Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1045/11 (M. A.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Habeas corpus – postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1045/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1045/11, rješavajući apelaciju Mehmeda Alajbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mehmeda Alajbegovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad Bosansko-podrinjskog kantona“ Goražde da poduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad Bosansko-podrinjskog kantona“ Goražde da, u skladu s članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mehmed Alajbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koji je smješten u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), dostavio je 22. februara 2011. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je zaveden pod brojem SU-15/11. Nakon što je 4. marta 2011. godine apelant dostavio popunjen formular apelacije, predmet je zaveden pod brojem AP 1045/11. Apelacija je podnesena zbog smještaja apelanta u Zavod protiv volje. Apelant je podnescima od 12. i 24. juna 2013. godine tražio da se njegov predmet što prije riješi.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 22. aprila 2013. godine, a od JU „Centar za socijalni rad Bosansko-podrinjskog kantona“ Goražde (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 27. augusta 2013. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Zavod je dostavio odgovor 29. aprila 2013. godine, a Centar za socijalni rad nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Zavoda dostavljen je apelantu 27. augusta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant se tokom 2003. godine nalazio na liječenju na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska klinika), zbog hroničnog duševnog oboljenja. U spisu nema podataka o tome na osnovu čega je apelant tada bio smješten na kliniku. Psihijatrijska klinika je, dopisom od 12. novembra 2003. godine, obavijestila Centar za socijalni rad da, prema njihovom mišljenju, „postoje kako medicinski tako i socijalni razlozi za trajno zbrinjavanje [apelanta] u jednu od ustanova socijalne zaštite“. Apelantu je pravosnažnom odlukom Općinskog suda u Goraždu broj R 525/03 od 29. juna 2004. godine potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 01/3-35-1251-12/04 od 13. jula 2004. godine apelant je smješten u Zavod, uz određivanje načina snošenja troškova smještaja. Rješenjem istog organa od 5. aprila 2005. godine ponovo je određeno da će apelant biti smješten u Zavod, s tim što je prvobitna odluka izmijenjena u dijelu o troškovima smještaja.

7. Nakon toga je apelant, Rješenjem Centra za socijalni rad broj 01/3-35-916-4/04/07 od 13. novembra 2007. godine, stavljen pod neposredno starateljstvo, a za staratelja mu je određena Samka Brko, uposlenica Centra za socijalni rad. Rješenjem istog organa broj UP-01/3-35-1251-15/04/08 od 14. jula 2008. godine apelantu je produženo „pravo na smještaj u Zavodu“. Zatim je, Rješenjem Centra za socijalni rad broj 01/6-35-916/04/07/12 od 9. aprila 2012. godine, ponovo odlučeno o tome da se apelant stavlja pod starateljstvo. Novo rješenje je doneseno, kako je obrazloženo, zato što je ranije imenovana starateljica tražila da bude razriješena. Apelantu je, rješenjem isti broj od 10. aprila 2012. godine, kao staratelj postavljena Edina Tabaković, također uposlenica Centra za socijalni rad.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je smještajem u Zavod prekršeno „pravo na život, pravo na slobodu, pravo na privatni i porodični život, dom i porodicu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja“. U vezi s tim, apelant navodi da ga je Centar za socijalni rad prisilno smjestio u Zavod u kojem se kontinuirano nalazi. Također, apelant navodi da je njegovo troje djece, nakon njegove hospitalizacije, smješteno u Dječje selo mira u Lukavcu i da ih „jako rijetko viđa“. Apelant je istakao da ima penziju i invalidninu i da je sposoban da živi sam. Također je naveo da su „socijalni radnici u Goraždu u [njegov] stan smjestili njegovu bivšu suprugu“, te da je za to „odgovorna Samka Brko“ koja je apelantu bila postavljena za staratelja, kao i da njegov staratelj smatra da apelant ne treba biti pušten iz Zavoda zato „što nema gdje“, iako on ima stan. Apelant također ukazuje da ovakva situacija traje već deset godina i da smatra da treba biti pušten na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

9. Zavod je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je apelant, po smještaju u Zavod, bio „jako lošeg psihičkog stanja“, te da je „u skladu s tim smješten na odgovarajuće odjeljenje na psihijatrijskom odjeljenju“. Dalje, Zavod je naveo da kod apelanta povremeno dolazi do pogoršanja psihičkog stanja, navodeći načine na koji se ta povremena pogoršanja manifestuju. Također su naveli da, zavisno od psihičkog stanja, apelant odlazi „samostalno ili u društvu drugih korisnika van Zavoda“, te da je saradnja s Centrom za socijalni rad „veoma dobra kad su u pitanju njegove želje, interesi i prava“.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

[...]

11. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

12. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

[...] Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI. Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. Međutim, na osnovu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog toga što je, kako tvrdi, još 2003. godine protivzakonito lišen slobode, bez svoje volje, i prisilno smješten u Zavod. Dakle, apelant se, između ostalih, žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant tvrdi da je u Zavod smješten protiv svoje volje i da je lišen slobode u dugom vremenskom periodu, zbog čega smatra da mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na slobodu, pravo na privatni i porodični život, dom i porodicu i pravo na slobodu kretanja.

1) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

a) Član 5. stav 1.e. Evropske konvencije

21. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 3091/08 od 14. septembra 2010. godine, a toj odluci su slijedile i druge odluke (npr. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr. AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom apelantovog smještaja u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelant smješten u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakonom o socijalnoj zaštiti, ali da nije nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost postupanja u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu s navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelantovog prava iz 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njegovo lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant također nije lišen slobode niti smješten u Zavod primjenom odredaba i procedure propisane Zakonom o zaštiti lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama primjenljivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj odluci AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

23. Ustavni sud također ukazuje da je u praksi koja se tiče istog činjeničnog i pravnog osnova ispitivao i kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije u istim ili sličnim okolnostima. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojim odlukama najprije ukazao na praksu Evropskog suda u vezi sa ovim pravom, a naročito na obavezu preispitivanja uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e., suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu „duševnog poremećaja“ već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (op. cit., npr. AP 2472/11, tačka 48-49). U navedenim odlukama Ustavni sud je također ukazao i na to da, prema odredbama Zakona o zaštiti lica, isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, te da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Također, Ustavni sud je ukazao i da je istim zakonom propisano koji sud, u kojem postupku i u kojim vremenskim intervalima može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Međutim, Ustavni sud je u navedenim odlukama utvrdio da nadležne službe za socijalni rad nisu postupale u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, već su primijenili zakone koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije (idem, AP 2472/11, tačka 50). Stoga je Ustavni sud zaključio da je u tim slučajevima prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant također kontinuirano nalazi u Zavodu, bez ikakvog sudskog preispitivanja produženja njegovog smještaja u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica. Ustavni sud smatra da su stavovi koji su u vezi sa ovim pitanjem izneseni u navedenim odlukama primjenljivi i na konkretni slučaj. Stoga, u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenim odlukama, budući da se razlozi navedeni u tim odlukama mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

25. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navodne povrede prava na koja se apleant pozvao.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. Evropske konvencije zato što je apelant lišen slobode i smješten u Zavod, a da nije primijenjen Zakon o zaštiti lica koji definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, čime nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju i produženju prisilnog smještaja odluku nije donio nadležni sud kako to propisuje Zakon o zaštiti lica.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1045/11 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio