Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/10 (M. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2044/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2044/10, rješavajući apelaciju Mladena Sučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Sučića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000920 od 17. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-U-08-000045 od 21.

augusta 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1- 1049604979 od 7. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Sučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, podnio je 26. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp- 08-000920 od 17. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-U-08-000045 od 21. augusta 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1049604979 od 7. februara 2008. godine.

2. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-1049604979 od 7. februara 2008. godine. U tužbi je naveo da mu je pogrešno obračunata osnovica osiguranja i da se treba izvršiti ponovna revalorizacija uplata na njegovo ima u penzijski fond, kako bi se osnovica za obračun povećala.

3. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-U-08-000045 od 21. augusta 2008. godine, apelantovu tužbu odbio. U presudi je navedeno da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju apelanta pokrenut po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz člana 43. Ugovora o socijalnom osiguranju između R.Hrvatske i BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 6/01). Zatim je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju u R.Hrvartskoj 1. januara 1996. godine a ukupan penzijski staž ostvaren u BiH iznosi 40 godina, jedan mjesec i 17 dana; da je radio na radnim mjestima s uvećanim trajanjem staža te mu je starosna granica smanjena srazmjerno uvećanom stažu i da je u smislu odredbe iz člana 21. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daljnjen tekstu: Zakon PIO), ispunio uvjete za starosnu penziju. Iz prvostepenog rješenja proizilazi, kako je dalje navedeno, da je doneseno na temelju podataka evidentiranih u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika u kojem su uvrštene apelantove plaće za obračun najpovoljnijeg penzijskog osnova. Osim toga, apelant u tužbi nije naveo ništa drugo što bi moglo uticati na donošenje drugačijeg rješenja. Naime, ni u tužbi a ni u žalbi nije naznačio u čemu vidi netačnost podataka koji su korišteni iz matične evidencije već je paušalno naveo da je obračunata osnovica pogrešna, zbog čega je njegova tužba odbijena.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Uvp-08-000920 od 17. marta 2010. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude čije je preispitivanje zatraženo, kako je naveo Vrhovni sud, proizilazi da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao potpune i valjane razloge a donošenjem presude nije povrijeđen federalni zakon, niti je sam apelant konkretno u zahtjevu naveo niti jednu povredu federalnog zakona ili postupka koja bi mogla biti od uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi istakao je da su pobijane odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, način obračuna penzijske osnovice je pogrešan, jer je u razdoblju koji je bio predmet obrade za obračun ostvarivao plaću koja je bila iznad prosjeka, te su stoga, kako smatra i uplaćeni doprinosi bili sigurno mnogo veći. Smatra da bitne činejnice u upravnom postupku nisu utvrđene, a osporena rješenja donesena na njegovu štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i stoga pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zakonitost osporenog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe, na temelju odredbi čl. 34. stav 1. i 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) dajući pri tome detaljnje i jasne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnjim. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Ustavnog suda prema kojoj nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da navodi apelanta ni na koji način ne pokreću pitanje bilo kojeg od elemenata prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije niti apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio