Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5552/10 (JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 221
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 150
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5552/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5552/10, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 V 008519 10 Gž od 16.
septembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 008519 09 V 2 od 31. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 V 008519 10 Gž od 16. septembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 V 008519 09 V 2 od 31. maja 2010. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 V 008519 09 V 2 od 31. maja 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 V 008519 10 Gž od 16. septembra 2010. godine, određena je novčana naknada za eksproprisane nekretnine predlagača i ranijeg posjednika Fahira Klopića, i to naknada za zemljište bliže označeno izrekom rješenja u iznosu od 3.900,00 KM, naknada za izgubljenu korist za period od 2006. do 2009. godine u iznosu od 936,00 KM, sve sa pripadajućom zateznom kamatom počev od dana donošenja rješenja pa do isplate, kao i naknada troškova postupka u iznosu od 540,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud, postupajući u vanparničnom predmetu predlagača Fahira Klopića (u daljnjem tekstu: predlagač) protiv apelanta kao protivnika predlagača radi određivanja pravične naknade za eksproprisane nekretnine, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Rješenjem Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/1-31-2665/07 od 14. aprila 2008. godine, donesenom na apelantov prijedlog, izvršena eksproprijacija zemljišta predlagača, biliže označenog izrekom rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), u apelantovu korist, a u svrhu izgradnje odlagališta za potrebe PK Dubrave u Dubravama i regulaciju korita rijeke Spreče. Prvostepeni sud je na temelju brojnih izvedenih materijalnih dokaza, posebno ocjenjujući nalaz vještaka geodetske i poljoprivredne struke, podataka o prometnoj vrijednosti predmetnog zemiljišta utvrđenog aktom Komisije za utvrđivanje prometne vrijednosti nepokretnosti i prava Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01/04-76/08 od 26. decembra 2008. godine utvrdio da predlagaču kao ranijem posjedniku zemljišta pripada naknada za eksproprisano predmetno zemljište i naknada za izgubljenu korist u periodu od 2006. godine do 2009. godine kao u izreci rješenja. Vrijednost eksproprisanog zemljišta Općinski sud je utvrdio prema tržišnoj vrijednosti zemljišta od 10,00 KM po 1m2, ocijenivši lokaciju gdje se ono nalazi, kao i površinu zemljišta, na temelju čega je zaključio da predlagaču pripada naknada za eksproprisano zemljište u iznosu od 3.900,00 KM, dok je visinu naknade za izgubljenu korist utvrdio prvenstveno ocjeneći nalaz vještaka poljoprivredne struke, imajući u vidu da su predmetno zemljište, kao i ostala zemljišta na tom području više zapuštena nego obrađivana. Odluku o visini kamate Općinski sud je donio primjenom člana 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju člana 66. stav 2. istog zakona i člana 150. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZVP), srazmjerno uspjehu stranaka u postupku.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, ispitujući prvostepeno rješenje u granicama žalbenih razloga primjenom člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 236. istog zakona, koje odredbe zakona se primjenjuju i u vanparničnom postupku prema članu 2. stav 2. ZVP, zaključio da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, Zakona o eksproprijaciji odlučio kao u izreci prvostepenog rješenja. U vezi sa navedenim taj sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je tržišna vrijednost predmetnog zemljišta nepravilno utvrđena, jer smatra da je prvostepeni sud pri određivanju vrijednosti predmetnog zemljišta bio dužan ocijeniti kako podatke o prometnoj vrijednosti zemljišta, tako i sporazume postignute u postupku eksproprijacije zemljišta koja se nalaze u neposrednoj blizini, konstatujući da je prvostepeni sud pravilnom primjenom čl. 46. stav 2. i čl. 64. Zakona o eksproprijaciji i na temelju pravilno izvedenih dokaza odredio tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta. Kantonalni sud je, takođe, zaključio da je apelant tokom trajanja prvostepenog postupka propustio da, u skladu sa odredbama čl. 7, 102. i 123 ZPP, predloži relevantne dokaze na okolnost svojih žalbenih navoda, pogrešno određene tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, zbog čega je konstatovao da je zbog svog pasivnog držanja tokom trajanja prvostepenog postupka dužan da trpi štetu ukoliko ju je pretrpio s obzirom na to da je teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza bio isključivo na strankama. Suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud, takođe, smatra da je prvostepeni sud u cijelosti postupio po odredbama člana 8. ZPP, da je u obrazloženju pobijanog rješenja dao valjane i pravilne razloge za svoju odluku koje kao takve prihvata i ovaj sud, pa je primjenom člana 235. tačka 2. ZPP, a u vezi sa članom 2. stav 2. ZVP prvostepeno rješenje potvrdio kao pravilno i na zakonu utemeljeno.
5. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o eksproprijaciji, kada je predlagaču i ranijem posjedniku predmetnog zemljišta određena naknada za eksproprisano zemljište u visini od 10,00 KM po 1 m2. U vezi s tim navodi da prvostepeni sud nije izvršio pravilnu ocjenu dokaza, smatrajući da je imao na raspolaganju dovoljno podataka o visini tržišne cijene zemljišta na području na kojem se predmetno zemljište nalazi. Takođe ističe da nijedna odredba Zakona o eksproprijaciji ne propisuje da se visina naknade za eksproprisano zemljište temelji isključivo na osnovu podataka Komisije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
7. Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:
www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ustavnih prava moguća (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić