Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2171/13 (S. T.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Građanski postupak
  • Lišavanje slobode
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Habeas corpus – postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2171/13

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2171/13, rješavajući apelaciju Smaila Trtka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Smaila Trtka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Zenica da preduzme aktivnosti kojima će osigurati apelantova prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Smailu Trtku, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Zenica i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Smail Trtak (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica "Drin" Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nezakonitog smještaja u Zavod.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Javne ustanove Centar za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Zavoda zatraženo je 31. maja 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Centar za socijalni rad je 26. juna 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je Zavod 11. juna 2013. godine dostavio odgovor, kao i dokumentaciju koja se odnosi na apelanta.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Centra za socijalni rad i Zavoda dostavljeni su apelantu i apelantovom staratelju 3. jula 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-193/05 od 17. novembra 2005. godine apelantu je potpuno oduzeta poslovna sposobnost zbog trajne duševne bolesti. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je apelant psihički bolesnik s dijagnozom psychosis chronica, s periodima pogoršanja bolesti i periodima djelimičnog poboljšanja kada uspijeva socijalno funkcionirati. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak neuropsihijatar do navedenog zaključka došao na osnovu medicinske dokumentacije koja prati apelantovo liječenje posljednjih desetak godina, u kojem periodu je apelant više puta boravio na Psihijatrijskom odjelu Kantonalne bolnice u Zenici (otpusnice iz 1997, 1999, 2000. i 2005. godine). Po mišljenju vještaka, apelant nije u mogućnosti brinuti o sebi, svojoj imovini, kao i o svojim pravima i obavezama. Također, Općinski sud je naveo da su predlagateljica i privremeni staratelj, tj. apelantova sestra i ujak, dali sudu obavještenja o apelantovom ponašanju iz čega se može izvesti zaključak da se apelant ne može starati o svojim pravima i obavezama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti apelantu u smislu odredaba člana 29. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku.

7. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 02/2-35-1-923/06 od 11. aprila 2007. godine apelant je stavljen pod starateljstvo i za staratelja je imenovana njegova sestra Azema Imamović (u daljnjem tekstu: staratelj).

8. Postupajući po zahtjevu apelantovog staratelja, Centar za socijalni rad je donio Privremeno rješenje broj 02/12-35-28-356/08 od 4. novembra 2008. godine kojim je određeno da se, do okončanja postupka kod tog organa u predmetu smještaja u ustanovu socijalne zaštite, apelant od 6. novembra 2008. godine upućuje u Zavod s kojim je Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zaključilo ugovor o smještaju apelantu u Zavod, te da apelant plaća troškove smještaja u iznosu od 260,50 KM (što predstavlja 80% njegove penzije, dok mu 20% pripada na ime zadovoljavanja ličnih potreba), a razliku do punog iznosa cijene smještaja plaća Zeničko-dobojski kanton. U obrazloženju rješenja Centar za socijalni rad je naveo da je u toku postupka utvrdio, između ostalog, da je apelantu oduzeta poslovna sposobnost, da je stavljen pod starateljstvo, da živi sam, da je korisnik invalidske penzije i da je vlasnik stana koji se nalazi u Zenici. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Centar za socijalni rad je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja prema odredbama čl. 55, 56, 58. stav 1. i člana 61. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/07; u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti).

9. Centar za socijalni rad je, rješavajući po službenoj dužnosti, donio Rješenje broj 02/9-35-28-9 od 10. juna 2010. godine kojim je određeno da se apelantu i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavodu, te navedeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje od 4. novembra 2008. godine. Također je određeno da apelant plaća troškove smještaja u visini od 80% od iznosa njegove penzije, dok mu 20% pripada na ime zadovoljavanja ličnih potreba, da će dio troškova smještaja uplaćivati zakupoprimac apelantovog stana u iznosu od 100,00 KM, a razliku do punog iznosa cijene smještaja Zeničko-dobojski kanton. U obrazloženju rješenja Centar za socijalni rad je naveo da je ministar Ministarstva, u skladu s članom 146. Zakona o socijalnoj zaštiti, donio Instrukciju broj 09-02-20685/07 od 10. septembra 2007. godine o obavezi prvostepenih organa da po službenoj dužnosti provedu postupak zamjene postojećih rješenja novim rješenjima o priznatim pravima na smještaj u ustanove koji će se uskladiti s odredbama novog zakona. U vezi s tim, Centar za socijalni rad je naveo da je cijeneći utvrđeno činjenično stanje (da je apelantu oduzeta poslovna sposobnost, da je stavljen pod starateljstvo, da je prije smještaja živio sam, da je korisnik invalidske penzije i da je vlasnik stana koji se nalazi u Zenici) odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama čl. 55. i 56. Zakona o socijalnoj zaštiti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 2008. godine smješten u Zavod, bez ikakve odluke suda. S obzirom da nije dobio nikakvu sudsku odluku o lišavanju slobode, apelant navodi da se stoga nije ni mogao nikome žaliti. Apelant traži da mu Ustavni sud zbog svega toga odredi "novčanu odštetu".

b) Odgovor na apelaciju

11. Centar za socijalni rad je naveo da su netačni apelantovi navodi o načinu smještaja, budući da je imenovanog smjestio u Zavod nadležni referent za zaštitu lica bez porodičnog staranja na osnovu pravosnažnog rješenja o smještaju i staratelja, a da se u postupku smještaja ne daje nikakav sudski nalog/rješenje za smještaj.

12. Zavod je naveo da je apelanta smjestio u taj zavod 6. novembra 2008. godine Centar za socijalni rad. S obzirom da taj zavod vrši zakonom definiranu djelatnost smještaja i zbrinjavanja korisnika, te kako apelant u svojoj apelaciji nije naveo da mu ta ustanova na bilo koji način krši prava, Zavod je naveo da nema potrebe da se izjašnjava o apelantovim navodima o kršenju njegovih prava.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, […] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

14. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu.

Član 55. stav 1.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.

Član 56.

Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravno lice na način propisan članom 54 ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.

Član 57.

Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.

Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.

Član 61.

(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva, sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.

(2) Licu iz stava 1 ovog člana na ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije.

Član 138. stav 1.

O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.

Član 146. st. 1. i 2.

(1) Prvostepeno rješenje kojima se utvrđuju prava po ovom zakonu, povremeno podliježu reviziji.

(2)Reviziju po službenoj dužnosti vrši Ministarstvo, prema Instrukciji koju donosi Ministar.

15. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160. stav 1.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite […] i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

16. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

17. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27. st.1, 2. i 3.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud ukazuje da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je tokom 2008. godine smješten u Zavod, bez ikakve odluke suda, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

24. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

26. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod razmatrao u već citiranoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud posebno ukazuje na dio odluke u kojem je istakao da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu s članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko "lišen slobode" u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.

27. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci ukazao da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] ,koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica propisano je postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je, također, ukazao da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu s odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.

28. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Ustavni sud je, također, u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica propisano je koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav

4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant 6. novembra 2008. godine smješten u Zavod na osnovu Privremenog rješenja Centra za socijalni rad broj 02/12-35-28-356/08 od 4. novembra 2008. godine, te da u tom rješenju nije precizno naveden period trajanja smještaja, odnosno period nakon kojeg će se vršiti revizija tog smještaja. Također, Ustavni sud zapaža da je navedeno rješenje zamijenjeno Rješenjem Centra za socijalni rad broj 02/9-35-28-9 od 10. juna 2010. godine kojim je određeno da se apelantu i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavodu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se Centar za socijalni rad, pri donošenju novog rješenja, rukovodio činjeničnim stanjem koje je utvrđeno u prethodnom postupku, te da se u stvari u novom postupku bavio samo izmjenom odluke o načinu finansiranja apelantovog smještaja u Zavodu. Dakle, Centar za socijalni rad je donio odluku da se apelantu i dalje priznaje pravo smještaja u Zavodu, bez ikakvog detaljnijeg razmatranja njegovog zdravstvenog stanja i eventualne potrebe njegovog puštanja iz Zavoda. Upravo navedeni segment, odnosno okolnost da je o smještaju i produžavanju smještaja apelanta u Zavod odlučivao isključivo i kontinuirano samo jedan organ i to Centar za socijalni rad, je samo po sebi vrlo upitno promatra li se to s aspekta prava garantovanih članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

30. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda, navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantov boravak u Zavodu, u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, budući da odluku o apelantovom smještaju u Zavod nije donio sud, iako prema odredbama navedenog zakona isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžen smještaj apelanta u Zavod, proizlazi da je smještaj "potencijalno neograničen", (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba), budući da se u konkretnom slučaju revizija rješenja o određivanju smještaja izvršila jednom i to isključivo s aspekta finansiranja troškova apelantovog smještaja.

31. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, u pogledu "lišavanja slobode" i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanje zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

32. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njegovih ustavnih prava. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

33. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti, apelantu treba dosuditi iznos od 3.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište Centra za socijalni rad, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom smještaja i boravka apelanta u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, odnosno produženju tog smještaja, odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ, pri čemu je revizija rješenja o smještaju apelanta u Zavod izvršena od Centra za socijalni rad isključivo s aspekta finansiranja troškova smještaja.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2171/13 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio