Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2984/12 (M.Č.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2984/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2984/12, rješavajući apelaciju M.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.Č., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011328 11 U od 14.
juna 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar broj FZ3/2-1080337476 od 15.
decembra 2010. godine i Rješenja Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar, Kantonalna administrativna služba Sarajevo broj 1080337476 od 17. novembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011328 11 U od 14. juna 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj FZ3/2- 1080337476 od 15. decembra 2010. godine i Rješenja Federalnog zavoda PIO, Kantonalna administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 1080337476 od 17. novembra 2010. godine. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO, te od Kantonalne administrativne službe zatraženo je 5. juna 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Federalni zavod PIO je dostavio odgovor 26. juna 2013. godine, a Kantonalni sud 26. jula 2013. godine. Kantonalna administrativna služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. augusta 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. U postupku koji je apelant pokrenuo radi ostvarivanja prava na srazmjerni dio starosne penzije Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003439 09 U od 21. aprila 2010. godine usvojio apelantovu tužbu, poništio osporeno nižestepeno rješenje kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja Kantonalne administrativne službe kojim je apelantu bilo priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja, te je vratio predmet na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su obrazloženja osporenih akata nepotpuna i neprecizna, nalazeći da činjenično stanje koje je bitno za rješavanje predmetne upravni stvari nije pravilno i precizno utvrđeno, niti je iz utvrđenog činjeničnog stanja i priložene dokumentacije izveden pravilan zaključak, niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U obrazloženju se Kantonalni sud pozvao na odredbe čl. 48. i 32. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojima je regulirano pitanje utvrđivanja penzijskog osnova u slučaju da osiguranik ne raspolaže podacima o plaćama, te je istaknuto da se u spisu nalazi izjava apelanta da je saglasan da mu se za godine za koje ne raspolaže podacima o plaćama, penzijski osnov računa prema odredbama člana 48. Zakona o PIO, o čemu se nižestepeni organi u odlukama uopće nisu izjasnili. Kantonalni sud je naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku postupi u smislu iznesenih primjedbi, te da o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na srazmjeni dio starosne penzije odluči u skladu sa zakonom.
Osporene odluke
7. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1080337476 od 17. novembra 2010. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 42,3194 KM počevši od 1. jula 2008. godine.
8. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu Federalnom zavodu PIO koji je Rješenjem broj FZ3/2-1080337476 od 15. decembra 2010. godine žalbu odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne raspolaže podacima o apelantovim plaćama ostvarenim u periodu od 1. marta 1991. godine do 31. decembra 1991. godine, niti od 1. januara 1966. godine do 1. marta 1968. godine, već da postoje samo podaci o apelantovim plaćama ostvarenim u periodu od 1. januara 1992. godine do 15. januara 1995. godine, koji se, u smislu odredbe člana 150. stav 1. Zakona o PIO, ne mogu uzeti za utvrđivanje penzijskog osnova.
9. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da prema odredbi člana 48. stav 1. Zakona o PIO ako nosilac osiguranja, odnosno osiguranik, ne raspolaže podacima o plaći za utvrđivanje penzijskog osnova u skladu s odredbom člana 32. navedenog zakona, za godine za koje se ne raspolaže podacima o plaći osiguranika kao plaća se uzima iznos prosječne plaće u Federaciji BiH uvećan za te godine, odnosno umanjen za onoliko koliko je osiguranikova plaća bila prosječno manja, odnosno veća od prosječne plaće u Federaciji BiH u godinama za koje se ne raspolaže podacima o plaći osiguranika. Imajući u vidu navedenu odredbu Federalni zavod PIO je pojasnio da apelant nije ostvario plaće u periodu u kojem bi se mogao uzeti iznos prosječne plaće u Federaciji BiH, pa se stoga smatra da apelant nema ostvarenu plaću poslije 1. januara 1966. godine, te da iz toga razloga nije bilo uvjeta za primjenu odredaba člana 48. Zakona o PIO.
10. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem apelant je tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor. Odlučujući o podnesenoj tužbi Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 011328 11 U od 14. juna 2012. godine tužbu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je iz spisa proizašlo da je apelant (rođen 17. maja 1942. godine) podnio 18. jula 2008. godine zahtjev prvostepenom organu za ostvarivanje prava na starosnu penziju i da je na taj dan imao navršenih 66 godina života i ukupno ostvareni staž od 31 godinu, pet mjeseci i 24 dana, od čega staž ostvaren na području BiH (od 6. septembra 1965. godine do 1. marta 1968. godine i od 1. marta 1991. godine do 15. januara 1995. godine) iznosi šest godina, četiri mjeseca i 10 dana (76 mjeseci), a staž ostvaren na području slovenačkog nosioca osiguranja (od 2. marta 1968. godine do 28. februara 1991. godine) iznosi 25 godina, jedan mjesec i 14 dana (301 mjesec).
11. Kantonalni sud je, imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje i odredbu člana 30. stav 1. Zakona o PIO, prema kojoj osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, te odredbu člana 20. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Sporazum) koja se odnosi na sabiranje perioda osiguranja, zaključio da su nižestepeni organi pravilno utvrdili da apelant ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. Prema ocjeni Kantonalnog suda nižestepeni organi su prilikom utvrđivanja osnova i visine penzije pravilno postupili kada za utvrđivanje penzijskog osnova nisu uzeli plaće apelanta ostvarene na području slovenačkog nosioca osiguranja, kao što nisu mogli uzeti ni apelantove plaće ostvarene u periodu od 1. januara 1992. godine do 15. januara 1995. godine, imajući u vidu odredbe čl. 40, 42, 45. i 150. Zakona o PIO, koje je citirao.
12. Zatim, Kantonalni sud je pojasnio da iz matične evidencije aktivnih osiguranika Federalnog zavoda PIO proizlazi da za apelanta nema registriranih podataka o plaćama nakon 1. januara 1966. godine, odnosno do 1. januara 1992. godine, pa su u postupku koji je prethodio po službenoj dužnosti pribavljeni određeni dokazi koji su taksativno navedeni, prema kojima za apelanta ne postoje snimljene kopije mikrofilma M4 obrazaca – podaci o plaćama za sporni period. S obzirom na takve okolnosti Kantonalni sud je naveo da su nižestepeni organi prilikom utvrđivanja penzijskog osnova mogli da primijene samo odredbu člana 42. stav 1. alineja 1. Zakona o PIO, koja se odnosi na osiguranike koji nemaju plaću ostvarenu poslije 1. januara 1966. godine, o čemu se i radi u konkretnom slučaju.
13. Uz to, Kantonalni sud je naveo da ni apelant tokom postupka nije pružio dokaze o plaćama ostvarenim poslije navedenog datuma, naglašavajući da je Federalni zavod PIO u obrazloženju osporenog rješenja dao dovoljno jasne razloge zašto se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 48. Zakona o PIO. Kantonalni sud je temeljem svega navedenog zaključio da su nižestepeni organi prilikom utvrđivanja osnova i visine penzije pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe Zakona o PIO, donoseći pravilne odluke, zbog čega tužbeni prigovori nisu osnovani. Kantonalni sud je na kraju obrazloženja apelanta uputio da u posebnom postupku, budući da sumnja u tačnost registriranih podataka, traži izmjenu podataka u matičnoj evidenciji, uz dostavu relevantne dokumentacije na temelju koje bi bilo moguće izvršiti traženu promjenu, u smislu odredbe člana 25. Zakona o matičnoj evidenciji.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da pravično suđenje, prije svega, pretpostavlja logično i pravno tumačenje zakona i njegovu dosljednu primjenu na sve i slične slučajeve, što je u konkretnom slučaju izostalo. Navodi se, između ostalog, da je apelant upravni spor pokrenuo u februaru 2009. godine i da je Kantonalni sud tada tužbu uvažio i predmet vratio na ponovni postupak. U tom postupku Kantonalni sud je zaključio da je apelant imao ostvaren staž za sporni period, te da u matičnoj evidenciji postoje podaci o plaćama za period od septembra 1965. godine do jula 1975. godine, kao i za period od 1991. godine do 1995. godine, pa je na taj način zapravo Kantonalni sud u cijelosti riješio opravdanost tužbenog zahtjeva. Međutim, stav Kantonalnog suda se u osporenoj presudi promijenio. Apelant smatra da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo zbog „iskrivljavanja smisla i duha zakona“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Federalni zavod PIO je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U svom odgovoru Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod osporene presude i datog obrazloženja, te da u postupku donošenja osporene presude nije došlo do kršenja apelantovog prava na koja se u apelaciji pozvao.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59,06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav 1.
(1) Starosna penzija se utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, počev od 1. januara 1966. godine, a ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1. januara 1970. godine (u daljem tekstu: penzijski osnov).
Član 40.
Osiguranicima koji ostvaruju pravo na penziju na osnovu međunarodnih ugovora periodi provedeni u osiguranju kod inozemnog nosioca osiguranja ne uzimaju se za utvrđivanje penzijskog osnova, prema ovom zakonu.
Član 42. stav 1. alineja 1.
Za osiguranike koji nemaju plaću ostvarenu poslije 1. januara 1966. godine penzijski osnov utvrđuje se u procentu od osnova koji predstavlja prosječna plaća u Federaciji u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava i iznosi:
- 160% za osiguranike sa visokom stručnom spremom, Član 48.
Ako nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plaći za utvrđivanje penzijskog osnova u skladu sa članom 32. ovog zakona, za godine za koje se ne raspolaže podacima o plaći osiguranika kao plaća uzima se iznos prosječne plaće u Federaciji za te godine uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plaća osiguranika bila prosječno veća odnosno manja od prosječne plaće u Federaciji u godinama za koje se raspolaže podacima o plaći osiguranika.
Smatra se da nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plaći u smislu stava 1. ovog člana ako ne raspolaže podacima o plaći utvrđenim u članu 32. ovog zakona, osim ako se radi o invalidskoj penziji koja se stiče sa stažom osiguranja manjim od staža osiguranja utvrđenog u članu 32. ovog zakona.
Član 150.
Plaće ostvarene u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1995. godine ne uzimaju se prilikom utvrđivanja penzijskog osnova.
Ako osiguranik ima samo plaće ostvarene u periodu iz stava 1. ovog člana, penzijski osnov se utvrđuje u skladu sa članom 42. ovog zakona.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 011328 11 U od 14. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27 juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant osporava odluke Kantonalnog suda i organa uprave kojim je odlučivano o njegovom pravu na penziju te, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. juna 1992. godine) i Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu AP 1028/04 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, tačka 22), zaključuje da apelantovo pravo da dobije penziju treba posmatrati kao “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U konkretnom slučaju apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje i proizvoljne primijene relevantnih odredaba materijalnog prava, odnosno Zakona o PIO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da je apelant u suštini nezadovoljan visinom utvrđenog iznosa srazmjernog dijela penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog osiguranja, smatrajući da bi on trebao biti znatno veći da su u postupku pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o PIO. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno naglašava, podržavajući vlastitu praksu (ibid. Odluka o meritumu broj AP 1028/04, tačka 30), da se Ustavni sud ne može baviti utvrđivanjem činjenice visine penzije jer je to na nadležnim upravnim organima. Međutim, cijeneći predmetni postupak u svjetlu apelantovih navoda vezanih za tvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dovoljno jasno, argumentirano i precizno obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naprotiv, Kantonalni sud je, preispitujuću osporene odluke nižestepenih organa, jasno ukazao da su u ponovnom postupku otklonjeni svi nedostaci koji su postojali u prethodnom postupku u pogledu činjeničnog stanja, primjene materijalnog prava i nejasnoća u pogledu jasnih i preciznih obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava. Zatim, u obrazloženju je istaknuto da je u ponovnom postupku izvršen uvid u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika Federalnog zavoda PIO (što je i bio jedan od propusta organa uprave u prethodnom postupku na koji je ukazao Kantonalni sud) i da u navedenoj evidenciji nisu registrirani podaci o apelantovim plaćama ostvarenim nakon 1. januara 1966. godine, odnosno do 1. januara 1992. godine (o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio na strani 4. osporene presude), te da je upravo to razlog što se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja visine srazmjernog dijela starosne penzije nije mogla primijeniti odredba člana 48. Zakona o PIO.
28. U tom kontekstu je pojašnjeno da su tokom postupka pronađeni samo podaci o apelantovim plaćama za period od 1. januara 1992. godine do 15. januara 1995. godine, koji se, s obzirom na odredbu člana 150. stav 1. Zakona o PIO, nisu mogli uzeti prilikom utvrđivanja osnova za penziju. S obzirom na preciznu zakonsku normu kojom je propisano da se plaće ostvarene u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1995. godine ne uzimaju prilikom utvrđivanja penzijskog osnova (član 150. stav 1. Zakona o PIO), te kako stav 2. istog člana propisuje da ako osiguranik ima samo plaće ostvarene u periodu iz stava 1. ovog člana, penzijski osnov se utvrđuje u skladu sa članom 42. ovog zakona (odredba koja je i primijenjena) Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Osim navedenog, Kantonalni sud je u obrazloženju jasno ukazao i na mogućnost da apelant, ukoliko sumnja u tačnost podataka, te ukoliko posjeduje relevantne podatke o plaćama ostvarenim u Bosni i Hercegovini (za period od 1. januara 1966. godine do 1. januara 1992. godine) može izvršiti promjenu podataka u matičnoj evidenciji osiguranika, što apelantu i dalje stoji kao otvorena mogućnost. Konačno, dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o PIO s odlučenjem u konkretnom slučaju, te obrazloženjima koja su u tom pravcu data, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u predmetnom postupku, niti u jednom segmentu.
29. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
30. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su organi uprave i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić