Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/10 (I. S.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3156/10

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3156/10, rješavajući apelaciju Ivana Solde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Solde podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 008391 10 Gž od 6. jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivan Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 23. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 008391 10 Gž od 6. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, „Rudnika boksita“ Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. januara 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. januara 2012. godine, a tuženi 30. januara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. marta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 008391 09 P od 25. marta 2010. godine obavezan je tuženi da u korist Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod MIO) apelantu za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2000. godine uplati iznos od 2. 982,70 KM. Preostali dio apelantovog zahtjeva iznad dosuđenog je odbijen. Tuženi je dužan na ime troškova parničnog postupka isplatiti apelantu iznos od 949,00 KM.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da apelant u navodima tužbe tvrdi da je bio uposlenik tuženog do 27. oktobra 2008. godine, da mu nije uplaćivan staž za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2000. godine, kao ni beneficije za period od 3. septembra 2001. godine do 27. oktobra 2008. godine. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant kod tuženog radio od 1971. godine do 7. aprila 1992. godine, kada je tuženi prestao sa proizvodnim aktivnostima zbog ratnih djejstava, da je do 2001. godine radio privatno, te da je ponovo na osnovu ugovora o radu, koji je zaključen 10. septembra 2001. godine, počeo raditi kod tuženog kao poslodavca na neodređeno vrijeme, da je počeo da radi 3. septembra 2001. godine, te da je ugovoreno da će obavljati poslove jamskog nadzornika i „palioca mina“. Osim toga je utvrđeno da apelantu u periodu od prestanka proizvodnih aktivnosti kod tuženog od 1992. godine pa do pokretanja proizvodnje do 2001. godine nije prestao radni odnos, odnosno da mu za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2001. godine nisu uplaćeni doprinosi, te je Općinski sud zaključio da je tuženi obavezan da uplati doprinose za navedeni period u iznosu od 2.982,70 KM.

8. Preostali dio tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio kao neosnovan: Naime, taj sud je citirao odredbu člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju kojim je propisano da radna mjesta iz člana 90. tog zakona, na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđenje, stepen uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i opseg odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nositelj osiguranja. S obzirom na to da apelant nije dokazao da postoji odluka nositelja osiguranja-tuženog da mu je za period od 10. septembra 2001. godine pa do 27. oktobra 2008. godine utvrđen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, u tom dijelu je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 P 008391 10 Gž od 6. jula 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio, a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da u korist Zavoda za MIO na ime doprinosa za MIO apelantu za period od 24. decembra 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine uplati iznos od 2.982,70 KM. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.530,00 KM. Odbijen je zahtjev tuženog za dosudu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa iz osnova staža osiguranja sa uvećanim trajanjem za period od 3. septembra 2001. godine do 27. oktobra 2008. godine, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 92. u vezi sa članom 90. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Na tu činjenicu, kako je dalje naveo sud, nema utjecaja dokaz da je apelantu priznat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem od 1971. do 1991. godine, jer je tuženi kao nositelj osiguranja jedino nadležan da utvrđuje po proceduri iz člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju koja su to radna mjesta na kojima bi se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem a takvu odluku tuženi nije donio pa apelant takvo pravo ne može ni ostvariti. Međutim, kako dalje navodi Kantonalni sud, nije se mogao obavezati tuženi da u apelantovo ime plati doprinose Zavodu MIO za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2000. godine, jer je i sam apelant izjavio da u tom periodu tuženi nije ni poslovao, da on nije dolazio na posao, već je privatno radio. Osim toga, apelant (kako je sam izjavio) nije se obraćao Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu pa tuženi ne može biti obavezan da za sporni period plati utužene doprinose.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da iz uvjerenja Zavoda za MIO proizlazi da mu za utuženi period nisu uplaćeni doprinosi i da „u spornom periodu zbog ratnih uvjeta tuženi nije poslovao a on je bio angažovan pri vojsci“. Dalje je istakao da ga je tuženi u 2001. godini pozvao na posao i da je zaključio novi ugovor o radu, te se ima smatrati da njegov radni odnos nije nikada ni prestao. Apelant, također, smatra da mu pripada pravo na beneficirani radni staž u periodu od 2001. do 2008. godine, jer je u tom periodu bio uposlen kao jamski nadzornik-palitelj mina, što predstavlja izuzetno otežane uvjete rada, te ističe da je u periodu od 1971. do 1991. godine ostvarivao staž sa uvećanim trajanjem. Također, smatra „nepravičnom i suprotnom moralu društva odluku o troškovima s obzirom na to da je penzioner a radi se o potraživanjima iz radnog odnosa“.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predložio da se apelacija kao neosnovana odbije.

13. Tuženi je u odgovoru predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u postupku pred sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je sud u obrazloženju dao jasne razloge, te pravilno primijenio zakon.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09, 55/12) relevantne odredbe glase: Član 90.

Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, mogu se utvrditi radna mjesta na kojima se stiču slijedeći uvjeti:

1. da u vezi s obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu, u skladu sa propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje štetnih uticaja;

2. da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uvjetima obavljaju neposredno pored izvora štetnih uticaja neprekidno u toku procesa rada;

3. da poslove na radnom mjestu pod okolnostima iz tač. 1. i 2. ovog stava obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajući kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od 42 sata sedmično, određeno za pojedine poslove zbog posebnih uvjeta rada, u skladu sa propisima i općim aktom preduzeća i drugog pravnog lica.

Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da radniku onemogućavaju dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti.

Član 92.

Radna mjesta iz člana 90. ovog zakona na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stepen uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nosilac osiguranja.

Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem utvrđuju se po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija, i uz saglasnost Ministarstva.

Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta.

Bliži propis o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju donijet će nosioci osiguranja, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 386. stav 1.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj strani nadoknaditi troškove postupka.

Član 392. stav 2.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek (ili ukine tu odluku i odbaci tužbu) odlučit će se o troškovima cijelog postupka.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 008391 10 Gž od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 23. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

I

VII. Meritum

20. Apelant osporava odluku Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…) e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantovom zahtjevu da mu tuženi na ime doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2000. godine uplati u korist Zavoda MIO iznos od 2.982,70 KM, kao i da mu na osnovu staža osiguranja sa uvećanim trajanjem za period od 3. septembra 2001. godine do 27. oktobra 2008. godine uplati iznos od 2.425,20 KM, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizlazi da je član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj zbog čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, redovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti propisani odredbom člana 92. u vezi sa odredbom člana 90. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju da se apelantu staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 92. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jasno propisano da je tuženi kao nositelj osiguranja jedino nadležan (po proceduri propisanoj odredbama navedenog člana) da utvrđuje koja su to radna mjesta na kojima bi se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem. Redovni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da postoji odluka tuženog kojom je, u smislu člana 92. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto koje je on obavljao (jamski nadzornik-palitelj mina). Redovni sud je obrazložio da nema utjecaja na odlučenje činjenica da je apelant u periodu od 1971. do 1991. godine ostvarivao staž sa uvećanim trajanjem s obzirom na to da je odredbom člana 92. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem a revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta. Također je redovni sud obrazložio da se tuženi ne može obavezati da apelantu uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje za period od 24. decembra 1995. godine do 5. maja 2000. godine, jer je i sam apelant izjavio da u tom periodu nije radio kod tuženog, da tuženi nije poslovao zbog rata, da je radio privatno, te da se nije obraćao Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Ustavni sud, također, zapaža, a vezano za apelantove navode da su parnični troškovi „nepravični i suprotni moralu, jer je penzioner„ da je redovni sud obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u smislu odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, odnosno apelant je u cijelosti izgubio parnicu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije na arbitraran način primijenio odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudi su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i dato je detaljno. jasno i iscrpno obrazloženje odluke. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijane odluke.

26. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer način na koji je redovni sud protumačio i primijenio pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje odluke koji su izneseni u osporenoj odluci, a koji se odnose na primjenu prava, jasno, precizno i detaljno su obrazloženi. U osporenoj odluci su navedeni svi potrebni razlozi za njeno donošenje i data su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudom bio nepravičan.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/10 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio