je 25. februara 2009. godine Kantonalnoj službi podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema Zakonu o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica. Kantonalna služba je, odlučujući o zahtjevu, donijela Rješenje broj 1264414278 od 17. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda PIO, prema kojem apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao 53 godine života i da njegov ukupan radni staž iznosi 34 godine, tri mjeseca i 20 dana. Obrazlažući ukupan radni staž, Kantonalna služba je istakla da je apelantu u staž priznato vrijeme provedeno u Oružanim snagama FBiH od 14. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine u trajanju od sedam godina, četiri mjeseca i 18 dana, da staž navršen u Republici Hrvatskoj iznosi 15 godina, 11 mjeseci i devet dana i da je apelant imao status dobrovoljca. Zatim je navedeno da je u odredbi člana 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 61/06; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima demobilisanih branilaca) propisano da lice kojem je priznat status dobrovoljca stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daljnjen tekstu: Zakon PIO). S obzirom da apelant, kako je navedeno u zaključku rješenja, nema navršenih 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, njegov zahtjev je odbijen primjenom odredbe iz čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca.

3. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 01/1-1264414278 od 15. oktobra 2009. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalne službe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju su citirane odredbe člana 2. stav 3. i člana 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca, te je ponovljeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelant ima status dobrovoljca ali da na dan podnošenja zahtjeva nije ispunio uslove iz čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca, jer je na dan podnošenja zahtjeva 25. februara 2009. godine imao 34 godine, tri mjeseca i 20 dana penzijskog staža. U vezi sa navodima apelanta kojim je istakao da je na području Hrvatske radio na radnim mjestima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, Federalni zavod je istakao da je prvostepeni organ saglasno odredbama Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i Hrvatske i Administrativnog sporazuma o provođenju ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i Hrvatske („Službeni glasnik BiH“ broj 6/01) pravilno utvrdio staž ostvaren u Hrvatskoj, na osnovu potvrde o stažu dostavljene od tog nosioca osiguranja. U vezi s navedenim, apelant je upućen da od hrvatskog nosioca osiguranja zatraži dostavljanje nove potvrde o ostvarenom stažu putem nadležne poslovnice Federalnog zavoda, te je naglašeno da apelant može podnijeti novi zahtjev za ostvarenje prava na penziju ukoliko hrvatski nosilac osiguranja dostavi novu potvrdu sa stažom osiguranja u uvećanom trajanju.

4. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda PIO. Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 001108 09 U od 10. marta 2010. godine kojim je tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da iz spisa proizlazi nesporna činjenica da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva imao 53 godine života, te da ukupan penzijski staž ostvaren u BiH iznosi 18 godina, četiri mjeseca i 11 dana. Spornim se ukazalo pitanje staža ostvarenog u Hrvartskoj u trajanju od 15 godina, 11 mjeseci i devet dana. U odredbi člana 22. stav 2. Zakona o upravnim sporovima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na koje se poziva. Uvidom u sadržaj radne knjižice Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u Hrvatskoj ostvario penzijski staž u periodu od 5. maja 1976. do 26. juna 1992. godine i da se dio tog staža preklapa sa posebnim stažom (od 14. aprila do 26. juna 1992. godine) apelanta ostvarenim u Oružanim snagama BiH a da je za apelanta povoljnije uračunavanje posebnog staža ostvarenog u Oružanim snagama BiH u preklapajućem periodu uz umanjenje ostvarenog staža u Hrvatskoj u istom periodu (u trajanju od dva mjeseca i 12 dana). Kantonalni sud je zaključio da je tuženi Federalni zavod PIO pravilno utvrdio da je ukupan ostvareni penzijski staž apelanta u Hrvatskoj 15 godina, 11 mjeseci i devet dana (period od 5. maja 1976. do 14. aprila 1992. godine), te da je, shodno toj činjenici i nesporno utvrđenom stažu u BiH, ukupni ostvareni penzijski staž apelanta u vrijeme podnošenja zahtjeva iznosio 34 godine, tri mjeseca i 20 dana iz kog razloga je njegova tužba odbijena kao neosnovana.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3. a) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi istakao je da su pobijane odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, Kantonalna služba kao prvostepeni organ je pogrešno izvršila zbrajanje staža, pa je činjenično stanje nepravilno utvrđeno u pogledu uslova za penzionisanje, budući da sa stanovišta godina života i drugih uslova ispunjava uslove za penzionisanje. Predložio je da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i stoga pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i upravni organi koji su odlučivali u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju svoje odluke zasnovali na odredbama čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i odredaba člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05), dajući pri tome detaljnje i jasne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnjim. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da navodi apelanta ni na koji način ne pokreću pitanje bilo kojeg od elemenata prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant je, osim toga, u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da se apelant paušalno pozvao na navedeno pravo, jer ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se o tom pravu odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom da manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/10 (Š. K.) | Sudska praksa | Aktio