Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/10 („AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dioničar
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1759/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1759/10, rješavajući apelaciju „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 016301 08 Rev od 4. marta 2010.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 016301 08 Rev od 4. marta 2010. godine. Apelant je 30. septembra 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps- 559/05(16301) od 16. maja 2007. godine, donesenoj u ponovnom postupku, po tužbi Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao tuženog i po protivtužbi apelanta, odbijen je tužitelj sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu plati dug u iznosu od 24,11 KM sa ugovorenim redovnim kamatama na način preciziran u dispozitivu prvostepene presude. Istom presudom je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu apelanta te je tužitelj obavezan da apelantu isplati iznos od 0,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koji počinju teći od 24. maja 2001. godine pa do isplate u roku od 30 dana. Apelant je odbijen sa viškom protivtužbenog zahtjeva. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je da je osnovan prigovor apelanta o zastari tužiteljevog potraživanja. Kako je naveo Općinski sud, nesporno je među parničnim strankama da je na osnovu tužiteljeve odluke o odobravanju kratkoročnog kredita broj 09-3783-92-75/1 od 26. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: odluka o kreditu) apelantu za obrtne svrhe odobren kredit u iznosu od 40.000.000,00 dinara sa rokom vraćanja od 60 dana. Nadalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj odmah po potpisivanju ugovora uplatio navedena novčana sredstva na apelantov račun, te da je odlukom prolongirao rok dospjeća kratkoročnog kredita na način da je odredio da kredit dospijeva za vraćanje 26. novembra 1992. godine. Shodno navedenom sud je zaključio da je tog datuma dospjela obaveza apelanta za vraćanje kredita. Budući da je apelant iznos glavnog duga platio 30. novembra 1992. godine, a dio kamata 10. februara 1993. godine sud je utvrdio da je apelant tim priznao dug i prekinuo zastaru te da od tada teče novi zastarni rok. S obzirom na navedeno sud je zaključio da je potraživanje tužitelja zastarjelo u smislu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da je od momenta priznanja duga 10. februara 1993. godine, pa do podnošenja tužbe (6. juna 1997. godine) prošlo više od tri godine, u kojem roku zastarijevaju sporedna potraživanja

4. Vezano za protivtužbeni zahtjev apelanta Općinski sud je istakao da je vještak Abid Hodžić, utvrđujući da li je apelant isplatio ikakav iznos tužitelju kao jedna od uslova koji je ispunjen prilikom odobravanja kredita od strane tužitelja, uvidom u finansijsku dokumentaciju utvrdio da je apelant uplatio na račun tužitelja na dan 27. marta 1992. godine iznos od 4.000.000,00 dinara „u svrhu uplate na ime oročavanja sredstava za kupovinu dionica koji iznos nije vraćen [apelantu]“ i da doznačeni iznos „iskazan u sada važećoj valuti iznosi 0,40 KM“. Istaknuto je da po nalazu vještaka Hodžića iznos koji je apelant platio tužitelju predstavlja „iznos sredstava za kupovinu dionica“ i da bi apelant od tužitelja mogao potraživati iznos od 0,40 KM od navedenog datuma od kada bi se trebala obračunati i kamata radi revalorizacije. Navedeno je da je vješak Asim Sijerčić u nalazu i mišljenju naveo da smatra da potraživanje apelanta „po osnovu uplaćenog osnivačkog uloga od tužitelja poslije izvršene finansijske revalorizacije iznosi na dan 31.12.19994. godine 198.526,16 KM, odnosno na dan …1997. godine 254.911,56 KM“. Sud nije prihvatio navode vještaka Sijerčića da se radi „o plaćanju po osnovu osnivačkog uloga“. Sud je istakao da iznos od 4.000.000,00 dinara koji je apelant platio tužitelju nikada nije vraćen apelantu i da je nalazima vještaka utvrđeno da nominalni iznos tih sredstava iskazan u važećoj valuti iznosi 0,40 KM. Općinski sud je, iz priložene materijalne dokumentacije i to ugovora o oročavanju sredstava zaključenog između parničnih stranaka, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o novčanom depozitu, obzirom da se tužitelj obavezao da primi, a apelant kao deponent da položi kod banke određeni novčani iznos, u skladu sa odredbama člana 1035. ZOO. U konkretnom slučaju utvrđeno je da isti iznos ne predstavlja plaćeni osnivački ulog od strane apelanta tužitelju. Po ocjeni Općinskog suda, čitanjem materijalnih dokaza i to izvoda iz sudskog Registra dokazano je da apelant nema nikakvog udjela kod tužitelja. Kako je Općinski sud zaključio, oročenje depozita teče od dana uplate, s tim da isti dospijeva prvi naredni dan po upisu dionica, a sam apelant nije dokazao da je ikada upisao dionice kod tužitelja. Stoga je Općinski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Abida Hodžića, njegova izjašnjenja kao i navode iz usaglašenog nalaza i mišljenja, vezano za protivtužbeni zahtjev da se u konkretnom slučaju radi o oročenom novčanom depozitu, te je udovoljio protivtužbenom zahtjevu apelanta kako je postavljen u podnesku od 24. maja 2001. godine, dok ga je sa preostalim dijelom protivtužbenog zahtjeva odbio kao neosnovanim.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ- 07-000609 od 23. aprila 2008. godine žalba apelanta je uvažena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu u kome je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka preinačena. na način da je utvrđeno da je apelant vlasnik dioničkog kapitala po osnovu uplaćenog osnivačkog uloga u vrijednosti od 254.911,56 KM, što je tužitelj dužan priznati i izdati mu isprave za dionice za dionički kapital po nominalnoj vrijednosti od 254.911,56 KM, te da u protivnom presuda Kantonalnog suda zamjenjuje ispravu sa dividendom od 31. decembra 1997. godine pa nadalje te je odlučeno da je tužitelj dužan naknaditi apelantu troškove postupka u preciziranom iznosu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud se pozvao na član 2. Ugovora o oročavanju sredstava po osnovu kupovine dionica radi sticanja statusa osnivača (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji je zaključen između parničnih stranaka 27. marta 1992. godine. Tim Ugovorom je propisano da sredstva iz člana 1. tog Ugovora apelant kao deponent ulaže kao namjenski oročeni depozit na neodređeno vrijeme bez mogućnosti otkazivanja sa namjenom za upis dionica radi odobravanja kredita, a obaveza oročavanja sredstava nastaje danom potpisivanja Ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, iz ovih odredbi Ugovora proizilazi da apelant ne može povratiti svoja sredstva, ona su oročena danom potpisivanja ugovora i služit će za kupovinu dionica. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sredstvima apelanta koja su deponovana kod tužitelja sa svrhom kupovine dionica i koja predstavljaju njegov osnivački ulog, a što je u toku postupka pred prvostepenim sudom potvrdio i sam tužitelj. Kako je naveo Kantonalni sud, iz navedenog se može zaključiti da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja pogrešno primijenio odredbu člana 1035. ZOO, jer je kod novčanog depozita banka dužna vratiti sredstva prema uslovima predviđenim ugovorom. Kako je zaključio Kantonalni sud, prednje činjenice apelant nije mogao ni dokazati obzirom da se tužitelj očito nije pridržavao Ugovora zaključenog sa njim, a kao pravno lice bio je dužan odnosno imao je zakonsku obavezu da u skladu sa odredbama člana 74. do

85. Uredbe sa zakonskom snagom o računovodstvu („Službeni list RBiH“ broj 2/99) prilikom izrade periodičnog i godišnjeg obračuna izvrši obračun revalorizacije i razgraničenje rashoda finansiranja u skladu sa članom 2. Pravilnika o načinu revalorizacije i razgraničenja rashoda finansiranja („Službeni list RBiH" broj 17/92). To stoga jer je revalorizacija obuhvatala i revalorizaciju trajnog kapitala angažovanog u ostala poslovna sredstva, u šta spadaju i osnivački udjeli, što je i vještak Sijerčić potvrdio u svom nalazu, obzirom da se radi o trajnom kapitalu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 016301 08 Rev od 4. marta 2010. godine revizija tužitelja je uvažena i nižestepene presude preinačene tako što je apelant odbijen u cijelosti sa protivtužbenim zahtjevom. Po ocjeni Vrhovnog suda, tužitelj opravdano prigovara valjanosti zaključenog Ugovora o oročavanju sredstava po osnovu kupovine dionica radi sticanja statusa osnivača od 27. marta 1992. godine obzirom da nije sporno da apelant taj ugovor nije potpisao. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, tužitelj s pravom ističe da je predmetni ugovor u suprotnosti sa kogentnim propisima člana 14. Zakona o vrijednosnim papirima („Službene novine F BiH“ br. 39/98 i 36/99), čl. 11. i 12. Zakona o komisiji za vrijednosne papire („Službene novine FBiH“ br. 39/98, 36/99 i 33/04) kao i izmijenjenoj odredbi člana 20. Zakona o bankama („Službene novine F BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 41/02, 58/02, 19/03 i 28/03). Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedenim propisima uređuju se osnivanje, organizacija, poslovanje i prestanak pravnih osoba koje obavljaju poslove primanja novčanih depozita i davanja kredita kao i drugih poslova u skladu sa ovim zakonom. Dalje navodi da je članom 1. Zakona o komisiji za vrijednosne papire se osniva Komisija za vrijednosne papire i uređuju naziv, sjedište, status, sastav, organizacija, ovlaštenja i odgovornosti finansiranje komisije a član 11. i 12. posebno propisuju ovlaštenja komisije i šta ona u vršenju ovlaštenja je ovlaštena. Uz ove kogentne propise Vrhovni sud još nalazi da Zakon o privatizaciji banaka u odredbi člana 16. izričito propisuje da se kupovina dionica u postupku privatizacije banaka ne može kreditirati ili jamčiti sredstvima banaka koje su i same predmet privatizacije po ovom zakonu. („Službeni list FBiH“ broj 12/98). Nadalje se navodi da je iz predmetnih zakonskih odredbi i činjenica predmeta Vrhovni sud zaključio da predmetni ugovor o oročavanju apelantovih sredstava od 27. marta 1992. godine ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo obzirom da nije potpisan od obadvije strane, pa se time smatra da nema saglasnosti volja prilikom zaključenja ugovora. Navedeno je da je, ako se i prihvati da je tužitelj, obzirom na tok postupka i naveo da jeste taj ugovor prihvaćen osporavajući valjanost istog u reviziji, on ništav u smislu odredbe člana 103. tačka 1. ZOO i ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo obzirom da je u izričitoj suprotnosti sa navedenim zakonima a posebno Zakona o privatizaciji banaka. Vrhovni sud navodi da je iz spisa vidljivo da se tužitelj upisao kao dioničarsko društvo kod Osnovnog suda udruženog dana Zenica 30. marta 1990 godine sa 86 osnivača te je 26. decembra 1990. godine došlo do izmjene broja osnivača do 130. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je 20. augusta 1998. godine, u skladu sa važećim Zakonom o privatizaciji banaka, Kantonalni sud izvršio promjenu osnivača (istupanje i pristupanje). Vrhovni sud je zaključio da apelant nije, do podizanja protivtužbenog zahtjeva koji je preciziran kao u izreci drugostepene odluke 27. oktobra 2005. godine, nikada preduzeo nikakvu radnju vezanu za svoje ulaganje oko eventualnog upisa dionica, odnosno postupio po odredbama gore citiranih zakona radi regulisanja statusa koji sada želi presudom zamijeniti. Obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su navodi tužitelja u potpunosti osnovani, pa je na osnovu člana 250. stav 1 Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) odlučio kao u izreci.

7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Vrhovni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U suštini, apelant smatra da je Odluka Kantonalnog suda pravilna i na zakonu zasnovana jer je i sam tužitelj priznao da je uplata novčanih sredstava izvršena radi kupovine dionica i koje su i otkupljene u iznosu od 57.060,00 KM i da je dakle apelant u skladu sa članom 2. Ugovora kod tužitelj oročio sredstva po osnovu kupovine dionica radi sticanja statusa osnivača banke. Apelant smatra da je Ugovor zaključen i potpisan od obje strane te da uplatu primio tužitelj i izdao dionice apelantu. Po ocjeni apelanta, Vrhovni sud netačno zaključuje kada u obrazloženju svoje presude navodi da Kantonalni sud nije presudu potkrijepio ni jednim materijalnim dokazom i da nije obrazložio karakter ugovora o oročenim sredstvima i valjanost zaključenog ugovora i da je ugovor u suprotnosti sa Zakonom navodeći član 14. Zakona o vrijednosnim papirima, čl. 11. i 12. Zakona o komisiji za vrijednosne papire, član 20. Zakona o bankarstvu, član 16. Zakona o privatizaciji banaka i član 103. ZOO. Apelant je detaljno obrazložio u čemu vidi povrede navedenih zakona u konkretnom predmetu. Konačno, apelant zaključuje da je tužitelj poslije postupka revalorizacije morao da osnivački ulog pretvori u dionički kapital i da apelantu izda dionice i podnese Registru vrijednosnih papira da registruje dioničara apelanta i izda mu certifikat da je apelant vlasnik dionica. Kako je zaključio apelant, sve ove poslove bio je dužan uraditi isključivo tužitelj (banka), a ne apelant jer je tužitelj to morao uraditi po zakonu, a ne tražiti da to uradi apelant kako pogrešno zaključuje Vrhovni sud i navodeći zakonske odredbe zakonâ koje se u ovoj pravnoj stvari u konkretnom slučaju ne mogu uopšte primjeniti. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i svojom odlukom potvrdi presude Općinskog i Kantonalnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je utvrdio da zaključeni Ugovora o oročavanju sredstava po osnovu kupovine dionica radi sticanja statusa osnivača banke od 27. marta 1992. godine nije valjan obzirom da apelant taj ugovor nije potpisao. Zatim, u osporenoj odluci Vrhovnog suda data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije dokazao da je dioničar tužitelja (banke) i da iz provedenih dokaza proizilazi da nema nikakvog udjela kod tužitelja. Konačno, Ustavni sud zaključuje da primjenu relevantnih odredaba Zakona o privatizicaji banaka i Zakona o vrijednosnim papirima, zbog čega apelantova revizija nije prihvaćena, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnom. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/10 („AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio