Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/10 („Metal-Ferrum“ d.o.o Stolac)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3422/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3422/10, rješavajući apelaciju „Metal-Ferrum“ d.o.o Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Metal-Ferrum“ d.o.o Stolac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 006935 09 Rev od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 006935 08 Gž od 24. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 0 P 006935 07 P od 27. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Metal-Ferrum“ d.o.o Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa advokat iz Čapljine, podnio je 10. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 006935 09 Rev od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 006935 08 Gž od 24. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 0 P 006935 07 P od 27. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 0 P 006935 07 P od 27. novembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Zdravka Marića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da mu na ime naknade plaća i troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom i doprinosa za PIO za razdoblja precizirana u presudi, isplati iznose također precizirane u presudi u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu troškova postupka preko dosuđenih je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj bio uposlenik kod apelanta od 1969. godine kao i da je bio mali dioničar, da je efektivno radio do 2004. godine kada je došlo do privremenog prekida proizvodnje kod apelanta te da mu je posljednja plaća isplaćena za maj 2003. godine nakon čega nije isplaćivana te da su doprinosi za PIO uplaćivani do 31. decembra 2000. godine. S tim u vezi navedeno je da je članom 68. Zakona o radu FBiH («Službene novine FBiH», broj 43/98- daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se plaće utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a da je članom 69. st. 1. i 2. i članom 72. stav 3. ZOR-a predviđeno da se navedenim aktima utvrđuje najniža plaća te uvjeti i način njenog usklađivanja, da poslodavac ne može isplatiti manju plaću od one predviđene ovim aktima, kao i da zaposlenik ima pravo naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i dr.).
3. Imajući u vidu ove odredbe, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj, u smislu člana 72. stav 3. ZOR, imao pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada zbog okolnosti za koje nije kriv zbog zastoja u proizvodnji odnosno prekida rada apelanta kao poslodavca. Visinu naknade plaće Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka finansijske struke poimenično navedenog u presudi iz čijeg nalaza proizilazi da su iznosi precizirani u izrekama osporenih presuda obračunati u najnižem iznosu plaća u visini 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema poslednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku u mjesečnim iznosima. Općinski sud nije prihvatio navode apelanta da se tužitelj, zaključenjem Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela apelanta, odrekao svih potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da se tačkom 6. predmetnog ugovora zaključenog između tužitelja kao malog dioničara i novog većinskog vlasnika Igora Ferjana, tužitelj nije odrekao potraživanja dospjelih naknada plaća, niti je moguće odreći se naknada plaća unaprijed, nego je predmetnim ugovorom riješeno pitanje vlasničke strukture društva. Općinski sud nije prihvatio ni prigovor apelanta o zastari potraživanja doprinosa za MIO/PIO iz razloga što za sporna potraživanja Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 29/98) kao specijalnom zakonu nije predviđena zastarjelost potraživanja za naplatu doprinosa. Općinski sud nije prihvatio ni prigovor apelanta da je tužitelj izgubio pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa budući da je tužba podnesena po proteku roka od godinu dana od dana saznanja za povrede iz radnog odnosa.U tom kontekstu je istaknuto da u smislu člana 106. ZOR-a apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, da je u konkretnom slučaju tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom tražio isplatu naknade plaća počev od februara 2004. godine, a da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 14. februara 2007. godine zbog čega su navodi apelanta o zastari potraživanja ocijenjeni neosnovanim. U pogledu zahtjeva za uplatu neisplaćenih doprinosa za MIO/PIO, Općinski sud je utvrdio visinu neuplaćenih doprinosa na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, te obavezao apelanta da tužitelju izvrši uplate doprinosa za MIO/PIO u korist fonda MIO/PIO za period i u iznosima pobliže navedenim u izreci presude.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 53 0 P 006935 08 Gž od 24. juna 2009. godine žalbu djelimično uvažio i prevostepenu presudu preinačio na način da je umjesto dosuđenog iznosa na ime naknade plaće za period preciziran u presudi dosudio tužitelju iznos preciziran u presudi a koji je niži od prvobitno dosuđenog dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je obvezan apelant da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu preciziranom u presudi te je odbije apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su osnovani žalbeni navodi apelanta koji ukazuju da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prava kada je tužitelju za čitav sporni period dosudio naknadu plaće u visini najniže plaće u Federaciji BiH prema članu 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 54/05). Prema odredbi člana 8. predmetnog kolektivnog ugovora, kako je naveo Kantonalni sud, najniža plaća se utvrđuje prema satnici, koja u neto iznosu ne može biti manja od 1,75 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je činjenica da tužitelj nije faktički radio u spornom periodu rezultat apelantovog poslovanja i propusta da tužitelju omogući da radi ali da je zbog navedene odredbe Kolektivnog ugovora potrebno preinačiti prvostepenu presudu na način preciziran u izreci. Kantonalni sud nije prihvatio žalbeni navod apelanta, iznesen još u prvostepenom postupku, da se tužitelj, prilikom zaključenja Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu, odrekao svih potraživanja koja su, navodno, uključivala i naknade plaća, te je naveo i da je prema zaključku tog suda, prvostepeni sud pravilno raspravio istaknute prigovore zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kao i uplate doprinosa za MIO/PIO dajući u tom pravcu valjane razloge na način obrazložen u prvostepenoj presudi, koje i Kantonalni sud prihvaća
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 53 0 P 006935 09 Rev od 20. maja 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Presudom je odbijen i zahtjev tužitalja da mu apelant naknadi troškove odgovora na raviziju. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud utvrdio, polazeći od činjeničnih utvrđenja za koje je revizijski sud vezan, da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da predmetna novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, da se potpisivanjem ugovora o prenosu udjela u osnovnom kapitalu društva tužitelj nije odrekao navedenih potraživanja kao i da su, prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kada su ocijenili kao neosnovan prigovor zastare potraživanja za uplatu doprinosa. Zbog navedenog Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je tužbe podnesena po proteku roka od jedne godine od dana kada je tužitelj saznao da mu nisu isplaćene plaće i doprinosi za penzijsko osiguranje. Ovaj rok je, kako navodi apelant, prekluzivan i na njega sud pazi po službenoj dužnosti, pa je tužbu valjalo odbaciti. Osim toga apelant navodi da su sudovi neosnovano odbili i njegov prigovor zastare potraživanja doprinosa za penzijsko osiguranje. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da Zakon o doprinosima ne sadrži odredbe o zastari potraživanja doprinosa iz socijalnog osiguranja. Nadalje, apelant smatra da su u pobijanim presudama sudovi izveli pogrešan zaključak o pravnom značaju ugovora kojim je tužitelj prodao svoj suvlasnički udijel u društvu apelanta i tim se ugovorom odrekao svih ostalih potraživanja. Osim navedenog, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i prilikom obračuna iznosa plaće koju apelant navodno duguje tužitelju jer, kako apelant smatra, zakonom nije propisano da naknada plaće u slučaju prekida rada ne može biti niža od najniže plaće.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje rješavao u odluci broj AP 1324/08 od 13. oktobra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je odbacio kao prima facie neosnovane apelacije istog apelanta podnesene protiv presuda redovnih sudova kojim su usvojeni tuženi zahtjevi tužitelja-radnika i malih dioničara podneseni radi isplate neisplaćenih plaća i neuplaćenih doprinosa. Obzirom da apelant i u konkretnom slučaju osprava presude donesene povodom tužbenog zahtjeva tužitelja koji je istovjetan sa pravnom i činjeničnom situacijom kao u odluci AP 1324/08, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje odluke AP 1324/08 budući da se ono u cjelosti može primjeniti i na konkretan slučaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić