Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1245/10 (E. H.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1245/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1245/10, rješavajući apelaciju Envera Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Hodžića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 004611 09 Kz od 18. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 004611 09 Kv od 13. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 9. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 004611 09 Kz od 18. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 004611 09 Kv od 13. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 004611 09 Kv od 13. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 004611 09 Kz od 18. decembra 2009. godine, određeno je da se novčani iznos od 50.000,00 KM položen u depozit Općinskog suda kao jamstvo da apelant neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka uplati kao izvanredni prihod u korist proračuna Posavskog kantona i to u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti navedenog rješenja.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je kod tog suda u toku krivični postupak protiv apelanta i dvojice drugih optuženih zbog krivičnih djela – prijevara iz člana 282. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. KZ FBiH, a protiv apelanta i zbog krivičnog djela porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Dalje je navedeno da je rješenjem istražnog suca tog suda broj Ki-10/99 od 29. aprila 1999. godine prihvaćeno jamstvo ponuđeno od strane apelanta, te da je apelant dao obećanje da će se na pozive suda uredno odazivati, da neće pobjeći i da se neće kriti, a u slučaju promjene adrese boravišta da će izvijestiti sud o promjeni adrese, te nakon što je određeno jamstvo, apelant je pušten na slobodu. Općinski sud je dalje istakao da se Kantonalno tužiteljstvo Posavskog kantona na ročištu održanom 3. septembra 2009. godine očitovalo u vezi odlučivanja o propasti jamstva za apelanta izjavivši da se apelant nakon polaganja jamstva nije odazivao pozivima suda, te je na osnovu informacija koje je sud dobivao od MUP-a Sarajevskog kantona vidljivo da je apelant u bjekstvu u SAD-u. Tužitelj je naveo da je apelant izbjegavao nazočnost sudu, da je propast jamstva sam izazvao jer je prilikom određivanja jamstva obećao da neće pobjeći i da će se odazivati pozivima suda. Na osnovu stanja spisa Općinski sud je utvrdio da se apelant nije odazivao na rasprave zakazane za 17. februar 2003. godine i 22. februar 2009. godine, a na osnovi izvješća MUP-a Zeničko-dobojskog kantona od 3. marta 2003. godine utvrđeno je da je apelant prijavljen na adresi u Zenici, ali da je na osnovu izvršenih provjera na terenu utvrđeno da apelant nikada nije stanovao na navedenoj adresi Na osnovu izvješća MUP-a Sarajevskog kantona od 5. augusta 2009. godine utvrđeno je da apelant ima prijavljeno mjesto stanovanja u Sarajevu, ali da ga djelatnici MUP-a operativnim radom na terenu nisu pronašli već da su došli do saznanja da apelant boravi u SAD-u. Dostave poziva apelantu na glavne rasprave zakazane za 17. februar i 2003. godine i 22. februar 2009. godine su bile neuredne sa naznakom da se imenovani odselio. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je apelant pobjegao prije završetka krivičnog postupka i uprkos datog obećanja da će se uredno odazivati na svaki poziv suda, da bez odobrenja suda neće napustiti svoje mjesto prebivališta u Sarajevu, kao i da će o svakoj promjeni adrese obavijestiti sud. Općinski sud je zaključio da se apelant nije odazivao pozivima suda, pobjegao je, nije obavijestio sud o promjeni adrese. Zbog navedenog Općinski sud je temeljem člana 179. stav 3. a u vezi sa članom 182. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) odlučio da vrijednost data kao jamstvo pripada prihodu proračuna Posavskog kantona.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da se pobijano rješenje ne može donijeti nakon završetka krivičnog postupka. Odredbama člana 179. stav 3. ZKP FBiH propisano je da ako okrivljeni pobjegne rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod proračuna kantona. Citiranom odredbom nije propisano da se odluka o jamstvu ne može donijeti nakon završetka krivičnog postupka. Kako je u slučaju bijega apelanta obaveza suda da donese rješenje o propasti jamstva, takvo rješenje je po mišljenju Kantonalnog suda samo deklaratorno jer se jamstvo smatra propalim od momenta bijega, a u ZKP FBiH nije određen rok u kojem je sud dužan donijeti rješenje da je jamstvo u tom slučaju prihod proračuna kantona. Slijedom navedenog propisa, a budući da iz sadržaja spisa proizilazi da je apelant u toku postupka dva puta odlazio u SAD bez dozvole suda da može napustiti prebivalište, što ukazuje da je apelant pobjegao, Kantonalni sud je utvrdio da su bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o propasti jamstva čim je apelant napustio zemlju bez dozvole suda. U tom momentu (napuštanja zemlje bez dozvole suda) jamstvo je propalo, a pobijanim rješenjem je samo deklaratorno odlučeno da je jamstvo propalo.
5. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u odnosu na sve krivično pravne radnje koje su mu stavljene na teret nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Istakao je da su krivično pravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret učinjene 20. februara 1999. godine i 31. decembra 1998. godine. Dalje je naveo da obzirom na krivično pravne sankcije koje su zaprijećene za krivična djela za koja je optužen, a shodno članu 121. stav 1. tačka 4. ZKP FBiH kojim je predviđeno da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne 5 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko 3 godine, odnosno shodno članu 122. stav 6. ZKP FBiH kojim je određena apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja, zbog čega je po mišljenju apelanta u njegovom slučaju nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. S toga je kako je dalje naveo, sud bi dužan da donese najprije rješenje o zastarjelosti krivičnog gonjenja čime bi krivični postupak bio okončan. Apelant smatra da se osporeno rješenje o oduzimanju depozita ne može donijeti nakon okončanaja postupka. Naveo ja da je Općinski sud donio rješenje o obustavljanju krivičnog postupka 28. oktobra 2009. godine a osporeno rješenje 13. oktobra 2009. godine, zbog čega je osporeno rješenje nezakonito.
6. Općinski sud je u odgovoru naveo da je rješenje o obustavi krivičnog postupka donio pod brojem 25 0 K 004611 99 K 28. oktobra 2009. godine koje je postalo pravomoćno 16. juna 2010. godine. To znači, kako je dalje navedeno, da u momentu donošenja rješenja o propasti jamstva nije bio obustavljen krivični postupak protiv apelanta, a da bi sud donio rješenje o oduzimanju jamstva potrebno je bilo da se utvrdi da je apelant pobjegao. Istaknuto je da je Općinski sud na pouzdan način utvrdio činjenicu da je apelant pobjegao i to od prvog neodazivanja na glavnu raspravu zakazanu za 30. oktobar 2001. godine kada je otišao u SAD bez odobrenja suda, (utvrđeno je da je apelant u toku postupka dva puta odlazio u SAD), te se jamstvo smatra propalim od tog momenta. Općinski sud je donio rješenje o propasti jamstva prije okončanja krivičnog postupka. .
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da je slična pravna pitanja razmatrao u svojoj odluci broj AP-1679/10 od 12. juna 2013. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu odbijena je kao neosnovana apelacija kojom je apelant tvrdio da mu je nezakonito oduzeto jamstvo jer je nastupila apsolutna zastara izvršenja izrečene kazne zatvora. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Ustavni sud podsjeća da je članom 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine propisano da, u slučaju ako optuženi pobjegne, sud donosi rješenje kojim se određuje da vrijednost dana na ime jemstva ima pripasti budžetu kantona. Iz navedene odredbe proizlazi da je za propast jemstva od odlučnog značaja utvrđivanje činjenice da se optuženi nalazi u bjekstvu, odnosno da se od tog momenta jemstvo smatra propalim (op. cit. AP-1679/10, tačka 32.).﴾...﴿ Pri tome Ustavni sud primjećuje da u ZKP iz 1998. godine nije bilo propisano u kom roku je sud dužan donijeti (i) rješenje kojim se vrijednosti predate na ime jemstva imaju uplatiti u budžet kantona u slučaju kada se optuženi, odnosno osuđeni kom je izrečena kazna zatvora nalazi u bjekstvu zbog toga što za propast jemstva nije od odlučnog značaja i donošenje rješenja kojim se data vrijednost na ime jemstva ima uplatiti na račun budžeta kantona, jer jemstvo, u smislu člana 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine, propada ako optuženi, odnosno osuđeni kom je izrečena zatvorska kazna pobjegne (op. cit. AP-1679/10, tačka 34.). Ustavni sud primjećuje da ZKP iz 1998. godine nije propisivao obavezu da se o nastupanju odlučne činjenice za propast jemstva mora donijeti i posebna odluka, odnosno jemstvo se smatralo propalim nastupanjem same činjenice bjekstva. U tom smislu osporena rješenja (prvostepeno koje je donijeto 2009. godine i drugostepeno koje je donijeto 2010. godine i u kojim je konstatirano da je apelant bio u bjekstvu 22. jula 2005. godine) ne predstavljaju odluke o propasti jemstva koje su donesene nakon proteka roka zastarjelosti za izvršenje izrečene kazne zatvora, a kako, ustvari, sugerira apelant. Naime, jemstvo je propalo nastupanjem odlučne činjenice za propast jemstva, tj. bjekstvom, i to 22. jula 2005. godine, a ne donošenjem osporenih rješenja kojim se vrijednosti date na ime tako propalog jemstva imaju uplatiti u budžet kantona (op. cit. AP-1679/10, tačka 36.). ﴾...﴿ Međutim, kada je jemstvo propalo prije proteka zastarnog roka za izvršenje izrečene kazne, činjenica da je nakon toga nastupila zastarjelost izvršenja izrečene kazne ne može utjecati na pravo onog ko je dao jemstvo da traži njegovo vraćanje. U tom smislu bez značaja za ostvarivanje ovog prava jeste i rješenje suda kojim se vrijednosti propalog jemstva imaju uplatiti u budžet kantona i rok u kom se takva rješenja imaju donijeti (op. cit. AP-1679/10, tačka 37.).
11. U konkretnom predmetu koji Ustavni sud razmatra, redovni sudovi su nespornim utvrdili činjenice da je apelant u toku krivičnog postupka pobjegao čime je već od prvog neodazivanja na raspravu bio ispunjen zakonski uslov za donošenje osporenog rješenja kojim se oduzima jamstvo u korist proračuna kantona. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je zakonski uslov za oduzimanje datog jamstva bio ispunjen činjenicom neodazivanja apelanta na rasprave počev od 17. februara 2003. godine, dakle prije nastanka zastarjelosti krivičnog gonjenja. Redovni sudovi su istakli da osporena rješenja imaju deklarativni karakter, da zakonom nije bio propisan rok za donošenje osporenih rješenja i da su ona u svakom slučaju donesena prije nego što je konkretni krivični postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 004611 99 K od 28. oktobra 2009. godine. U navedenim obrazloženjima osporenih rješenja Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te posebno zaključke Ustavnog suda u citiranoj odluci broj AP- 1679/10, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić