Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/11 (R. F.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-523/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 523/11, rješavajući apelaciju Redžepa Ferizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžepa Ferizovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-09-001359 od 7. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-Gž-06-001856 od 10.
decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1059/05 od 26. maja 2006.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžep Ferizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-Rev-09-001359 od 7. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-Gž-06- 001856 od 10. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1059/05 od 26. maja 2006.godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1059/05 od 26. maja 2006.godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-Gž-06-001856 od 10. decembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio iseljenje tuženog Faida Ferizovića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao bespravnog korisnika iz porodične zgrade izgrađene na dijelu k.č. broj 283/2 koja je upisana u z.k. ul. broj 2011 K.O. Koševo starog premjera, a što odgovara k.č. broj 1860 K.O. Sarajevo novog premjera a što u naravi prestavlja kuću i dvorište površine 645 m sa dijelom 1/1.
Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u visini od 1.680,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud nakon provedenog postupka utvrdio da je u zemljišnoj knjizi upisano pravo vlasništva apelanta na predmetnoj nekretnini. Međutim, iz iskaza parničnih stranaka Općinski sud je utvrdio da kuća apelanta, koja je navedena u zemljišnoj knjizi kao apelantovo vlasništvo i koju je apelant predao tuženom na korištenje 1969. godine, ne postoji i srušena je prije više od dvadeset godina. Tuženi je izgradio novu kuću što je nesporno i u posjedu je kuće koju je izgradio. Apelant u iskazu izjavljuje da se tuženom nije javio od 1972. godine i da s njim od tada uošte ne govori iz čega slijedi da se tužbom neosnovano tvrdi da je apelant učestvovao u finansiranju gradnje nove kuće koja je građena 1984. godine i 1996. godine. Da je kuća apelanta srušena i da više ne postoji dokazuje zahtjev apelanta u iskazu i to da od tuženog traži da se iseli i da vrati kuću kakva je bila, kao i zahtjev punomoćnika tužitelja koji u završnom obraćnju predlaže vraćanje nekretnine u stanju kako je tuženi primio ili isplatu novčane vrijednosti od 35.000,00 KM. Općinski sud je dalje istakao da je odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva našao da je tužba rei vindicatio neosnovana u činjeničnom utvrđenju spora da nekretnina apelanta za koju ima uknjiženo vlasništvo faktički ne postoji te da je tuženi u posjedu druge nekretnine, nekretnine koju je izgradio bez apelantovog učešća 1984. i 1996. godine. Prema članu 53. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/99) pravo vlasništva prestaje propašću stvari, pa kako je apelantova kuća prema utvrđenju u postupku propala i ne postoji a apelant u postupku nije dokazao da na novonastaloj kući ima pravo vlasništva to apelantu u odnosu na tuženog ne pripada zaštita prava vlasništva po članu 41. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je Općinski sud nakon, savjesne i brižljive ocjene dokaza koji su bitni za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i odbio ga pravilno primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud za svoju odluku dao valjane razloge, te ih je u cijelosti prihvatio. Kantonalni sud je istakao da neosnovano apelant u žalbi tvrdi da kuća koja je predmet spora nije propala, budući da se takav zaključak ne može izvesti iz dokaza provedenih u toku prvostepenog postupka, prije svega iz samog iskaza apelanta koji je na glavnoj raspravi održanoj 24. jula 2006. godine izjavio da je tuženi 1980. ili 1982. godine srušio kuću i napravio prizemlje, a poslije rata i sprat, te je tuženi u svom iskazu potvrdio da je srušio staru i napravio novu kuću, pa se stoga jedino moglo zaključiti da apelant postavljenim tužbenim zahtjevom traži zaštitu stvarnih prava na propaloj stvari. Međutim, kako je apelantu pravo vlasništva prestalo propašću stvari, a sve u skladu sa odredbom člana 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima to njemu ne pripada pravo na povrat individualno određene stvari iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a okolnost da je u zemljišnim knjigama ostao upisan stari objekat koji više ne postoji tiče se problematike neusklađenosti faktičkog stanja sa zemljišno-knjižnim stanjem koja ne može biti od značaja za dugačije rješavanje konkrente pravne stavri. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostpenu presudu Općinskog suda potvrdio.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001359 od 7. decembra 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001856 od 10. decembra 2008. godine.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da suprotno pravnom rezonovanju apelanta ne postoji prekoračenje tužbenog zahtjeva kada prvostpeni sud u obrazloženju svoje odluke zauzme pravni stav o spornom pitanju prava vlasništva na predmetnoj porodičnoj kući, kao prethodnom pitanju za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva za iseljenje tuženog, kao bespravnog korisnika iz te nekretnine (član 12. stav 1. i 2. ZPP). Naime, prvostepeni sud nije sudio ni izvan ni preko postavljenog zahtjeva, niti je svoju odluku zasnovao na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one koju su tokom postupka iznijele stranke, pa je stoga neosnovan i prigovor revidenta da je drugostpeni sud propustio sankcionisati nepravilnu primjenu odredbe člana 2. stav 1. ZPP od strane prvostpenog suda i na taj način i sam počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.
7. Vrhovni sud je dalje istakao da su neosnovani i apelantovi revizioni navodi kojima se ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je zahtjev za iseljenje tuženog i predaju u posjed porodične kuće apelant zasnovao na činjeničnim tvrdnjama da je on tu porodičnu kuću kupio u toku 1969. godine, a kako je tada bio na privremenom radu u Njemačkoj ustupio ju je tuženom na besplatno korištenje do opoziva, budući da je tuženi u to vrijeme živio kao podstanar. Dalje je istaknuto da prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, koja je kao pravilna i potpuna prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je tuženi 1980. i 1982. godine navedenu porodičnu kuću (stara bosanska kuća) u cijelosti srušio, a nakon toga isključivo svojim sredstvima, na istoj zemljišnoj parceli, sagradio za sebe novu porodičnu kuću (u toku 1984. godine tuženi je sagradio prizemlje, a u toku 1996. godine i sprat navedene kuće). Polazeći od navedenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je stvarnopravna posljedica rušenja stare porodične kuće od strane tuženog prestanak prava vlasništva apelanta na toj kući, jer pravo vlasništva prestaje prestankom postojanja objekta tog prava (član 53. stav 1. Zakona o vlasničko –pravnim odnosima), a da je tuženi po osnovu građenja postao vlasnik novosagrađene porodične kuće. Stoga su na osnovu navedenih zaključaka nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno našli da apelantu ne pripada reivindikaciona zaštita iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
8. Vrhovni sud je takođe istakao da je neprihvatljiv apelantov revizioni prigovor da je Općinski sud neosnovano i protivzakonito priznao pravo vlasništva tuženom na predmetnom porodičnom stambenom objektu. Stav prvostepenog suda o pitanju prava vlasništva na novosagrađenom porodičnom objektu, kao prethodnom pitanju izraženom u obrazloženju odluke, nije stekao svojstvo pravosnažnosti i ima učinak samo u konkretnoj parnici, tako da apelant može pokrenuti parnicu radi utvrđivanja prava vlasništva na novosagrađenom porodičnom objektu (član 12. stav 2. ZPP). Na kraju, istaknuto je da graditelj građevine izgrađene bez odobrenja za građenje, do legalizacije ili rušenja te građevine na osnovu odluke ovlaštenog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku ako zakonom nije drugačije određeno. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan apelantov revizijski prigovor da je prvostepeni sud, svojom odlukom o prethodnom pitanju, legalizovao bespravnu gradnju od strane tuženog. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Ističe da u predmetnoj pravnoj stvari osim činjenice što sud nije mogao predmetnu građevinu tretirati kao propast shodno članu 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to i u procesno pravnom smislu nije mogao donijeti ovakvu odluku. Tužbeni zahtjev apelant je podnio kao upisani vlasnik na predmentoj nepokretnosti. Sudovi su pogrešno utvrdili da je kuća do temelja porušena, te da je tužini nakon toga sagradio prizmlje i prvi sprat. Naime, apelant navodi da kuća nije porušena već se radilo samo o djelimičnoj rekonstrukciji i popravci postojeće kuće, da je nakon određenog vremena na prizemlje tako adaptirane postojeće kuće sagrađen novi sprat i to bez ijednog odobrenja izdatog od strane nadležnih organa što podrazumijeva bespravnu gradnju. Takođe, tuženi nije u zakonom propisanom postupku dokazao vlasništvo na temelju bespravne gradnje na tuđem zemljištu. Apelant nadalje ističe da se u predmetnom postupku sud se mimo postavljenog tužbenog zahtjeva upustio u konstataciju činjenica vlasništva na temelju bespravne gradnje, a da nije obrazložio činjenicu upisa vlasništva u zemljišne knjige u korist apelanta imajući u vidu da je glavni dokaz vlasništva na nepokretnosti u BiH .
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić