Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2180/10 (E. H.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2180/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2180/10, rješavajući apelaciju Eseda Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eseda Hasanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001337 09 U od 22. aprila 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1090454270 od 13. novembra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Tuzli broj 1090454270 od 23. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esed Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001337 09 U od 22. aprila 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnje tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1090454270 od 13. novembra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1090454270 od 23. juna 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1090454270 od 23. juna 2008. godine apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije koji pada ne teret Federalnog zavoda PIO u mjesečnom iznosu od 120,0029 KM počev od 6. decembra 2006. godine.
3. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je u toku postupka, na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene, utvrđeno da kod apelanta postoji gubitak radne sposobnosti počev od 6. decembra 2006. godine usljed posljedica bolesti, da je rođen 16. juna 1956. godine, da je državljanin Bosne i Hercegovine, kao i da je na dan nastupanja invalidnosti (6. decembra 2006. godine) imao 50 godina starosti. Takođe, Kantonalna služba je utvrdila da radni vijek apelanta iznosi 29 godina, šest mjeseci i 13 dana, a da ukupan penzijski staž u BiH i kod inostranog nosioca osiguranja navršen do 6. decembra 2006. godine iznosi 20 godina i 11 mjeseci i kod inostranog nosioca osiguranja zaključno sa 6. decembrom 2006. godine iznosi 20 godina, 11 mjeseci i 14 dana a da priznat staž ostvaren kod inostranog nosioca osiguranja preračunat u pune mjesece iznosi dva mjeseca. Dakle, ukupan penzijski staž apelanta u Bosni i Hercegovini preračunat u mjesece iznosi 106 mjeseci, te da mu se priznaje u staž i vrijeme provedeno u Oružanim snagama počev od 18. septembra 1991. godine do 15. aprila 1992. godine, 20. aprila 1992. godine do 30. aprila 1992. godine i od 1. maja 1992. godine do 19. novembra 1993. godine, što znači da je radni vijek apelanta pokriven penzijskim stažom od 2/4, a da navršeni penzijski staž pokriva 1/3 i više radnog vijeka. Na osnovu navedenog Kantonalna služba je utvrdila da je apelant 6. decembra 2006. godine ispunio uslove za sticanje prava na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98 i 31/01, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da mu se invalidska penzija utvrđuje u visini od 47,00% penzijskog osnova i iznosi 122,267128 KM mjesečno, da ovako utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Federalnog zavoda PIO i iznosi 120.0029 KM.
4. Protiv rješenja Kantonalne službe apelant je izjavio žalbu Federalnom zavodu PIO koji je Rješenjem broj 01/1-1090454270 od 13. novembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 03 0 U 001337 09 U od 22. aprila 2010. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog nakon izvršenog uvida u spise predmeta ocijenio da apelantova tužba nije osnovana, jer smatra da je drugostepeni organ na bazi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, relevantne odredbe Zakona o PIO i odredbe Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00, u daljnjem tekstu: Sporazum). Osim toga, Kantonalni sud smatra da je na temelju navedenih propisa pravilno utvrđeno pravo apelanta na srazmjernu penziju i da mu je pravilno određena visina penzije koja pada na teret Federalnog zavoda PIO. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbe Sporazuma, jer, po ocjeni suda, predmetni sporazum je bio na snazi u momentu podnošenja apelantovog zahtjeva i da se njime u bitnom ne mijenja njegov status, jer mu je utvrđivanje penzije i njen obračun izvršen u skladu sa važećim odredbama Zakona o PIO. S tim u vezi je ukazao da je članom 8. Sporazuma propisano da srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja se određuje tako da se iznos penzije određen na način predviđen članom 7. Sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju, a da je u konkretnom slučaju apelantu srazmjerana penzija određena u skladu sa odredbama Sporazuma na način i prema formuli koja je decidirano navedena u obrazloženju osporenog rješenja, koja nije na apelantovu štetu. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi Sporazuma, ocjenjujući da je o njegovom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom Zakona o PIO, a ne u skladu sa odredbama Sporazuma. Takođe, navodi da smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. Apelant dalje ističe da se odredbama Sporazuma ne mogu mijenjati postojeće odredbe Zakona o PIO, niti ograničavati a ni umanjivati prava osiguranika koja mu po odredbama tog zakona pripadaju, jer, kako navodi, zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju nije podnio PIORS pa se protivi da mu se mimo njegove volje utvrđuje srazmjeran dio invalidske penzije kod tog fonda. Stoga, predlaže da se osporena rješenja ukinu i organima uprave u upravnom postupku naloži da mu u ponovnom postupku priznaju pravo na puni iznos penzije kod Federalnog zavoda PIO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelacione navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo zahtjevom od 14. marta 2006. godine radi ostvarivanja prava na srazmjeran dio invalidske penzije, da je prvostepeno rješenje doneseno 23. juna 2008. godine, dakle u roku od dvije godine i sedam mjeseci, da je drugostepeno rješenje doneseno 13. novembra 2008. godine, tj. u roku od četiri mjeseca i dvadeset dana i koji postupak je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 22. aprila 2010. godine. Dakle, postupak u konkretnom slučaju pred nadležnim organima i Kantonalnim sudom je trajao ukupno četiri godine i jedan mjesec u kojem periodu su donesena dva rješenja i jedna odluka suda. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je nadležni organ u prvostepenom postupku ocjenu dokaza vršio na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, obračunavanja penzijskog staža apelanta priznatog u Federaciji BiH, RS i staža koji mu je priznat kao pripadniku Oružanih snaga Federacije BiH, te brojnih drugih materijalnih dokaza. Stoga, apelantove navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku koje apelant ničim ne obrazlaža smatra paušalnim, „da je predmetni postupak trajao nerazumno“. Ustavni sud nalazi da apelant ne navodi bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su nadležni organi i Kantonalni sud postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan prešao granice «razumnog roka», te ove apelantove navode smatra prima facie neosnovanim.
11. S druge strane, vezano za apelacione navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili zašto je neosnovana apelantova tvrdnja da je o njegovom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom Zakona o PIO a ne u skladu sa odredbama Sporazuma, u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić