Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3193/13 (E. H.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3193/13

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3193/13, rješavajući apelaciju Elvira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Elvira Hodžića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“- Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad, da poduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“- Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Elvir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, trenutno smješten u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 18. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog smještaja u Zavod protiv njegove volje.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 16. augusta 2013. godine, a od Javne ustanove „Kantonalni centar za socijalni rad“ - Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 3. septembra 2013. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Zavod je dostavio odgovor 22. augusta 2013. godine, a Centar za socijalni rad 6. septembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Zavoda i Centra za socijalni rad dostavljeni su apelantu 12. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 2004. godine deportiran u Sarajevo iz Njemačke bez ličnih dokumenata nakon čega je smješten u KJU „Dom za socijalno-zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba Sarajevo“.

7. Apelant se u više navrata od 2004. godine do 2008. godine nalazio na liječenju na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska klinika) zbog hroničnog duševnog oboljenja. U otpusnom pismu Psihijatrijske klinike od 1. jula 2008. godine konstatirano je da je hospitalizacija realizirana na molbu nadležnog Centra za socijalni rad kako bi se osigurao trajni smještaj apelanta u odgovarajuću socijalno-medicinsku ustanovu.

8. Na prijedlog Centra za socijalni rad apelant je 1. jula 2008. godine smješten u Zavod.

9. Apelantu je pravosnažnom odlukom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 116988 09 V od 5. februara 2010. godine potpuno oduzeta poslovna sposobnost.

10. Nakon toga Rješenjem Centra za socijalni rad broj 35/1-11-550-121/10 od 22. marta 2010. godine apelant je stavljen pod starateljstvo. Stavom II navedenog rješenja određeno je da će ulogu staratelja vršiti neposredno Centar za socijalni rad a određeno lice je Nedžad Šišić, zaposlenik Centra za socijalni rad.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant je naveo da je rođen u Njemačkoj, da je sa 19 godina „upao u loše društvo, počeo konzumirati alkohol i drogu nakon čega je ušao i u kriminal“. Nakon što je, kako navodi, „opljačkao piceriju i teže povrijedio pet ljudi uhapšen je od strane njemačke policije nakon čega je i deportovan u Sarajevo“. Apelant, dalje, ističe da je po preporuci Psihijatrijske klinike, gdje se u više navrata nalazio na liječenju, u julu 2008. godine smješten u Zavod, gdje se i danas nalazi. Navodi da mu je na ovaj način „ukinuta sloboda, te povrijeđena ljudska prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom“. Predlaže da „Ustavni sud donese odluku o privremenom puštanju na slobodu bar u trajanju od dvije godine, da ga prihvati Centar za socijalni rad, pronađe mu smještaj i posao kako bi mogao ostvariti novčana sredstava potrebna za samostalan život“.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Zavod je naveo da je apelanta u Zavod smjestio Centar za socijalni rad 1. jula 2008. godine, da je osoba sa duševnim oboljenjem sa dijagnozom SCH.paranoides, kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i za staratelja postavljen zaposlenik Centra za socijalni rad Nedžad Šišić.

13. Centar za socijalni rad u odgovoru na apelaciju istakao je da je apelanta, nakon dolaska u Sarajevo, policija u više navrata zaticala u skitnji, prosjačenju, da je narušavao javni red i mir o čemu su obaviješteni kako bi ga adekvatno zbrinuli s obzirom na to da nema srodnika u Kantonu Sarajevo. Kako je dalje navedeno, apelant je 29. novembra 2005. godine smješten u KJU „Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba Sarajevo“. Međutim, zbog nepoštivanja pravila kućnog reda (konzumiranje alkohola, narkotika), traženo je da se apelant premjesti u drugu ustanovu. Osim toga, istaknuto je da je apelant klinički liječen, da su njegove dijagnoze SCH paranoides i Hepatitis C, te je na prijedlog Zavoda i Psihijatrijske klinike pokrenut postupak oduzimanja poslovne sposobnosti i postavljanja staratelja. Centar za socijalni rad je, dalje, naveo da je, prema mišljenju staratelja, boravak u Zavodu najbolja zaštita apelantovih prava i interesa zbog toga što mu se pruža sva neophodna briga, ostvaruje mjesečni džeparac koji nesmetano troši i ima mogućnost da izađe u grad. Navode apelacije smatra neosnovanim s obzirom na to da se radi o licu kome je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju životnih potreba koje ne može ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici, da nema riješeno stambeno pitanje, da nema materijalnih prihoda niti srodnika u Bosni i Hercegovini. Sve radnje su poduzete radi zaštite apelantovih prava i interesa, te nije došlo do kršenja apelantovih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

[...]

15. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine KS“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06 i 17/10) relevantne odredbe glase: Član 58.

Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

[...]

16. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

17. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br. 37/01, 40/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

[...] Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. […] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. Međutim, na osnovu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog toga što mu je, kako tvrdi, 1. jula 2008. godine „ukinuta sloboda“ njegovim smještanjem u Zavod. Dakle, apelant se, iako to nije eksplicitno naveo, žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant tvrdi da mu je smještanjem u Zavod „ukinuta sloboda“ i da mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije.

1) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

a) Član 5. stav 1.e. Evropske konvencije

26. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 3091/08 od 14. septembra 2010. godine koju su slijedile i druge odluke (npr., br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao pritvorom koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr., AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu zdravstvene ustanove u kojoj se lice nalazi da, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupa u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelantovog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njegovo lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, također, nije lišen slobode, niti smješten u Zavod primjenom odredaba i procedure koji su propisani Zakonom o zaštiti lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama primjenljivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

28. Ustavni sud, također, ukazuje da je u praksi koja se tiče istog činjeničnog i pravnog osnova ispitivao i kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije u istim ili sličnim okolnostima. Kad je riječ o tome, Ustavni sud je u svojim odlukama najprije ukazao na praksu Evropskog suda u vezi sa ovim pravom, a naročito na obavezu da se preispitaju uvjeti koji su, prema članu 5. stav 1.e. Evropske konvencije, suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu „duševnog poremećaja“ već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (op.cit., npr., AP 2472/11, tač. 48-49). U navedenim odlukama Ustavni sud je, također, ukazao i na to da, prema odredbama Zakona o zaštiti lica, sud isključivo odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, te da sud isključivo odlučuje o produženju prisilnog smještaja i o otpuštanju iz zdravstvene ustanove. Također, Ustavni sud je ukazao i da je istim zakonom propisano koji sud, u kojem postupku i u kojim vremenskim intervalima može ispitivati zakonitost produženja prisilnog smještaja, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Međutim, Ustavni sud je u navedenim odlukama utvrdio da nadležne službe za socijalni rad nisu postupale u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, već su primijenile zakone koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav

4. Evropske konvencije (idem, AP 2472/11, tačka 50). Stoga je Ustavni sud zaključio da je u tim slučajevima prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant, također, kontinuirano nalazi u Zavodu, bez ikakvog sudskog preispitivanja produženja njegovog smještaja u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica. Ustavni sud smatra da su stavovi koji su u vezi sa ovim pitanjem izneseni u navedenim odlukama primjenljivi i na konkretni slučaj. Stoga, u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenim odlukama, budući da se razlozi navedeni u tim odlukama mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, zato što je apelant lišen slobode i smješten u Zavod, a da nije primijenjen Zakon o zaštiti lica koji definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, čime nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju i produženju prisilnog smještaja odluku nije donio nadležni sud, kako to propisuje Zakon o zaštiti lica.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3193/13 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio