Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/10 (G. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3366/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-3366/10, rješavajući apelaciju Gorane Šermet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorane Šermet podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 001301 09 U od 31. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gorana Šermet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa, koju zastupa Abaz Omeragić, podnijela je 6. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 001301 09 U od 31. maja 2010. godine.

2. Kantonalna administrativna služba Travnik je rješenjem broj MB 1123172190 od 2. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar broj 01/1-1123172190 od 2. februara 2009. godine odbila apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da apelantica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga, propisane članom 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). S tim u vezi je ukazano da je u postupku utvrđeno da apelantica do smrti bračnog druga nije navršila 45 godina života, da nema djece na redovnom školovanju u momentu podnošenja zahtjeva kao i da nije zatražila ocjenu sposobnosti za privređivanje mada joj je na tu mogućnost izričito ukazano. Najzad, neosnovanom je ocijenjena apleantičina tvrdnja da joj je pravo na porodičnu penziju pripadalo prema Zakonu o PIO koji je važio u vrijeme smrti muža (15. septembar 1993. godine). S tim u vezi je ukazano da je članom 156. Zakona o PIO koji je na snazi regulisano da stupanjem na snagu ovog zakona (1998. godina) prestaje da važi Zakon o PIO koji se primjenjivao na teritoriji Federacije BiH ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

3. Kantonalni sud je presudom broj 06 0 U 001301 09 U od 31. maja 2010. godine odbio apelantičinu tužbu u upravnom sporu kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno proveden, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Nadalje, ukazano je da prema podacima iz spisa proizlazi da je apelantičin suprug preminuo 15. septembra 1993. godine, da ona u trenutku njegove smrti nije imala navršenih 45 godina života, kao i da u momentu podnošenja zahtjeva tj. 3. maja 2007. godine nema djece koja se nalaze na redovnom školovanju. Nadalje, ukazano je da u je u trenutku podnošenja zahtjeva na snazi bio Zakon o PIO objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 29/98, koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine, te izmjene i dopune ovog zakona objavljene u „Službenim novinama FBiH“ broj 32/01. Članom

156. Zakona o PIO propisano je da stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe zakoni koji su se do tada primjenjivali u FBiH, izuzev u slučajevima koji su posebno propisani. Po ocjeni Kantonalnaog suda citirana odredba ne ostavlja dilemu koji zakon treba da bude primijenjen u slučaju kada je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Shodno navedenom, neosnovanom je ocijenjena apelantičina tvrdnja da je na nju trebalo primijeniti zakon koji je važio u vrijeme smrti njenog muža, te da je po ranije važećem zakonu ostvarila određena prava s obzirom na činjenicu da je zahtjev za ostvarivanje prava podnijela 3. maja 2007. godine.

4. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelantičinih navoda proizlazi da smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica tvrdi da se u njenom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o PIO („Službene novine FBiH“ br. 29/98, i 32/01). U vezi s tim ističe da je njen suprug preminuo 15. septembra 1993. godine, da je ona stekla uslove za porodičnu penziju u 10. aprila 1998. godine zbog čega smatra da se njen zahtjev trebao raspraviti po odredba ranijeg Zakona o PIO koji se primjenjivao do 31. jula 1998. godine. Nadalje, apelantica tvrdi da je bila izbjeglica u Republici Srbiji zbog čega joj je bilo nemoguće da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju u vrijeme kada je stekla uslove za nju po zakonu koji se u tom trenutku primjenjivao, kao i da nije znala da je u toku izmjenja Zakona o PIO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženjima osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/10 (G. Š.) | Sudska praksa | Aktio