Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2450/10 (M. A.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2450/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2450/10, rješavajući apelaciju Mije Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Andrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001614 od 16. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-0011028 od 11. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.871/00 od 9. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Andrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001614 od 16. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-0011028 od 11. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.871/00 od 9. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.871/00 od 9. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001028 od 11. jula 2008. godine, apelant je obavezan da tužitelju Frani Mijatoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 10.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2006. godine kao dana saznanja za visinu štete pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 KM (stav prvi izreke) dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen (stav drugi izreke).
3. Iz obrazloženja prvostpene i drugostepene presude proizlazi da je tužitelj za prevoz stvari/pokućstva iz Njemačke u BiH (Lukavac) angažovao apelanta za kojeg je znao od ranije da vrši prevoz pokretnih stvari u BiH i od kojeg je dobio vizit karticu koja je glasila lično na ime apelanta. Visinu cijene je tužitelj ugovorio sa apelantom u iznosu od 3.900 KM od čega je 2.000 KM dao apelantovom vozaču Z.I, a ostatak cijene prevoza je bio u obavezi isplatiti apelantu u Lukavcu, po obavljenom prevozu. Utovarom stvari je rukovodio vozač Z. I. kojeg je apelant u to vrijeme povremeno angažovao kao vozača, jer apelant u to vrijeme nije imao adekvatnu kategoriju za vožnju kaminom. Prijem stvari prilikom utovara na kamion je bio zapisnički konstatovan u apelantovu svesku, a što je i nesporno među strankama, međutim navedeni zapisnik, odnosno sveska, nisu prezentitani sudu, jer je apelant tokom postupka isticao da je sveska bila uništena u saobraćajnoj nezgodi 13. aprila 2000. godine koju je skrivio vozač kamion I. Z. kojom prilikom je došlo do uništenja tužiteljevih stvari. Visina štete koja je pričinjena na apelantovim stvarima je utvrđena na osnovu iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka procjenitelja.
4. U postupku je nadalje utvrđeno da je tužitelj apelanta angažovao kao fizičko lice, da poslove prevoza stvari nije vršio preko svoje registrovane firme, a da je sav dobijeni novac od izvršenih prevoza po odbitku troškova zadržavao za sebe. Takođe je utvrđeno da je apelant rješenjem Višeg suda u Tuzli od 4. decembra 1996. godine bio upisan kao osnivač DJL „Doca transport“ na kojoj firmi je bilo registrovano teretno vozilo kojim je bio ugovoren prevoz stvari tužitelja iz Njemačke u BiH, te daje 12. aprila 2000. godine apelantu utvrđen trajni prestanak obavljanja djelatnosti prevoza stvari u drumskom saobraćaju. Nakon toga, apelant je registrovao firmu DOO „Doca transport“ 2003. godine.
5. Na osnovu svega navedenog Kantonalni sud je izveo zaključak da je apelant kao osnivač DJL „Doca transport“ svim svojim radnjam, postupcima i miješanjem svoje imovine i imovine društva stavarao kod tužitelja privid privrednog identiteta sa društvom, pa bi stoga on u takvoj situaciji odgovarao svojim povjeriocima za obaveze društva neograničeno solidarno (čl. 62. Zakona o preduzećima).
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001614 od 16. februara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-
001028 od 11. jula 2008. godine
7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravilno Kantonalni sud utvrdio da je privredno društvo DOO „Doca transport“ osnovano i registrovano u sudskom registru 2003. godine zbog čega nije moglo preuzeti ugovoreni prevoz sa tužiteljem, koji je obavljan 13. aprila 2000. godine. Prije upisa u sudski registar apelant nije ni mogao nastupati u ime ovog društva, niti se može pozivati na odgovornost društva za štetu nastalu u prevozu, prema odredbi člana 671. Zakona o obligacionim odnosima. U obrazloženju je dalje navedeno da član 5. stav 1. Zakona o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ broj 23/99-29/03) propisuje konstitutivnost upisa u sudski registar. Osnivanje privrednog društva i sve druge činjenice upisane u sudski registar imaju pravni učinak prema trećim licima danom upisa. Danom upisa nastaje pravni subjektivitet privrednog društva, pa se stoga apelant ne može pozivati na odgovornost privrednog društva DOO “Doca transport“ za štetu nastalu 13. aprila 2000. godine na stvarima koje je za tužitelja prevozio apelant. Apelant je bio dužan uskladiti oblik, firmu osnovni kapital, osnivački akt i statut sa odredbama Zakona o privrednim društvima do 31. decembra 2000. godine, što on nije učinio do 2003. godine, pa se ne može osloboditi odgovornosti niti pozivati na odredbe člana 6. stav 1. Zakona o privrednim društvima, a kako je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno zaključio Kantonalni sud. Vrhovni sud je takođe istakao da je na osnovu utvrđenja da je apelant rješenjem Višeg suda u Tuzli od 4. decembra 1996. godine bio upisan kao osnivač DJL „Doca transport“ na kojoj firmi je bilo registrovano teretno vozilo kijim je bio ugovoren prevoz stvari tužitelja iz Njemačke u BiH, da je ugovor o prevozu zaključen između tužitelja i apelanta kao fizičkog lica, da je apelant nastupao kao samostalni prevoznik, Kantonalni sud, pravilno zaključio da je apelant kao osnivač DJL „Doca transport“ svojim radnjma i postupcima i miješanjem svoje imovine i imovine društva stvarao kod tužitelja privid privrednog identiteta sa društvoma. U tom slučaju prema odredbama člana 62. Zakona o preduzećima („Službene novine FBIH“ broj 2/95) osnivač društva odgovara povjeriocima za obaveze društva neograničeno solidarno, zbog čega je apelant pasivno legitimisan i odgovoran tužitelju za pretrpljenu štetu.
8. Vrhovni sud je na kraju istakao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da visina naknade štete nije utvrđena, jer su visinu dosuđene naknade nižestepeni sudovi utvrdili na osnovu iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka procjenitelja.
9. Apelant navodi povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili njegovu odgovornost za nastalu šetu na stvarima tužitelja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić