Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4279/10 (Ć. B.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 156
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4279/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4279/10, rješavajući apelaciju Ćerima Bande, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćerima Bande podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004715 09 U od 21. septembra 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-6855058778 od 2. oktobra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu broj 6855058778 od 10. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćerim Banda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 4. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 004715 09 U od 21. septembra 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj 01/1-6855058778 od 2. oktobra 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 6855058778 od 10. avgusta 2009. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 6855058778 od 10. avgusta 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za PIO broj 01/1-6855058778 od 2. oktobra 2009. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 002549 08 U od 5. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju presude se navodi da su upravni organi, postupajući po apelantovom zahtjevu koji je opredijelio kao „zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika“ od 21. jula 2009. godine, utvrdili da je apelant rođen 16. oktobra 1943. godine, da je u vremenu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine bio pripadnik Armije RBiH, da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Više vojnoljekarske komisije od 30. juna 1994. godine kod apelanta utvrđena nesposobnost za vojnu službu prouzrokovana povredom za vrijeme službe u Oružanim snagama Armije RbiH, i da je apelant rješenjem Komande 1. motorizovane brigade od 7. jula 1994. godine otpušten iz vojne službe zbog nesposobnosti za vojnu službu. Istaknuto je da je odlukom Predsjedništva RBiH od 31. decembra 1996. godine apelant proizveden u čin natporučnika Armije BiH, te da je rješenjem „prvostepenog organa“ od 5. aprila 1999. godine apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, počev od 25. septembra 1998. godine.
5. Kantonalni sud je naveo da je članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 4/09) članu 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06) dodat stav 3. kojim je propisano da danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prestaje primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika HRHB („Narodni list HRHB“ broj 45/95). Ukazano je da je članom 52. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da navedeni zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“ (stupio na snagu 27. januara 2009. godine), a da se primjenjuje od 1. januara 2009. godine.
6. Po mišljenju Kantonalnog suda, uzimajući u obzir navedene odredbe i činjenicu da je apelant tužbeni zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika podnio 21. jula 2009. godine, upravni organi su pravilno odbili apelantov zahtjev. Konstatovano je da apelant 21. jula 2009. godine podnosi zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika čija je primjena u smislu pomenutih zakonskih odredaba prestala. Apelantovi navodi da je on zahtjevom od 21. jula 2009. godine zatražio nastavak postupka penzionisanja i izmjenu pravosnažnog rješenja su, po mišljenju suda, neosnovani, budući da navedeno apelant i ne pominje u svom zahtjevu od 21. jula 2009. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da sud nije utvrdio da su ratni vojni invalidi od I do VI grupe vojni osiguranici, te da je apelant ratni vojni invalid 90% i da ima čin natporučnika. Navodi da je u nekim drugim predmetima tužiteljima priznato pravo na invalidsku penziju zbog čega je on u odnosu na njih diskriminisan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).
13. Ustavni sud naglašava da ovaj sud razmatra apelacije imajući u vidu okolnosti svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić