Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/10 (F. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2309/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2309/10, rješavajući apelaciju Fikreta Kadribašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Kadribašića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003357 09 U od 9. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Kadribašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003357 09 U od 9. aprila 2010. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1082724104 od 1. aprila 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1082724104 od 2. septembra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za ponovno određivanje visine penzije prema Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije BiH, broj 31/08, u daljnjem tekstu: Uredba).

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da je apelant 17. juna 2008. godine podnio zahtjev za ponovno određivanje visine penziju u smislu odredbi Uredbe, da je pravo na starosnu penziju ostvario 1. septembra 2006. godine u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 29/98 i 32/01) i da apelant kao korisnik starosne penzije ostvarene po ranijim propisima ne ispunjava uslove iz člana 7. stav 3. Uredbe, zbog čega se nisu stekli uslovi za priznavanje predmetnog prava apelanta. U vezi sa navedenim prvostepeni organ je ukazao da je u članu 7. stav 3. propisano da „Izuzetno, lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, a dobitnici su ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I. grupe) Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih odlikovanja i članovi njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“, broj 70/05 i 61/06) i lica koja imaju lični čin u Vojsci Federacije brigadira ili viši, mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava u skladu sa ovom Uredbom, u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove Uredbe“.

4. Obrazlažući odluku o žalbi Federalni zavod je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog organa.

5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-1082724104 od 2. septembra 2009. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 003357 09 U od 9. aprila 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je postupajući u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) nakon što je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da iz dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu proizilazi da je apelant 17. juna 2008. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na penziju shodno odredbama Uredbe, koji zahtjev je rješenjem prvostepenog organa odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kao i da apelant ne ispunjava uslove iz člana 7. stav 3. Uredbe, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatio i Federalni zavod. Uvidom i spise predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je apelantu rješenjem Kantonalne administrativne službe od 15. januara 2007. godine priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 316,6166 KM počev od 1. septembra 2006. godine, koju činjenicu je i apelant potvrdio u tužbi i u zahtjevu od 17. juna 2008. godine, navodeći da je pravo na starosnu penziju ostvario po osnovu 40 godine penzijskog staža. Uvidom u uvjerenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Novi Grad od 22. januara 2009. godine je utvrđeno da je apelant u periodu od 4. augusta 1992. godine do 30. septembra 1993. godine obavljao dužnost zamjenika komadanta Okružnog štaba odbrane Doboj, koja činjenica po ocjeni suda nije od uticaja na primjenu člana 7. stav 3. Uredbe, s obzirom da se navedena odredba odnosi samo na određenu kategoriju lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant je istakao da je „pravo na starosnu penziju ostvario po osnovu 40 godina penzijskog staža, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, dakle prije stupanja na snagu Uredbe, koje odredbe stavljaju u neravnopravan položaj lica koja su penzionisana prije stupanja na snagu iste, a da se razlika ogleda u činjenici da lica koja su penzionisana u skladu sa Uredbom ostvaruju prava u znatno većem obimu, od lica koja to pravo nisu ostvarila u skladu sa odredbama iste“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić